Bez tabua

Mama u ronilačkom odijelu by Amra Kapidžić

Vraća se On neki dan kući i sa vrata me pita: Može li tebi ronilačko odijelo veličina S?

Veličina S, naravno da može. Pa šta ti misliš, da mi treba veličina M?

Čekaj! Stani! Ronilačko odijelo? Šta će meni ronilačko odijelo?

On ima plan. Ostvariće moje davne snove. Kupiće mi ronilačko odijelo. Pronašao mi je i kurs ronjenja

sa bocama. Polagaću ispit i dobiti dozvolu. Naručit ćemo opremu. Dobit ću i najbolje peraje.

Ne volim peraje. Stišću me. Teške su mi.

Moram li peraje?

Moraš- kaže.

Hajde dobro. Istrpit ću peraje.

Ali prvo moraš probati ronilačko odijelo, veličina S.

U prodavnicu sportske opreme svraćam usput, nakon kupovine na pijaci, sa dva puna cekera u

rukama.

Poslao me muž da probam ronilačko odijelo.

Ali biće vam teško gospođo navući odijelo na suho tijelo.

Znam, ali šta ću. Moram. To je prvi korak ka ostvarenju moga sna.

Povuci, potegni, stišće, škripi… Navukoh odijelo do pola. Ma može mi- zaključim samo da se riješim

patnje. Skidaj. Muka ga i skinuti. Povuci, potegni…

Javljam mu radosnu vijest. Ljubavi, može mi odijelo!

Ima li kapu?- pita.

Nema- kažem.

Ih,to nije dobro. Bolje bi bilo da ima kapu- posustaje on.

Dobro je i bez kape. Kupuj ga! Nisam kroz ove muke prošla da ga ti ne kupiš. Kupit ćeš mi to odijelo

taman ga ja nikada više ne obukla. Ni na mokro ni na suho tijelo.

Tu noć malo istražujem „Ronjenje s bocama“

-„Nikada ne ronite sami!“

A s kim ću roniti? S mužem ne mogu. Ko će ostati s djecom?

Ne možemo ih ostaviti same. Dvoje od troje sigurno ne bismo više našli. Jedno bi, sigurna sam, ostalo.

Bacao bi kamenčiće dok mama ne izroni. Taj bi bacao kamenčiće cijeli dan, ne bi on u „ tamno plavo

more“.

-„ Opasnost od azotne narkoze (azotno pijanstvo)“

E to bi mi možda i prijalo. Da se napokon i mama malo opusti.

-„Hipotermija“ (izađite iz vode čim osjetite da vam je prehladno).

Meni je uvijek hladno. Kako ću onda znati kada da uđem a kada da izađem?

-„Nemojte roniti ako ste bolesni“ ( ako ste prehlađeni, imate problem sa sinusima, problem sa

mišićima itd.)

Imam problem. Bole me leđa. Od dojenja. Možda će mi te boce biti teške?

Ali neću ja odustati tako lako. Šta će mi boce.Roniću na dah.

Čitam dalje.

-„Hiperventilacija“ (kod ronjenja na dah)

Čitam i zaboravljam kako da dišem. Hvata me panika. Udišem. Udišem. Udišem. Hiperventiliram…

Šta ću ako nikada više ne izronim? Nisam sigurna kako će se oni snaći bez mene. Hoće li on znati

upaliti mašinu za veš? Zna li on koje vitamine i kada djeca piju? Zna li im skuhati ono što oni vole?

Zna li gdje stoje dokumenti? Heće li se sjetiti da im kaže da crvena i roza boja nisu baš idealna

kombinacija? Hoće li znati? Hoće li moći?

Možda će tata dovesti novu mamu? Da mu pomogne.

E ne može. Izroniću. Ma neću ni zaroniti vala.

Sa laganim žalom za neistraženim morskim dubinama i za tim čudesnim osjećajem slobode kažem

Mu: Drugi put. Kada djeca još malo porastu.

Kasno navečer razmišljam: U kojem momentu svog života od neustrašive djevojčice pune želja,

hrabrosti i ludosti postadoh kukavica?

Zašto misliš da si kukavica? – pita On.

Ne znam. Jesam li?

Nisi.

Samo si postala oprezna.

Samo si postala odgovorna.

Samo si odrasla.

Izronih iz noći u još jedno maglovito sarajevsko jutro. Još uvijek snenim, dragim glavicama šapnuh: Ostvarite svoje želje, ostvarite ih dok ste još uvijek neustrašivi i hrabri.

A onda još tišim glasom, onako više za sebe, rekoh: Ostvarite ih prije nego postanete roditelji…

I odrastete.