Bez tabua

Nemojte se pitati zašto neko ne rađa!!! by Džena Zeničanin

U kojem smo tačno trenutku postale samo žive žene koje ne rađaju ili rađaju, za neki pojam veoma malo… Odakle ću početi?

Možda baš u onom trenutku kada te poslodavac nakon osam mjeseci porodiljskog odsustva pozove na sastanak. Ti lijepo pomisliš: “Odlično, za četiri mjeseca vraćam se na posao. Sigurno postoji neki novi projekt za mene, nova ideja, žele ljudski sa mnom popiti kafu, pitati me kako sam, kako mi je dijete.” I tako, sva važna dođeš na taj strašni sastanak, potpuno spremna, s leptirićima u stomaku, jer osam mjeseci mijenjaš pelene i vrijeme je da se središ i izađeš iz kuće, da danas budeš gospođa. Nema veze što kuća izgleda kao da je uragan prošao kroz nju, jer srediti sebe pa dijete, onda i pripremiti tom djetetu da nešto jede dok te nema, i uz to ostaviti kuću pristojnu, jednostavno, nema šanse! I onda dođeš na sastanak i umjesto divne dobrodošlice dočeka te sekretarica, i puf! Odjednom imaš samo dvije opcije! Ne, nemaš dvije opcije da izabereš šta ćeš raditi kada se za četiri mjeseca, što se mene tiče, sutra vratiš. Imaš dvije opcije da izabereš način na koji se više NEĆEŠ vratiti. Fino ti, kratko i jasno, kažu da im više ne trebaš, sljedeći mjesec ti ističe ugovor, novi ti ne misle dati, izaberi ili ćeš sama dati otkaz ili da ti mi damo. Ako sama daš, gubiš pravo na porodiljsku naknadu preostala četiri mjeseca, ako ti mi damo, ideš na biro rada pa ćeš kao „tehnološki višak“, jer ćemo ti tako napisati, još šest mjeseci dobijati neki novac. Izaberi… Razmisli. Šok, nevjerica… Ne razumijem? Kako? Zar se ne mogu vratiti na posao? A došla sam, sredila se, i kosu sam čak sredila i čekam svoj posao. Radila sam ovdje pet godina. Uzalud, nisi ovih osam mjeseci. Rodila si i haj’ zdravo!

Možda u onom trenutku kada ti poslodavac kući pošalje čestitku! Juhuhu! Djevojčica ima pet mjeseci, mama je kod kuće i zvoni poštar! Baš divno, sigurno je čestitka iz “dm-a”, oni superkuponi za popust na pelene i još da nam kažu da misle na nas i da nam žele sreću jer smo napunile pet mjeseci i, možda, još neki poklončić, slikovnica, siperčić, flašica, jujujuju! Poštar nosi plavu kovertu, “dm-ova” je roza… Neko je pogriješio? Ups, nije! Plava koverta, otkaz! Kratak, jasan, istekao ugovor, ne trebate više dolaziti. Uvjerena da je greška, saberem se, tražim sastanak, dobijem deset minuta šefovog vremena. Odgovor malo smiješan, malo jadan, malo tužan, malo da ne vjeruješ da ti to neko govori! “Vi se sad posvetite bebi, mislite na nju, nemojte misliti na posao.” Tačno tako. Samo da vas pitam kako ću misliti na bebu, ako je nemam čime hraniti? Kako ću se posvetiti djetetu ako nemam posao od kojeg, znate, samo živimo, ništa drugo?! Helouuu! Tišina, muk, kraj sastanka. Kraj mene, kraj mog života. Niko ne pita kako, a živjeti se mora. I šta da radim? Sjedi, traži posao i ako te pozovu, leti, ostavi dijete od pet mjeseci, jednom si otišla na bolovanje i eto šta se desi, nećeš više nikad!

Možda baš u onom trenutku kada ti deset dana nakon poroda slučajno jave da je raspisan konkurs na baš tvoje radno mjesto, jer tebe neće biti godinu?! I da se možeš prijaviti, i da bez obzira na to što tu radiš, moraš proći testiranje kao i svi drugi kandidati. I ti onda jadna, luda, prihvatiš to, druge nema. Ideš na testiranje za posao koji već dvije godine radiš, sve s koncima, šavovima, tuferima, sa svom pratećom opremom, i još učiš za testiranje da malo obnoviš gradivo. Dijete doji, ti ponavljaš. Moraš. Raspisan konkurs, i ne znaš šta da misliš. Da moliš Boga da prođeš, pa da ideš na posao, jer si se prijavila i prošla (za svoj posao) ili da ne prođeš. Ne mogu ići i ostaviti dijete od deset dana ili mogu? Šta ću, moram. Učim. Ponavljam. Idem na konkurs! A beba?!

Ili, možda, u onom trenutku kada ti poslodavac, u ovom slučaju žena, na tvoju obavijest da si trudna (tek) i da planiraš raditi još neko vrijeme, donese papir i kaže da potpišeš sporazumni raskid ugovora, a da se zauzvrat uvijek možeš vratiti tu, kada se porodiš. Kako velikodušno! Mislite da se neko želi vratiti tamo odakle je otjeran, onda kada ste mu bili najviše potrebni? A da je šutjela, još bi barem nekoliko mjeseci, onoliko koliko bi mogla izdržati a da se ne primijeti da će roditi, primala plaću. Ovako je rekla: “Idi kući, al’ vrati se, mi te čekamo?!” MARŠ.

Ili, možda, u onom trenutku kada odeš na trudničko bolovanje, jer imaš rizičnu trudnoću i trebaš mirovati, poslodavac pošalje kurira na vrata. Ti sva sretna otvoriš, pomisliš, sjetili se ovi moji s posla, sjetila se firma, neko misli na mene, kupili su mi, možda, kolica ili krevetac? Jao, kako su divni!

Kad ono zaista kurir nosi kutiju, poveliku! Šta li je? Hop, moje stvari… Moj kompjuter, printer… A šta je ovo? Pošto ćeš biti kod kuće, ne treba ti biti dosadno, spakovali smo ti ured, možeš raditi od kuće. Lijepo se osam sati javljaš na telefon, šalješ ponude, izvještaje, odgovaraš na mailove, dogovaraš sve kao i do sada, i da ni u rođenoj kući ne odeš u WC, niti jesti kad ti hoćeš, nego onda kada ti je pauza, i da si pri mailu u sedam ujutro, trebaš nam. Posao te treba! J…š tebe i tvoje mirovanje!

Ili, možda, kad ti lijepo kažu da nemaš pravo na porodiljsko, imaš, ali nije lijepo da ga uzmeš. Čuvaj ovo malo odmora, pa uzmi odmor kad se porodiš.

I tako unedogled.

Ovo su sve životne priče žena koje su se porađale u ovoj zemlji. Nemojte se pitati zašto neko ne rađa. Ovo je stvarnost, sve drugo su priče za malu djecu.