Ničim izazvan zazvonio je telefon na čijem ekranu je bilo Njeno ime i iz čijeg zvučnika se čuo Njen cvrkutavi glas. Srce, draga žena ti je svečano saopćila kako bi, eto, njena majka voljela da te upozna. Nisi plašljiv čovjek, ne bojiš se mraka, guštera, nepoznatih ljudi, insekata, lopova, grmljavine, ali si osjećao kako ti se dlanovi znoje dok si Njoj uzalud objašnjao da si kao zauzet tog dana, da je možda bolje prekosutra, da možda nije vrijeme da upoznaješ njenu mamu…
– Dođi, ne smeta ništa, samo dođi – rekao je najmiliji glas u galaksiji, glas sirene koja naivne mornare doziva na hridi odakle nije bilo povratka.
Svaki brod ima svoju hrid i tvoj raštimani životni brod je nezaustavljivo jurio prema svojoj sudbini, dok si koračao prema njenoj ulici, s nogama teškim kao nakovanj i glavom kroz koju su misli prolazile poput elektrona. Ti si znao da nisi tog bezličnog dana pozvan da popiješ sok i pojedeš kolač s Mamom, ti si pozvan da na tom “ad hoc” sudu argumentima braniš svoju želju da budeš s Njenom kćerkom i nijednom drugom.
Sud će razmotriti tvoje zube, hod, tvoje cipele, auto, tvoju širinu ramena, ambicije i planove za ostatak života. Znao si da brojke i nisu baš na tvojoj strani, ali si se nadao da će časni sud uvažiti tvoju ljubav prema poeziji, volju da pomažeš slabim i siromašnima i želju da svi ljudi na ovom svijetu bude sretni i nahranjeni.
Nekako si se dovukao do vrata njihovog stana, koja su već otvorena i pored njih je stajala Sutkinja Mama, visoka, lijepa žena koja je svojim stavom davala do znanja ko tu odlučuje i čija riječ se tu poštuje bez suvišnih “ali”. Iza njenih leđa oborenog pogleda stajala je Ona, čekajući ono što je moralo da bude.
Ti se branio koliko si mogao, pokušavao biti duhovit, davao komplimente i pratio tup sjaj u očima njen majke. Mama je govorila malo i vrlo koncizno odgovarala ne duže od: “Da… Može… Tako… Jeste”. Ta žena iz koje je izbijalo neko bolno životno iskustvo slušala te je jednim uhom i gledala jednim okom. Drugim okom je gledala u veliki plastični sat na zidu dnevnog boravka na kojem su bez povratka isticale posljednje minute tvog postojanja u životu njene kćerke.
Kada si ispričao sve što si imao reći, krenuo si kući uz ogromnu laž da ćeš uskoro ponovo navratiti kod njih. Znao si, spuštajući se niz blagi brijeg prema centru Grada, da više nikada nećeš vidjeti vrata njihovog stana niti ćeš se vratiti u tu malu ulicu, za koju nisi ni znao da postoji dok nisi upoznao Nju, Nju za koju si smio staviti ruku u vatru da je drugačija od svih koje si ikada upoznao.
Znao si da je tvoja sudbina u rukama te žene, koja je u potpunosti kontrolirala situaciju i imala faraonska ovlaštenja kada su njena kćerka i život jednog uljeza, odnosno tebe, u pitanju. Mogao si samo da čekaš da se nešto desi, a desilo se jedino što se moglo desiti. Ništa. Nije te nazvala sutra, ni prekosutra, ni u idućih sedam, petnaest, dvadeset i pet niti 120 dana. Nije te nazvala nikada, niti se ikada više javila na telefon. Kod tebe je ostalo i osušilo se cvijeće koji si joj kupio za Osmi mart, ostale su knjige koje si pronašao za njenu sestru – studenticu, ostale su neiskorišene karte za koncert na koji ste htjeli ići zajedno, ostalo ti je nekoliko njenih fotografija, poruke u telefonu, za koji bi volio da nikada nije zazvonio.
Dvoje ljudi je smatralo da imaju nešto zajedničko, zajedničku autobusku stanicu na kojoj su se prvi put sreli, mjesta za gubljenje vremena, prijatelje i zajedničku slabo osvijetljenu stazu, gdje je On u kasne sate pratio Nju. I ništa više.