IntervjuNovosti

Amra Silajdžić: Otkriće iz kvantne fizike

Veliki osmijeh i Ray ban naočale izroniše iz mase dok sam šetkala ispred jednog sarajevskog tržnog centra i čekala Amru Silajdžić. Ko može da se ne nasmije tom veselom i lijepom prizoru u svijetlom i poderanom džinsu, ravnim ljetnim sandalama i bijeloj širokoj majici koja je nemarno pokrivala sve osim ramena. Donijela je dašak glamura sa sobom, iako ništa u njenom izgledu nije bilo napeto.

Dok šetamo do obližnje terase, priča mi o roditeljskom brigama u vidu višemjesečnog gipsa na ruci i napornoj organizaciji ljetovanja.

Amra Silajdžić je najuspješniji bh. model ikada. Samo nekoliko mjeseci po dolasku u L.A. vidjeli smo je u prestižnim reklamnim kampanjama, muzičkim spotovima svjetskih zvijezda i najzad mala uloga u megaserijalu CSI uz koji mnogi stanovnici Planete provode noći. Lakoća s kojom je počela osvajati san svih snova – Hollywood, bila je.

Konobari bašte koju smo izabrali za našu kafu su se uznemirili kad je ušla. Odjednom i mene spopada neka trema od njene ljepote. Onako, bez trunke šminke Amra je pola žena, pola djevojčica… i to je na njenom licu ono najljepše. Dok mi i dalje priča o kćerki Sofiji, zamišljam kako bi izgledalo da sam ja (kao ona) u 18. godini u rukama držala svoje dijete. Odmahnuh glavom. Zato su njih dvije zaista prave prijateljice, razlika u godinama je na njihovoj strani.

Povod našeg razgovora je nedavna premijera filma „Ja sam iz Krajine, zemlje kestenja”. U filmu scenariste i producenta Mirsada Ćatića Ćuperka a u režiji Jasmina Durakovića, Amra igra bitan ženski lik i proigrava mladu Ajku u ljubavnom i mladalačkom zanosu kojeg prekida zla kob represije nad Krajišnicima. Ajka iz mladih dana je majka glavnog junaka.

– Ne radi se o velikoj ulozi iako je veoma važna. Veliki nije bio niti prostor za pokazivanje, ali važno mi je, itekako. Najveći razlog mog odlaska u Los Angeles je upravo gluma. Jasno mi je da sam u ovaj film pozvana kao Amra Silajdžić, model i manekenka, a ne kao glumica. Ipak, tako se počinje. Ekipa s kojom sam radila bila je odlična i sigurna sam da ćemo još sarađivati. Moja uloga u filmu „Ja sam iz Krajine, zemlje kestenja” uglavnom je neverbalna, samim tim i teža.

Dakle, to su moje želje. Činjenica je da mi manekenstvo plaća račune i ne žalim se. U L.A.-u je svako drugi glumac ili glumica i svi se bave poslovima sa strane, koji im omogućavaju život. Od svog posla, sasvim dobro živim. Osim toga, imam vremena za dijete, moje školovanje… Ipak, to još nije onako kako sam zamislila.

Spomenula si školovanje…

– Zasad pohađam časove glume, ali obavila sam sastanak s direktorom New York Film Academy, i s njihovom direktoricom za odsjek glume, pa pokušavam uklopiti sve i naći vremena za to. Inače, to bi bio full time schooling i ne bih imala vremena za posao pa zbog toga i odugovlačim. Već sam pohađala školu glume u Howard Fine Studiosu, a s profesorom Bobom Corffom radim na usavršavanju američkog akcenta. Znam da neću dovijeka raditi reklame, pa strategija su mi film i televizija.

Iz perspektive ovdašnjih ljudi ti si postigla veliki uspjeh. Jesi li uspjela po svojoj mjeri?

– Trudim se prihvatiti da je to uspjeh. Previše sam samokritična i sve mi to najčešće ne izgleda kao posebno važno, niti veliko. Takvo razmišljanje mi pravi pritisak da radim još, više i više… i to me slama. Kako sam primijetila da taj pritisak prenosim i na svoje dijete, pa uvijek tražim bolje rezultate i od nje, odlučila sam se mijenjati. I u to ime… gledat ću na ono što sam do sada postigla kao uspjeh. Smogla sam snage da odem tako daleko od mojih i to je strašno odricanje po mojoj mjeri. Kada bi mi mama i sestra bile bliže – znam da bi mi sve bilo lakše. Ali… imala sam i sreću kad sam došla u L.A.

Jesam li mogla negdje pročitati da ti je pomogla Sanela Jenkins …

– Ne, nju još bila nisam upoznala. Kad sam došla u L.A., nikog nisam poznavala. Bila sam u kontaktu s mojom sadašnjom menadžericom i to putem e-maila. Ona me uvijek nagovarala da dođem, da se okušam, a ja to nisam smatrala realnim. U tom periodu, a neposredno poslije saobraćajne nesreće, nisam bila zadovoljna sobom, poslom, niti privatnim životom… I ono malo samopouzdanja kojeg sam imala – izgubila sam.

Pa šte te u konačnici pokrenulo?

– Marina Masowietsky, moja menadžerica. Vjerovala je u mene, iako se nismo poznavale. Svakodnevno je bildala moj ego i nakon nekoliko mjeseci bila sam spremna za put. Marina također ima kćerku i sve to mi je ulijevalo povjerenje. To što je žena i majka olakšalo je moju odluku. Kasnije ću upoznati Marinu koja je odličan psiholog, danas moj prijatelj od kojeg tražim savjete, ne samo poslovne već i privatne, roditeljske.

I kocka je bačena…

– Prije bih rekla da je zatvoren fajl mojih američkih želja koji sam otvorila mnogo ranije, još prije udesa. Tada sam planirala ići u Miami, jer za L.A. nisam imala hrabrosti. „Zaboga L.A. ima najveću konkurenciju na cijelom svijetu, nemam šta tamo tražiti” – tako sam razmišljala. Ipak, januara 2010. bila sam na losanđeleskom aerodromu i upoznala Marinu. Dovoljna su mi bila dva dana da se osjetim komotno, kao kod kuće. Puna ambicija i entuzijazma. Za savršen početak nedostajala je Sofija. Naših prvih mjesec dana odvojeno. Preteško.

Ali, posao je krenuo…

– Amerika je zaista zemlja za vrijedne ljude. Tamo možeš sve ako se dovoljno trudiš i radiš. Godinama sam živjela u Francuskoj i ni slučajno ne vrijedi jednako pravilo.

Koji urađeni posao smatraš najvrednijim? Koji ti je donio najviše dobiti?

– To su dvije različite stvari. Reklame su najbolje kada govorimo o dobiti. Nikad bolje i više nisam radila kao u L.A. Vjerovatno bolje odgovaram tamošnjem tržištu, a i meni odgovaraju njihova pravila igre. Dovoljno je da uradim jednu reklamu i ne moram razmišljati o računima cijelu godinu. Kad je osnovni pritisak neutralisan, rasterećena ulazim u nove projekte. Dakle, reklame su najbolje, posebno ako se urade unutar SAG-a (Screen Actors Guild) , onda se naplaćuju svakim pojavljivanjem. Uradila sam nekoliko takvih. Za Mercedes, Lexus, sportska odjeća… bile su odlične. Ne volim nabrajati poslove koje sam obavila. Uglavnom, to su velike produkcije, posao je teško dobiti, ali se obavlja s lakoćom.

Već razmišljam da potpuno prestanem raditi za print. Manje je plaćeno, gubim više vremena i više ne uživam pred aparatom kao što uživam pred kamerama. A ono što smatram svojom najvećom profesionalnom satisfakcijom jeste uloga u seriji CSI, što je bilo odskočna daska za ostale poslove. Kako mi je Marina i objasnila, svaka uloga koja sadrži barem jednu rečenicu je dovoljna da me stave kao „cast”, što je jedan kredit na IMBD-u, a u Americi je važna pozitivna statistika koja olakšava dolazak do poslova. Na osnovu slike, CV-a, showreela, kredita na IMBD-u, pravi se selekcija i tek onda audicija. Posljednjih osam mjeseci nisam imala niti jednu audiciju. I u Americi se već osjeća kriza, radnici štrajkuju, ja sam promijenila agenciju, vjerujući da će mi biti bolje, međutim, nije mi bolje.

Gdje smještaju tvoju ljepotu?

– Misle da sam Brazilka, definitivno. Što mi ne smeta, ali smeta mi atmosfera oko tog transfera modela u glumicu. Ne shvataju te ozbiljno, pa takve uloge i dobijaš. U CSI ima nešto i akcije, do tada je samo važno što dobro izgledam i trebam znati barem malo glumiti i sve to uglavnom s akcentom. Imala sam ulogu u akcijskom filmu, koja je bila drugačija od svega toga. Ali, materijal još, nažalost, nije došao do mene. Tu sam pokazala više, više sam se i trudila. Ipak, tako je u poslu. Naučila sam kroz manekenstvo na uspone i padove i znam da se nekad i najveći trud ne isplati. Sve to – ne da me obeshrabriti.

Već dugo si u samom vrhu liste najljepših Bosanki, ali ni najljepše žene nisu u potpunosti zadovoljne sobom. Otkrij nam koji dio svoga tijela bi najradije mijenjala?

– Ne volim svoje uši (smijeh). Sjećam se kad se Sofija rodila, i pored svih bolova tražila sam pogledom njene uši. Bile su male i zalijepljene i ja sam se smirila. Evo vidiš (podiže kosu da mi pokaže uho), nisu one ni pretjerano klempave, niti velike, ali nikad ne vežem kosu. Fotografi, posebno u fashion industriji mnogo vole nepravilnosti, ali meni ne pada na pamet privatno da svežem kosu, osim kad treniram. Nije to strašni kompleks, ali jeste prvi. Nezadovoljna sam često s mnogo toga na sebi. Ili sam debela, ili previše mršava, mišićava… znaš kakve smo mi žene. Posebno u mom poslu to je važno, sredstvo za rad. Svjesna sam da nema idealnog i ne dozvoljavam da mi briga o izgledu okupira život.

Puno vježbaš…

– Da, iako se trudim da ne radim puno, jer postajem previše mišićava, ali ne mogu sebi pomoći.

Kako to misliš?

– Pa uživam u vježbanju, sportu. Oduvijek sam takva.

Šta voliš vježbati?

– Strastvena je moja ljubav prema trčanju. Moje su ruke izraženo mišićave, iako uopće ne radim s tegovima. Izraženi su mi i trbušni mišići, iako ne radim vježbe za njihovo jačanje. Trčanje mi održava tonus tijela, a svemu tome baza su bili atletika i tekwando. Potpuno sam izbacila boks (tajlandski) koji sam prakticirala nekoliko puta sedmično, jer mišići su bili sve vidljiviji. Ovdje u Sarajevu vježbam s u fitnes centru Body Art s profesoricom Lejlom Šebić za uspješnu narednu sezonu. Volim jogu… volim brojne sportove i zato volim i Los Angeles. Tamo je pravi sportski lifestyle. Preselila sam se na sami ulaz u kanjon i kad ostavim Sofiju u školi, idem da treniram, trčim. To me ispunjava. Još da su moji najmiliji kod mene, srce bi mi bilo na mjestu.

Pa nije lako živjeti ni u Sarajevu.

– Naravno da nije. Nigdje nije lako živjeti, ali ja sam mnogo vezana za svoje najbliže. Nisam se u životu oslanjala na druge ljude, ali stalno prisustvo mojih najbližih utječe na moju psihičku stabilnost.

Kako izgledaju tvoje tuge…

– Plačem, i to često. Tada trebam prijatelja, ne volim u tuzi da se osamljujem, nisam zatvorena. Želim o svemu da pričam i sve me brzo prođe. I Tuga i ljutnja me prolaze za pet minuta. Što se mene tiče, možemo dalje, zavisi od druge strane. Ponekad kad sam tužna želim da dotaknem dno s patetikom, pa slušam tužne pjesme… Srećom, to nije često.

Sad malo klišea… Možeš li pronaći utjehu u kupovini? Tebi su se, vjerovatno, ispunili svi snovi za popularnim robnim markama. Nisu ti nedostupni ni najskuplji.

– Volim lijepe stvari, dobre torbe, cipele… ali nisam opterećena time. Pa vidiš me? Nekad prije sam kupovala mnogo – što mi treba i što mi ne treba. Posljednjih godina ne da ne volim ići u šoping, već to ne podnosim. Predstavlja mi to veliki pritisak. Ja ti doslovno uđem u prodavnicu, bez da nešto diram, rastavljam ofinger od ofingera i slično i kupujem ono što mi se baš, baš sviđa.

Kome poklanjaš svoju garderobu?

– Sestri, koja čak ima različit stil od moga, ali njoj uglavnom dajem. Pa i drugaricama… znaš kako to ide, dođe kod mene, kaže da joj se nešto sviđa i to joj poklonim. Jedino cipele ne volim posuđivati, ali…(smijeh) i njih dajem. Kada smo nedavno imali veliki „Bosanin” event u L.A. bila je i Martina Konaković koja mi je posudila svoju crvenu haljinu. Nisam je vratila, nije mi dozvolila. Odavno mi se nešto nije tako svidjelo. I način na koji sam to dobila.

Kako odgajaš Sofiju?

– Previše sam stroga, impulsivna, ne znam izbrojati do deset i zacrtala sam sebi da ću to mijenjati. Kako sam već rekla, previše očekujem od sebe, pa i od nje i onda zaboravim da je ona, ipak, samo dijete od devet godina.

U kom si smislu stroga? Nema puno TV-a, kompjutera…

– Američko društvo u cijelosti je drugačije, pa je tako i u školi. Djecu tamo uče da se suprotstavljaju svim autoritetima kad ocijene da je to potrebno. Edukacijski imperativ je lična borba na svim poljima. I takav pristup je donio malo konfuzije u moje i njene ustaljenje šeme. Čujem da to postaje trend i kod nas, ali američka djeca su najsretnija u kući, uz igrice, kompjuter… to im je fora. Provedu u školi cijeli dan, do četiri-pet popodne, kad dođu kući nakače se na skype, leže i pričaju međusobno.

E, to me nervira. A onda opet, dođem i ja umorna, ne želim da se svađam s njom i popustim. Prvu godinu smo poslije škole išle na kanjon da treniramo, željela sam da je više na zraku. Tamo su roditelji drugačiji. Ne znam, nemaju li vremena ili ne žele – ali ne puštaju svoju djecu vani, ne posvećuju im se na isti način kao mi. Malo je od pet poslije podne do devet navečer što provodimo zajedno. Ljutim se kad to ne napravimo kvalitetno. Sofija je dobro dijete i važno mi je da održimo ovakav odnos – pun povjerenja. Važno mi je da mi sve priča, naš odnos mora ostati dubok zbog godina koje dolaze. Ipak, ja sam njoj i otac i majka.

Sofija ima cool mamu.

– Vole me njeni prijatelji iz škole. Nerijetko uzmem njih pet-šest i dovodem kući preko vikenda, idemo na izlete. Na taj način amortiziram nekad duge radne dane. Bliske smo, i to je moj najveći uspjeh. Čak mi njene drugarice povjeravaju svoje tajne, što je Sofiji mnogo veliko. Malo me strah što odrasta u Hollywoodu. Tamo većina djece rade, i ona hoće isto. Dobile smo i zelenu kartu, pa sad i može raditi.

Pa šta će raditi, ima samo devet godina?

– Pa to je taj problem. Tamo djeca rade s dvije godine. Zaustavljaju je, raspituju se. Ona je komunikativna, slatka… rođena je da bude pred kamerama. Voli da pjeva. Po cijele dane tako provede.

Šta voli pjevati?

– Adele joj je već dugo omiljena. Za rođendan je dobila karaoke, nakači se na YouTube i pjeva. Skida Shakirine pokrete, pleše i već se priprema da se prijavi na „Voice America”. Borim se protiv toga. Naravno da ću je podržati u svemu i volim što je radišna, ali ne želim da propusti djetinstvo. Ja sam imala 15 godina kad sam ušla u ovaj svijet i mislim da sam bila premlada.

 Vidjela je billboarde s tvojim likom, kako na to reagira?

– Ne smatra to posebno bitnim. Vidi ona da sam na brojnim mjestima u centru pažnje, ali ne reagira na to. Vidim da se ona ugleda na mene, oponaša me, ali ja pretjerano ne manifestujem ženstvenost u popularnom smislu. Što njoj i smeta, pa me kudi što se češće ne šminkam.

Sve teži ravnoteži, ipak žene su uvijek nešto prvo: ili majke, ili supruge/partnerice ili koncentrirane na profesiju. Šta si ti prvo?

– Dugo sam se ispetljavala iz tog klupka. Nisam znala odrediti razliku, povući granicu. Razmišljala sam da prvo Sofija mora biti zadovoljena, pa tek onda ostalo. Shvatila sam da moram raditi na sebi i uzela sam časove kvantne fizike. Suština je u tome da će Sofija biti sretna samo ako sam ja sretna. Od mene sve kreće.

Šta je najvrednije što si naučila na časovima kvantne fizike?

– Pa temeljeno na naučnim dokazima podsjećamo svoj ego koliko smo, ustvari, moćni i sami sebi potrebni. Dvije važne stvari sam naučila: da ništa ne treba uzimati srcu, jer niko ne vidi istim očima, ne doživljava na isti način, niti svi jednako shvatamo ljubav. Donedavno sam sve prihvatala s pretjeranom emocijom – i dobro i loše. Nisu dobre tako velike oscilacije. Drugo, puno nas provede život misleći da život daje akciju, a mi reakciju. Ne, nije tako. Upravo suprotno. Mi smo ti koji kreiramo događaje koji nas snalaze. I dobre i loše. Šta šalješ svemiru – to se vraća.

Pogađaju li te loši komentari?

– Pa ne može da me ne pogodi, ali davno sam kreirala odbrambeni mehanizam koji palim u takvim trenucima. Ipak, opet zaboli. Posebno kada predmet komentiranja bude prebačen na moje dijete.

Čitaš li komentare na portalima?

– Više ne. Nekada prije i to sam radila. Iako je suština svega da ljudi koji me komentiraju ujednome i ne poznaju. Nekada sam tim ljudima nalazila i opravdanja, pa nezaposlenost, pa teška situacija u državi… Ali, shvatila sam da to nije razlog. Ne mogu shvatiti da ljudi odvoje energiju i vrijeme da napišu o nekom nešto, pogotovo negativno.

I dalje ljudima prilaziš otvorenog srca…?

– Pa naravno, neću da se mijenjam zbog bilo koga. Neću da maknu osmijeh sa mog, i lica moga djeteta.

I za kraj… čemu tolika tajnovitost kada je u pitanju veza između tebe i Edina?

– Pa nema tu velike tajnovitosti. Činjenica da je ljudima mnogo zanimljiva naša veza, i bez objavljivanja njenih detalja, bacila je veliku sjenu na naše karijere. Nismo javno pričali o vezi, u početku iz tog razloga a kasnije je bilo kasno, već su svi znali, konstruirali… To je naša odluka, to treba da se poštuje i to ne treba biti razlog izmišljenim pričama.

Ali gledamo vas na zajedničkim slikama putem društvenih mreža i zavidimo vam. Ipak, jedna fotografija, ona s Maldiva, gdje dajete podršku protestima za JMBG, prihvaćena je dvojako. 

– Nema se tu šta komentirati, sve je u poruci rečeno.

OK. Sretna si? Sretni ste?

– Sretna sam (smijeh).

Zamolit ću te barem da se ne udaš, a da „Azra” prva ne sazna.

– (smijeh) O tom, potom.

 

 

 

Tagsprint