Veoma bitno za male redakcije, kao što je naša, jeste izabrati lice s kojim ćemo se oprostiti od stare i u velikom stilu dočekati Novu godinu. Kruna je bila prva ideja. Modni detalj koji je, definitivno, obilježio prošlu godinu, obilato je eksploatiran u Regionu. Ipak, niti jedna Bosanka ili Hercegovka se nije trsila staviti je na glavu i prošetati haljinu na nekom događaju. Kruna je dio našeg bogatog historijskog naslijeđa i dostojanstvo s kojim ovdašnja žena prihvata život, njegove lijepe i olujne dane, kao što dolikuje kraljicama.
Eh sad, kome staviti krunu na glavu? Trebao nam je djelić sekunde da se saglasimo da ona u ovom času pripada Moni Muratović. Osim aristokratske ljepote, koja ju je uvijek krasila, iza Mone je i sjajna poslovna godina. Ljudi iz razvoda izlaze izubijani, izranjavani, smušeni i dezorijentirani i to im ne treba zamjeriti, Mona je, ipak, veoma brzo pohvatala sve konce svoga života i s jednakim žarom i vjerom krenula dalje. Mjesto u kočiji koje bi pripadalo kralju zauzima mali princ Akin, koji vrlo uspješno organizira majčin život po svojim željama. Kako bi drugačije moglo i biti?
Važan dio ove priče je još jedna vrijedna žena – Velida Gradišić. Činjenica da je prije nekoliko godina ostala bez posla nije je bacila u očaj. Radi i po nekoliko poslova da preživi, ali posvetila se i svojoj davnašnjoj ljubavi – izradi nakita. Samo za “Azru” i Monu napravila je ovu lijepu krunu s kojom ćemo zajednički zakoračiti u, nadamo se bolju, 2014. godinu.
Mona, jesi li stvarno vještica, kako ti i slovi e-mail adresa, znamo se duže od deceniju, a ti se nimalo nisi promijenila?
– Zapravo mi je kompliment kada neko kaže da se nisam promijenila, to bi značilo da ne starim. Znam da nisam prestala biti pomalo luda i otkačena, unatoč brojnim životnim izazovima koji me podsjećaju da život nije med i mlijeko. Zapravo, u inat tome, pokušavam očuvati svježinu i veselost življenja, što bi Verlain rekao: “Histerično ostajem vjerna sebi”.
Godina s baksuznim brojem 13. je na izmaku. Po čemu ćeš je pamtiti, osim po urnebesnom poslovnim rasporedu?
– Nastojim uvijek vidjeti i pamtiti lijepo. U svemu. Ova godina je puna zaista sjajnih projekata, fenomenalnih inspirativnih ljudi, izazova na svim nivoima. Naučila sam mnogo o sebi, uvidjela gdje sam i šta sam profesionalno, ljudski i emotivno. Šta je 365 dana, ako ne 365 blagoslova?
Dakle, plodna poslovna godina. Krenimo od ovog zadnjeg – projekta “Patriot”. Čija je ideja, šta je cilj svega toga, po čemu je različit u odnosu na sve prethodno što si radila?
– “Patriot” je, tek će vrijeme pokazati, najvažniji projekt za kulturni identitet naše zemlje i položaj umjetnosti kao ultimativnog sredstva utjecanja na svijest ljudi, na podizanje svijesti o problemima u našem društvu, na ukazivanje diskriminacije, i to komedijom. S obzirom na to da je ovo prvi put da šira publika ima priliku vidjeti djelić atmosfere naših predstava. “Patriot” je prva bh. web serija bazirana na kabareu “Jedinac”, koji je na stalnom repertoaru “Magacin Kabarea”.
Tu se isprepliću likovi s dijametralno suprotnim viđenjima svijeta i stavovima i kroz njih mi progovaramo o diskriminaciji umotanoj u svakodnevne benigne izjave, tipa: “…šta će žena za volanom, ciganska posla, gayevi nam oteše omladinu…” Teme su kao i u našim kabareima, religija, politika, seksualni tabui, položaj: žene, manjina, lgbt populacije. Može se gledati na youtubeu na kanalu “Magacin Kabarea” i sadrži sedam epizoda o diskriminaciji. Projekt je podržala Jolie Pitt Fondacija i Fondacija za likovne i scenske umjetnosti.
Bila si dijelom spektakularne predstave „Osvajanje sreće”…
– To je zaista bilo life-changing iskustvo. Bio je to prvi put da sam radila s fenomenalnim Harisom Pašovićem. Uživala sam u svakom trenutki, iako je tema predstave ratovi, genocidi i nepravda koja je potresla našu planetu u posljednjem stoljeću, od Auschwitza do Srebrenice, od Kambodže do Ruande, sve u svemu, govorimo o 10 miliona mrtvih. Sretna sam da postoje ljudi poput Harisa, koji vjeruju u humanistički aspekt umjetnosti i njen zadatak i cilj – da ovaj svijet učini boljim mjestom za življenje. Predstavu je i publika i kritika dočekala prepuna hvale kao najspektakularniji pozorišni događaj, ali i doživljaj u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovaj projekt ću isto tako pamtiti po saradnji, osim Pašovića, s nekim od najvećih svjetskih muzičko-teatarskih imena, od kojih bih izdvojila jednog od najvećih irskih kompozitora, Neila Martina.
Jedan od najznačajnijih irskih kritičara Simon Fallaha rekao je za “Osvajanje sreće” da je to “nezaboravni teatarski trijumf epskih razmjera”, a glumica Mona Muratović je “opčinjavajuće fantastična”, pa novinarka slovenskog “Dela”, koja kaže da si mlada Meryl Streep, komentirajući tvoju sposobnost da mijenjaš akcente. Ponosna?
– Da, naravno, posebno jer se odnosi na scenu u kojoj pjevam jednu irsku pjesmu, koja je nacionalni ponos u sceni koja je njima otvorena rana kao nama, naprimjer, Srebrenica, u manjem obimu naravno, znala sam kolika je čast, ali i odgovornost, predstaviti je kako treba. Zahvalna sam na irskoj velikodušnosti kojom su me prihvatili. Najviše mi, zapravo, znači što su ljudi iz publike poslije prilazili i govorili koliko su dirnuti.
Kako osvajaš sreću unutar komora svoga srca ili drugačije – koje elemente sadrži tvoja lična sreća?
– Osjećam se ostvarenom kroz majčinstvo i svoj posao, koji zaista volim. “Magacin Kabare” je u moj život donio osjećanje da umjetnost, kada ima snažnu poruku, društvenu angažiranost i misiju da mijenja svijet mic po mic nabolje, ima smisla. Privatno me raduju moja porodica, prijatelji, čitanje, muzika i joga.
Šta si naučila posljednjih godina o sreći?
– Naučila sam da svaki dan sobom nosi nešto lijepo zbog čega se vrijedjelo probuditi.
Velike stvari su ti se desile posljednjih nekoliko godina: ljubav života, udaja, majčinstvo, razvod i samostalna briga o malom dječaku. Kada ti se nešto loše desi, jesi li sklona kriviti druge, sebe ili imaš onaj dar malobrojnih da ne analiziraš nego prihvataš?
– Analiziram, naravno da analiziram, inače ništa ne poneseš iz tog iskustva. Ako analiziraš da ostaneš fiksiran na predmet analize, onda opet ništa nisi naučio. Analizirati treba do one mjere do koje je konstruktivno za buduća iskustva. Sklona sam kriviti sebe, čak i previše, i to bih voljela promijeniti u sljedećoj godini – da znam realno šta je to što ja mogu promijeniti a šta ne.
Razvod ni za koga nije lak, kako si ti to podnijela?
– Razvod nije lak. Zato se mnogi nikada i ne usude na taj korak. Razumljivo. Posebno kada ste roditelj. Vrlo vjerovatno ću napraviti stand-up komediju upravo o toj temi. Zvat će se, vjerovatno, “Život počinje poslije razvoda” (smijeh). Šta je komedija nego tragedija s vremenskom distancom!
Pomaže li nekada kvalitetan plač?
– Sigurna sam da pomaže, ali ja sam se odlučila za samurajsku metodu: stisnem zube i vježbam izdržljivost i snagu. Jer, kada se često raspadamo u suzama, naše biće ima tendenciju ka tom raspadu, češće i češće. Osim toga, ko ima vremena za to? Single mom sigurno ne!
Je li te bilo strah prihvatiti da ćeš se sama brinuti o svom djetetu?
– Ne znam. Rekla bih, naravno, ali ne znam. Znam da je Akin centar moga svijeta i da se to nikada neće promijeniti. Rijetko me je strah. Znam samo da sam bila beskrajno i hronično tužna. Razvod je nužno osjećaj neuspjeha. Ja sam priličan štreber i ne volim ne uspjeti. Ali, više bi me plašilo biti u braku koji nije fenomenalan!
Teške su nekako te riječi „samohrana majka”… Kako je živjeti taj život?
– Kada se brak raspadne, dio posla koji bi trebao obavljati drugi roditelj ne nestaje magijom, nego sve pada na roditelja koji ostaje s djetetom. Onda taj roditelj obavlja dupli posao. Ili ga raspoređuje na članove svoje porodice. Moja porodica je ogromna podrška u svakom smislu i zaista ne znam kako bih išta uspjela da nemam mamu i braću kakve imam.
Kažu da dječaci u svom odrastanju moraju imati mušku figuru, ako nema oca u blizini, onda su to daidže, amidže… Zbog koga, od tvoje muške rodbine/prijatelja Akinove oči se najviše sjaje?
– Mog brata Emira. Njih dvojica imaju svoj univerzum koji niko od nas niti razumije niti mu ima pristup.
Ipak, on povremeno viđa oca…?
– Da, naravno. Vrlo su vezani i Akin jako voli svog tatu – sad je počeo i ići kod njega u Genevu, što ga veoma raduje.
Sjećam se tvog FB statusa od prije nekoliko godina… napisala si kako se karma najbolje prenosi preko hljeba, to jest kada ga pripremaš. Razmišljala sam kako je taj tvoj muž sretnik, kako njegov švicarski dom miriše na hljeb koji se peče, kako to, vjerovatno, više niko ne radi u tom dalekom gradu… Ipak, nije uspjelo. Jesi li izgubila vjeru u brak?
– (smijeh) Jesam li izgubila vjeru u brak? Iskreno, ja nikada nisam vjerovala u brak, kao instituciju. Da kažem ovako. Privremeno sam povjerovala u brak i udala se. Šalim se, moj brak, dok je trajao, bio je dobar i pun ljubavi. Kada više nije bilo tako, rastali smo se. Simple as that.
Jedna si od malobrojnih osoba koju nikad, baš nikad nisam čula da priča ružno o drugima. Je li to stvar odluke, ili misliš da su svi ljudi u osnovi dobri?
– Hvala, to mi je kompliment. Veliki. Iskreno vjerujem da se karma, osim hljebom, najbolje tako prenosi: sve što kažeš o nekome, i lijepo i ružno, nekako ti se vrati nazad. Vidiš, nisam ja neki dobričina, nego gledam svoj interes (smijeh). Sa mnom je ljudima najlakše: ja sve kažem otvoreno. To je odluka koju sam donijela.
Nema guranja pod tepih. Ljudima koje volim iskreno kažem sve, jer koji je smisao da im to govorim iza leđa? Onima do kojih mi nije stalo, ništa ne govorim, ali analiziram šta ja mogu naučiti od njih. Svakako to sve završi u predstavama “Magacin Kabarea”, sve što nas žulja hiperanaliziramo, stavimo na scenu i sve skupa to djeluje katarzično! I svi sretni! Tako ti ja smijehom liječim sve frustracije!
Magacin Kabare” je, vjerovatno, jedan od najuspješnijih poslijeratnih teatarskih projekata. Ekipa s Akademije u nemogućnosti da nađe angažman u već postojećim glumačkim instutucijama napravila je sjajan posao. Sve što je u bosanskim okvirima realna prepreka, vi ste pretvorili u svoju prednost. Nije bilo problema s tim ko je glavni, nema ljubomore, zavisti, omalovažavanja… Kako?
– Većina nas je radila u drugim pozorištima, snimali smo, nakupili smo iskustvo, ali znam da je MK jedinstveno mjesto na kojem mi ne zavisimo ni od koga nego od nas samih, od svog rada i upornosti. Niko kod nas se nije uhljebio, uvijek smo budni i trezveni i vječito nasmijani! Nas i najtegobnije situacije inspirišu! Vrlo često se znam čuti s Emirom Kapetanovićem, s kojim radim neprestano već tri godine, koji je moj omiljeni saradnik, pored Zane i Moamera, da bismo jedno drugom prepričali neki suludi događaj u našem društvu koji odmah potom pretvorimo u neku scenu. I svakog petka na BHT1 prikazujemo po jednu epizodu “Dragi Blože”, koje su upravo inspirisane najužasnijim i najdebilnijim događajima u našem društvu.
Koji događaj je, prema tvom mišljenju, centralni u 2013.?
– Rekla bih da su meni centralni događaji bile sve moje premijere u prošloj godini, a bilo ih je mnnogo. I sva snimanja i emitovanja. Žao mi je što je Mandela umro.
Ličnost 2013. godine je…
– Zana Marjanović, Emir Kapetanović, Moamer Kasumović i ostatak ekipe “Magacin Kabarea”. Zbog nevjerovatne radišnosti, vjere i istrajnosti u onom što radimo.
Najbolji film u 2013. je..
– “Jesenja sonata” Ingmara Bergmana, koji sam po ko zna koji put pogledala. Što bi Japanci rekli, kad ne znaš gdje dalje, vrati se na početak. Tako se ja vratim Bergmanu svako malo! Svim njegovim filmovima!
Najbolja pjesma…
– Kompletan album Nicka Cavea “Push the Sky Away” je dokaz kako neko može imati kontinuitet u kvalitetu i nakon sto godina na sceni.
Knjiga koju si pročitala?
– Aleksandar Hemon i njegova “Knjiga mojih života” je apsolutno remek-djelo. Nema boljeg nego kada najdraži pisac napiše novo remek-djelo.
U 2013. o ljudima sam naučila…
– Da moram naučiti razlikovati između onih ljudi zbog kojih se vrijedi boriti do smrti i onih koje treba pustiti iz svog života. Eto šta nisam naučila u ovoj, pa mi je to zadaća za sljedeću.
A o sebi?
– Da citiram jednog divnog momka: “Mona, ti si jedna od najpametnijih žena koje znam, ali uopšte nisi mudra.” Dakle, nisam mudra.