IntervjuNovostiZanimljivosti

Mario Drmać: Da nisam glumac, bio bih ljekar vedrog duha

Mario Drmać  je umjetnik za kojeg kolege kažu da živi za svoj posao, a to nije prošlo nezapaženo gdje god je igrao. Nagrada za najboljeg mladog glumca Pozorišnih igara u Jajcu 2005. godine, te Festivala Zenica godinu kasnije, nagrada za emisiju “Brbljaonica sa Mariom Ariom – BH Radio 1” na Internacionalnom festivalu u Tuzli, nagrada za najboljeg glumca na Festivalu “Del Mar” Španija, „Mravac” za najboljeg glumca na Festivalu u Mostaru 2008. godine, “Mostarska liska 2009”, nagrada za najboljeg glumca na Bugojanskim susretima lutkara, te nagrada za najboljeg glumca Festivala u Jajcu 2011. godine krase njegov životopis.

U Beogradu, na zatvaranju Regionalnog dječijeg festivala “Pozorište Zvezdarište” dobio je i specijalnu nagradu žirija. Razgovor počinjemo pričom o posljednjem priznanju za ulogu Malog Muka u istoimenoj predstavi Pozorišta mladih Sarajevo.

– To je za mene velika stvar i podstrek u daljnjem radu i odnosu prema poslu. Ova nagrada posebno mi je draga, jer je osvojena za lutkarsko ostvarenje. Ona će sigurno imati utjecaja i na moj pedagoški rad – naglašava Mario.

 Veliki utjecaj na ljubav prema lutkarstvu imala je tvoja majka, koja je bila kostimograf i krojač u Lutkarskom pozorištu u Mostaru. Djetinjstvo nadahnuo tim ambijentom, idealnim za razvoj mašte i kreativnosti bilo je posebno, no kada si bio siguran da ćeš postati dio priče na sceni? Da li je bilo dilema u izboru zanimanja?

– Nije postojala dilema, ali je zbog mog nemirnog duha postojala još jedna stvar kao alternativa. Veliki sam ljubitelj medicine. Kao dijete maštao sam o tome kako bih mogao biti i doktor. Kad sad pomislim, možda to nije loša kombinacija, doktor vedrog duha ili doktor-glumac na nekoj klinici. Ali, opet, sve na stranu, gluma je ta koja me cijeli život okupirala, još od prvog ulaska u pozorište lutaka u kojem je mama radila. Imao sam privilegiju učiti od najboljih glumaca koji su učili od velikih režisera i osnivača pozorišta. Poput sunđera upijao bih ideje, proces s proba, a kad se svjetla ugase i glumci odu, uvijek postoji neko, neki dječak poput mene koji će uskočiti na scenu i krišom sve isprobati i učiniti igru stvarnom. Tako je to počelo. I danas, po završetku proba, sjedim sam na sceni i razmišljam. To su najkreativniji trenuci.

Jedan si od aktera filma Envera Puške “Devet položaja samoće”. Taj film rađen je iz entuzijazma i ljubavi prema profesiji kao totalni no budget projekt, koji govori o društvenim mrežama. Koliko si virtualno aktivan i šta misliš o tome – put ka otuđenju ili potreba?

– Bio sam ovisnik o Facebooku. Imao sam dva profila sa 5000 ljudi. Koristio sam ih više kao marketinšku podlogu za najavu predstava i događaja. Ali, kad sam osjetio da su se dani sveli na jutarnju kafu uz FB, popodnevnu kafu, ručak, večeru uz FB, postalo mi je jasno da sam opterećen odgovaranjem u inbox, uz igranje nekih farmi. Morao sam učiniti rez i dati sebi odmor te ugasiti profile. Evo, već pet mjeseci uživam u neopterećenosti FB-manijom. Nemam ništa protiv bilo koje društvene mreže, ali treba naći mjeru.

Šta ti kažu prijatelji, pravi i virtualni?

– Pitaju da li je moja odluka konačna. Naravno da nije, namjeravam se vratiti, ali drugi put ću pametnije. Zadovoljim se stranicom Mario Ario Drmać. Svaka tri-četiri dana postavim neku obavjest. Upravo je to i replika na film Envera Puške, priču o devet karaktera, ljude je uhvatila manija društvene mreže blogera. Tumačim lik mladog slikara, koji mrežu koristi kao pokušaj podizanja revolucije. Jedini direktni partner mu je platno, na kojem bezuspješno pokušava nacrtati djelo i računar, tj. izlaz i bijeg u virtualni svijet s ostalim blogerima. Ovaj film bit će podsjetnik u kakvom vremenu živimo, svijetu kojeg ne kudim, ali koji izaziva veliku ovisnost te uzrokuje gubitak komunikacije oči u oči.

 Prošle sedmice glumački ansambl Pozorišta mladih u Sarajevu predstavio je publici prvu ovosezonsku premijeru, predstavu “Gospodin jastuk”. Reditelj ju je opisao kao crnu komediju. Kako si je ti doživio kroz lik koji tumačiš?

– Igram Mišu, dječaka koji je dugo mučen od roditelja. Njegov brat Katurian spasio ga je muka, ubivši roditelje i preuzevši kompletnu brigu nad njim. Miša je zaostao zbog traume iz prošlosti, dugo je upijao bratove horor priče o ubistvima male djece. Sam je pokušao pronaći istinu u tome i počiniti identičnu priču u životu. Predstava je veliki hit u svijetu i neopisivo mi je drago što se komad postavio na našoj sceni i što sam jedan od aktera. Za sve ljubitelje jedne vrste horora, crne komedije, dobre priče koja će vas nasmijati i rasplakati toplo preporučujem ovu predstavu.

 Posljednih nekoliko godina udruženja i projekti okupljaju mlade glumce i reditelje, koji tražeći svoje mjesto pod suncem igraju predstave van teatarskih kuća. Predstavnici tzv. kulturne elite skloni su tretirati ove projekte kao šund, a drugi dio kulturnjaka ih pozdravlja.Tvoj stav?

– Podržavam sve one koji ispravno i srcem pristupaju ovom poslu i igrom i predanošću stvaraju. Zadnjih godina pojavilo se nekoliko udruženja, ali budimo svjesni činjenice kako sa Akademije svake godine izađe bar osam diplomiranih glumaca i svi idu trbuhom za kruhom. Pokreću udruženja u nadi da pošteno zarade. To i laik može prepoznati, ali također, ima s druge strane i onih koji postavljaju prizemne predstave, podilazeći publici na najgori mogući način i praveći svjesno šund. Samo se pitam kako i zbog čega su im pune predstave.

 Kažu da su djeca najiskrenija publika. U čemu je, za tebe, posebna čarolija igre za nasmijana lica mališana u odnosu na, recimo, ulogu u nekoj drami?

– Djeca su mali veliki profesionalci i teško ih je isfolirati. Neopisiv je osjećaj igrati za njih, osjetiti njihovu energiju kroz smijeh, vrisku, pljeskanje, pa i otvorene i iskrene komentare. Kad glumac dobije svu tu energiju iz publike natrag, dobije i nove ideje. To ne znači da je posao i rad na predstavama za djecu lagan. Mislim da je mnogo studiozniji i požrtvovaniji, za razliku od rada za odraslu publiku. Mnogo glumaca bježi od rada u dječijim projektima, ali to nije zbog toga što to ne vole, nego neće sebi i drugima da priznaju da ne umiju.

 Šta misliš o velikoj popularnosti televizijskih serija? Bi li prihvatio ulogu u takvom projektu?

– Naravno, ako je uloga dobra i opravdana. Samo je šteta što se kod nas rijetko snimaju. Glumci često šalju svoju CV u susjedne zemlje, ja sam, iskreno, poslao na dva mjesta, a problem je i slobodno vrijeme.

U Regiji i dalje zaostajemo u realizaciji programa za djecu i mlade. Godine si proveo na televiziji, upravo u ovakvim projektima, ali mi se čini da nam uvijek nešto nedostaje. Da li je problem u novcu, voditeljima, interesu marketinških agencija ili nedostatku interesovanja menadžmenta javnih emitera?

– Uvijek nešto nedostaje. Kad se spomene televizija, odmah se uzrujam, jer se sjetim svog autorskog projekta, tv serije za sve uzraste “Brbljaonica sa Mariom Ariom”, koja godinama stoji na polici i čeka vrijeme emitiranja, urađena u trideset epizoda i naprasno zaustavljena. Generalno, problem je novac, jer svaki projekt košta. No, nedopustivo je da ih nema nikako. Ne pamtim kad se zadnji put uradio neki tv projekt za djecu. To je naša velika sramota. Ko ima živaca, slobodno neka se bori protiv toga. Ja sam odustao.

Nikad ne jedeš prije izlaska na scenu, kažeš “da se ne valjam po sceni k’o medo”, a nekad sam sebe i šminkaš. Šta sebi kažeš kad se pogledaš u ogledalo pred izlazak na scenu?

– Ne volim želudac opteretiti prije predstave. Svi dobro znamo kako izgleda čovjek punog želuca, može samo zaspati. Kroz posao i ljude s kojima radiš nauče se sve vještine i čari posla, tako da mi šminkanje, kao sastavni dio posla za neki lik, dođe kao trenutak koncentracije pred izlazak na scenu. Pogledavši posljednji put garderobersko ogledalo prije scene, često kažem: “To je to, idemo naprijed u lom”.