– Nadam se da si jedna od onih žena koja večeras ne gleda finale Evropskog nogometnog prvenstva?
– Kako ne gledam, gledam. To mi sada ide uz imidž – kaže mi Amra. U šali. Pričamo telefonom. Dugo se vidjele nismo. Nju razumijem. Ona ljubi našeg najboljeg napadača, ali ne razumijem svoju najbolju prijateljicu koja mi u velikoj brizi šalje poruku: “Meni je pravo žao ovih Italijana”.
Ona i fudbal se ne razumiju. To je sigurno. Kao što je sigurno da se ne razumiju Papa i Hamenei. O tehnici i taktici na terenu ona ne zna ništa. Ali, navija tako srčano da bi joj i Hrvati pozavidjeli.
– A, meni je žao mene – kažem joj. Sutra radim, a zračim kao radijator u decembru. Odmor je završen. Šta sve žena zarad ljepote i mrve tamnog tena neće pretrpjeti na + 45. Sve sam ubjeđenija da ljetni odmor treba da traje tri mjeseca, jer sedam, pa i deset dana na moru za nas Bosance je kao 12-satni rad na baušteli.
Dok stigneš na more treba ti najmanje dan, dok se raspakuješ, odabereš najsigurniju uvalu za plivanje, te pobjegneš od onih preumornih mama koje se na plaži ne odvajaju od šlaufa, cucle i flašice, gubiš još jedan dan. Vrijeme curi kao da si ga smjestio u pješčani sat. Trećeg dana si crven, četvrti u suzama i potrazi za aftersanovima, aloeverama, jogurtima…
Petog dana padaš u tugu, još malo pa kući moraš, a taman si se sprijateljila s tetom koja ti na omiljenom kiosku prodaje novine i svježu lubenicu za 20 maraka. Ovako, tri mjeseca, polako, bez žurbe na plažu ideš tek u četiri. Mjera!
– Udat ću se za nekog ko ima kuću na moru – kažem joj. Ništa fakultet, ništa šarm…Imamo nas dvije običaj tako razgovarati telefonom. Satima. Obično, prvo pričamo o njoj, pa onda opet o njoj, a onda malo i o meni.
Taman sam joj htjela ispričati priču o Galebu, o wannabe načelniku i wannabe prvoj dami načelnika jedne od sarajevskih općina, koje sam srela na moru, a ona bi o Italijanima cijelu noć.
– Gledaš li ti fudbal zbog fudbala ili fudbalera – pitam je?
– Ne gledam ga zbog fudbala nego zbog nacija i mentaliteta. Volim Italijane, ne volim Nijemce, naprimjer. Isto tako navijam za male, a ne velike zemlje…
Zanimljiva je njena logika. Da je, naprimjer, Španija u nedjelju igrala protiv Malte, što je prema svim zakonima fizike i matematike prosto nemoguće, ona bi navijala za Maltu iako, realno, Španija igra bolje. Ali, ona je barem iskrena. Ne folira zašto voli fudbal.
– A, ko ti je draži Casillas ili Buffon – pitam je.
– Ne znam Casillasa. Buffon mi je super – kaže mi.
A, kao Buffona si upoznala?
Smije se.
Nije, ali jeste Toma Cruisea. Kaže da je zgodan. Zavidim joj.
Sad bih joj prigovorila za Italijane. Imaju manje mojih simpatija od prošle godine, nakon što su na otoku Lampedusi odbili gostoprimstvo Libijcima, u vrijeme dok su tražili spas od afričkog ratnog vihora. Ali, teške teme nisu za telefona…Naročito ne u nedjelju uvečer kada su četiri gola u mreži Italije nacionalno pitanje, baš kao i savremena bh. bajka Amre Silajdžić i Edina Džeke.
Glasine stvaraju hejteri, prenose budale, a prihvataju idioti. No, ovo nije glasina. Samo se ljubav i siromaštvo (materijalno i duhovno) ne mogu sakriti. Tako ni oni više ne kriju gotovo jednogodišnju ljubav. U subotu uvečer je u Foči, gradu na ušću dviju rijeka, svečano otvoren „Aqua park” vrijedan tri miliona maraka. Masallah. Ako već nemaju gdje da rade, neka se Fočaci makar imaju gdje kupati.
-I, more, Galeb? Ništa mi ne pričaš kako je bilo – kaže mi nakon sat.
– Lijepo. Ovoga puta s odmora ne nosim torbu suvenira koje ću lijepiti po frižideru, redati po komodama i ključevima. Galeb priča turski i izgleda kao…o tome ćemo sutra, kada budemo malo pričali o meni.