IntervjuNovosti

Haris Pašović: Jesmo li spremni da nam djeca budu čistači cipela?

Nostalgija je gubljenje vremena. Snovi o “boljoj” prošlosti kradu vrijeme od sadašnjosti. Ugodno je pomisliti na lijepe uspomene, ali čim se zadržimo na njima, one postaju uzrok frustracije, ovim riječima reditelj Haris Pašović objašnjava nedavno polemiziranje na domaćim socijalnim mrežama, na kojima se tražio odgovor na pitanje; da li je prošlo vrijeme, a u njemu, između ostalih i sarajevska Olimpijada, Fis, Brega, Čola…, bili mnogo kvalitetetniji za život od svega što u Bosni imamo danas?

Čovjek je po svojoj prirodi nostalgičan prema nekoj godini koju je ostavio iza sebe, ali zar nije već krajnje vrijeme, pitam ga, da raskrsti s onim što je bilo u prošlosti, i konačno počne shvatati šta u ovom trenutku ima kvalitetno, ne samo u Sarajevu, već i u cijeloj Bosni.

– Predosadno je kovati u zvijezde neko prošlo vrijeme u Sarajevu. Činjenica je da ta prošlost nije bila tako prekrasna kako je nostalgičari opisuju. Sarajevo je prije rata politički, intelektualno i kulturno zaostajalo za Beogradom, Zagrebom i Ljubljanom. U Jugoslaviji, BiH je bila simpatična po sentimentalizmu (sevdalinke, pop-muzika, neki filmovi) i humoru koji je nekad bio uspješan, a nekad neukusan. U svemu ostalom gledalo se uglavnom inferiorno na Beograd i Zagreb, a Ljubljana je izgledala kao “nedostižna Evropa”. Prije rata, Sarajevo jedva da je imalo poneki međunarodni uspjeh u kulturi. Prije desetak godina reditelj Dušan Makavejev izjavio je da voli doći kod nas, jer “Sarajevo je uvijek šega”.

Vrijeme u kojem živimo je Zlatno doba kulture u BiH. Nikada u svojoj povi jesti naša zemlja nije imala više međunarodno relevantnih umjetnika u filmu, teatru, muzici, likovnoj umjetnosti, književnosti. Samo u prošloj godini Danis Tanović i Jasmila Žbanić su imali zvjezdani uspjeh širom svijeta; Aida Begić-Zupčević napravila je film o Sarajevu u elitnom međunarodnom omnibusu; snimatelj Erol Zupčević je briljirao u nekoliko internacionalno uspješnih filmova; East West Centar je imao evropski uspjeh s velikom međunarodnom teatarskom produkcijom; Dino Mustafić i Selma Spahić su među vodećim rediteljima u Regionu; “Dubioza kolektiv”, Amira Medunjanin i Damir Imamović su imali najsjajniju godinu na međunarodnoj sceni; naši glumci igraju u međunarodnim filmovima i predstavama. Sarajevo prije rata nije imalo nijedan internacionalni festival, a danas ima teatarski, filmski i jazz festival, koji su vodeći u Regionu.

Dodajmo svemu ovome mnoge umjetnike koji jako zanimljivo stvaraju na domaćoj kulturnoj sceni. BiH više nije šega. Iskreno, jedino što jeste smiješno je to kad se kaže da je Sarajevo prije rata bilo zanimljivije od Sarajeva danas.

O predstavi “Osvajanje sreće” imali smo priliku govoriti, međutim, ne mogu se oduprijeti dojmu, da odavno, toliko eminentnih medija; od BBC Radija, preko Independenta do Financial Timesa, nije govorilo o jednom umjetniku s toliko poštovanja, kao što je to bio slučaj s Vama i glumcima koji su iznijeli ovaj projekt. Ne tvrdim da se od njih i za njih živi, ali šta ova priznanja znače praktično u Vašem poslu?

– Reakcije kod nas i u svijetu na ono što radimo u East West Centru su inspiracija i obaveza. Međunarodni uspjeh nam omogućuje da doprinesemo zajedno s ostalim našim umjetnicima da mala BiH bude relevantna u međunarodnom kulturnom prostoru.

Selma Ergec, turska glumica, sultanija Hatidža u “Sulejmanu Veličanstvenom”, doputovala je iz Istanbula u Derry da bi gledala predstavu “Osvajanje sreće”. Upoznali ste se u Sarajevu. Planirate li saradnju s Ergec?

– Selma i ja smo dobri prijatelji. Selma je fantastična glumica i izvanredna osoba i oboje bismo voljeli raditi zajedno. Nije lako uskladiti termine, jer Selma je jedna od najtraženijih turskih glumica, a i mi u East West Centru imamo svoju intenzivnu dinamiku.

Kažete da bez hrabrosti nema mogućnosti da se pokrenemo, kada Vi niste bili hrabri?

– Svi mi imamo svoje dileme, oklijevanja u određenim situacijama. S druge strane, hrabrost i ludost su vrlo slične. Zato je i meni, kao i svakome od nas, potrebno da imam potporu, da me u određenom trenutku neko ohrabri, ili zaustavi u nekom naumu za koji nisam spreman. “Začkoljica” je u tome da treba biti hrabar da tražiš podršku od svojih bližnjih ili prijatelja, da kažeš nekome: “Hajde, pomozi mi sad”.

Mi se često bojimo da ćemo na taj način pokazati svoju slabost, kao da je grijeh biti povremeno slab. Ja ponekad nisam bio hrabar da tražim takvu podršku od ljudi bliskih meni. A zna se desiti da vas jedan razgovor može spasiti od mnogih neprospavanih noći. Čudno je, ali istinito, da treba biti hrabar da zatražiš podršku kad ti je potrebna.

U globaliziranom svijetu se gube mali i lokalni identiteti, na našim prostorima se i dalje insistira na raspravi šta je naše, a šta je vaše. I ta rasprava se kreće od hrane do filma. Jesu li ćevapi naši ili njihovi, da li je “Bitka na Neretvi” naša, a ne njihova i slično. Zašto je to važno?

– Taština je veliki pokretač, ali još veći kočničar. Shakespeare nije mario za autorska prava i intelektualnu svojinu, bilo mu je potpuno svejedno šta će biti s njegovim dramama, nije se brinuo niti da ih odštampa, pisao ih je kao radne scenarije za svoje predstave. Mi se brinemo da ovo i ono bude naše, a istovremeno se ubismo da dokažemo da smo Turci, Rusi, Austrijanci, Nijemci, Arapi… Kad pričate s mnogim ljudima kod nas, reći će vam da su njihovi preci nekad imali pola Bosne. Ispade da je Bosna imala hiljade polovina. Svi su u prošlosti bili begovi, vojvode, banovi. Ne znam ko je onda bio raja i da li se ta raja uopće razmnožavala, kad su danas svi aristokratski potomci.

Prije nekoliko godina na testu za nove novinare na televiziji Hayat, bilo je pitanje: “Šta je stećak?”. Jedan kandidat je odgovorio: “Stećak je ono što čovjek stekne za života”. On je, jadan, spojio glagol steći i imenicu imetak i pogodio etimologiju. Nije ni znao da je napisao nešto genijalno. Jer ono što čovjek stekne za života jeste nadgrobni spomenik.

Kompletan intervju u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 881)