Bez tabua

Zaručnik me ostavio jer tvrdi da sam ga varala, što apsolutno nije tačno, želim ga vratiti by dr. Vahida Djedović

Redovno čitam Vaše kolumne “Bez tabua” i sada Vam pišem, jer je i meni potrebna pomoć. Moj zaručnik ima 40 godina i deset godina je stariji od mene. U vezi sam četiri godine, od toga tri smo zaručeni. Odnos nam je uvijek bio dobar, ali me sada ostavio, jer tvrdi da sam ga tokom tih godina varala s više muškaraca. Te njegove optužbe, uvrede i galama počele su kada je na mom telefonu vidio sliku muškarca koju mi je prijateljica poslala. Izbrisala sam fotografiju pred njim i sada mi je postavio  uslov da mu priznam sve i navedem imena tih drugih muškaraca (s obzirom da ni on sam ne zna ko su, ali je siguran da postoje) ili će me ostaviti. Kako mu nisam mogla priznati nešto što nisam radila, ostavio me. Sada ne znam kako da podnesem ovu tugu i očaj, jer ga nisam varala, ali nemam načina da mu to dokažem zbog čega samo ponavlja da sam prevarant i lažljivica. Prvo sam mislila da je razlog njegovog takvog ponašanja taj što želi raskid, ali zadnji put je čak i plakao, jer sam mu, kako on sam kaže, uništila život takvim ponašanjem i sve planove za budućnost. Nisam savršena, ali u mom životu postoji i uvijek je i postojao samo on, a sada ga više nema i to zbog navodnih prevara. Problem je što već imam dovoljno godina i ne želim da opet budem sama, želim njega i s njim porodicu, djecu, ali isto tako, ne znam kako da riješim ovaj problem, jer šta god da mu kažem i pokušam objasniti, on odbija da mi vjeruje. Možda Vama moji problemi i nisu problemi, ali ja bez tableta ne mogu funkcionisati već danima i zato bih Vam bila zahvalna na odgovoru.



Problemi o kojima pišete su zaista veliki i, nerijetko, znaju izroditi velike posljedice. Prije svega, očaj u koji ste zapali može Vas odvući u depresiju.

 

Ali, prije nego pređemo na očaj, zaustavimo se malo na Vašem vjereniku. Postoje dva razloga zbog kojih se tako ponaša:

  1. Ili je želio prekid, pa optužio Vas (Vi isključujete ovu opciju, pa ostaje druga opcija:)
  2. Ili je patološki ljubomoran (o patološkoj ljubomori sam pisala prije nekoliko brojeva i veoma je teško naći zajedničku riječ s osobama koje pokazuju ovakvu vrstu ponašanja. Ako osoba nije pristalica da joj se pomogne, onda je najbolje rješenje da ide svako svojim putem. Takve osobe, ukoliko ne traže pomoć, uništavaju život i sebi i svojoj porodici).

 

Vratimo se na očaj. Prema definiciji, očaj je izuzetno negativna emocija, a vezuje se za nemogućnost osobe da zadovolji neku svoju potrebu. U ovom slučaju, Vi ne želite opet da ostanete sami. Tužni ste, ali tuga je ok, jer nam je data da se lakše nosimo s teškim situacijama koje su nas zadesile. Stoga je dobro odtugovati i pustiti da prođe, ali ako ste očajni, onda samo sebi činite štetu.

Budući da ste naveli kako ne želite da budete OPET sami, pitam se da li je to strah od samoće, ili je to osjećaj koji već dobro poznajete? Osjećaj napuštenosti? Bilo Vam je, vjerovatno, teško ponovo se nekom dati, a taj neko Vas je OPET iznevjerio.

Iza straha od samoće, zapravo se kriju posve druga osjećanja, a najčešće osjećaj napuštenosti, odbačenosti, neprihvatanja, iznevjerenosti i, upravo su ovi osjećaji, koje najčešće odbijamo da prihvatimo, oni koji nas navode na očaj, jer ćemo se slomiti, ako dopustimo da nas ponesu. Najčešće je ispod straha od samoće, tuga zbog odbačenosti, nerazumijevanja… Sada bi bilo jako korisno za Vas da identifikujete te osjećaje. Odakle oni dolaze? Jeste li nekada kao dijete imali takve osjećaje i kada? Kako ste to rješavali? Kako je sada, u odrasloj dobi? Imate li prave prijatelje koji će Vam pružiti zagrljaj, bez obzira na sve?

Svi mi težimo da nas prihvate i daju nam podršku, ali kada naiđemo na ljude u našem životu koji ne mogu da nam pruže ono što mi očekujemo, najbolje je da to prihvatimo. I naše emocije i ljude koji su nas odbacili.  Neprihvatanjem, (p)ostajemo ogorčeni i ozlojeđeni što nismo dobili (nekada) ono što nam pripada i što još ne dobijamo. Ako stalno prigovaramo i žalimo se na život, samo dajemo još veću moć ovim osjećajima, a i ljudima koji su ga izazvali. Realno gledajući, niko od nas nikada nije sam, ako zna da prihvata i da daje. To osjećanje treba iscijeliti, ali ne plakanjem i kuknjavom. Niti nadmenošću i prkosom. Nego samo i isključivo prihvatanjem i opraštanjem. Oni, kojima je slomljeno srce, ne umiju lako da podijele i oproste. Oni se boje, a upravo iz te nesposobnosti i proizlazi sve ovo.

Dokle god imate ljubavi u sebi, koju možete da date i podijelite, nikada nećete biti sami.

Kad prihvatimo sebe i kada tačno znamo raspoznati naša osjećanja, strah nestaje. Jer, to smo mi i uredu je da budemo takvi kakvi jesmo.