Lepa Brena nije samo pjevačica čiju karijeru, vjerovatno, još dugo niko neće dosegnuti na ovim prostorima, niti samo najdugovječnija ženska estradna pojava, čije pojavljivanje svaki događaj učini elitnim – Brena je i simbol jednog vremena u kom smo svi bili sretniji. Dijelom jer smo bili mlađi, a dijelom zbog toga što se nismo bojali.
Simboli u sebi generiraju veliku količinu emocija, imamo dojam da na njih polažemo pravo, da su naši više nego tuđi, a tako je bilo s Brenom svih ovih godina. Strahovali smo s njom kada joj je otet sin, ljutili se na nju, pravdali je i uvijek joj se jednako radovali.
Stigla je u Sarajevo na poziv Gorana Bregovića, a u ime događaja koji nosi naziv “Saso Mange”. Sastat će se najveća muzička elita s prostora bivše Jugoslavije i ovog puta će oni pjevati Romima. Češće je obrnuto. Treba to shvatiti kao veliko priznanje da je romska kultura duboko intergrirana u naš etnos.
Takav događaj nije mogao proći bez Brene. Porazgovarali smo o svemu pomalo.
Posljednje vijesti u vezi s Vama odnosile su se na proslavu 22. godišnjice braka s Bobom Živojinovićem. Vrijedan jubilej u vremenu kada je institucija braka devalvirana. Šta je lijepo u braku?
– Recepta nema. Kad bi postojala knjiga o braku, njegovim tajnama i skrivenim zamkama, svi bismo tu knjigu rado pročitali i naučili šta treba. Međutim, život je podesio tako da svako mora sam da otkrije u čemu je tajna. Mene i Bobu je spojila vjera u porodicu, djeca, teški trenuci koje smo prošli zajedno. Sve drugo naravno, razumevanje, tolerancija do granica izdržljivosti, sve to stoji. Od ljubavi je sve počelo, a ostalo smo učili u hodu. Jer kad je lijepo, onda je svima lijepo, a kad nije – uz vas ostaju samo bračni partner i djeca.
Mladi parovi danas najčešće izlaze iz braka kada (neminovno) nestane ona prva zaljubljenost. Kako ste Vi nadograđivali svoju ljubav?
– Zaljubljenost ima veze sa svim osim s mozgom. To je period kada hormoni rade punom parom i to treba iskoristiti do daske. Kad zaljubljenost prođe, mozak počinje da radi. Tada prihvatate vrline i korigujete mane i to je trenutak kada treba da stvorite prijatelja do kraja života. Od brzine života kojim živimo, nas dvoje ne stižemo da se nagovorimo, da se ljutimo, a uvijek neko popusti prvi. Svjesni smo svojih grešaka i vrlo je važno da se čuje i „izvini” i „neću više”. Zaista važno.
Prije 22 godina ste ušli u kuću svojih roditelja i saopćili ste im da se želite udati. Poznato je da očevima taj trenutak teško pada, majke plaču zbog neodređenog straha… Kako je to izgledalo u domu Jahića?
– Kad god sam pjevala u Beču ili Münchenu, vodila sam svoje roditelje sa sobom. Njima je taj put bio naporan, ali sam svaki put uspjevala da ih ubijedim da dođu, da prođu i vide nešto drugo. Nisam željela da sjede u Brčkom, nego da idu sa mnom. Otac je bio skriveno zabrinut što se ne udajem i ne prijavljujem ozbiljne momke, ali je to vješto krio. Kada smo išli zajedno sve troje na Oktobarfest, došao je i Boba.
Cijela situacija je bila pomalo komična. Moj tata i ja smo išli na sve one igrarije, rolerkostere i ostale drangulije, a moja mama i Boba su šetali. Poslije večere roditelji su otišli u svoju, a mi u svoju sobu. U jednom trenutku Boba je uzeo flašu dobrog konjaka, pošao kod njih u sobu i počeo: „Čika Abide, teta Ifeta, ja bih voleo… „ I nije čestito završio rečenicu, a moj tata ga je prekinuo: „Nek’ vam je sa srećom!”. Bio je jako srećan, jer sam ja već bila djevojka u godinama, mislio je da se nikada neću udati. Tako da su mene moji roditelji veoma lako predali Bobi! (smijeh) To pričamo rado kao anegdotu na porodičnim okupljanjima.
Skupim nakitom muževi kite svoje supruge za važne jubileje, a kako se Bobo iskupljuje za sitne grijehe?
– Ne opterećujemo se materijalnim poklonima za određene povode. Kad god negdje putuje i naiđe na nešto što bi mi se svidjelo ili zna da mi treba, Boba mi kupi. Više smo pažnje poklanjali obilježavanju povoda u našoj porodici, da bismo djeci usadili svijest o važnosti porodičnog okupljanja, nego što smo razmišljali šta je ko kome kupio. Nama za poklone nisu potrebni povodi. Nekada je jedan cvijet dovoljan, ako smo svi na okupu.
Niste imali dileme da dođete u Sarajevo i podržite projekt Gorana Bregovića „Saso Mange”, koji je namjenjen romskoj populaciji, pomoći njihovim mladima?
– Cijeli decembar i januar su mi u znaku moje majke, koja treba da ode na operaciju oba koljena. Ali mi je drago što je neko koga svi neizmjerno poštujemo riješio da svojim primjerom pokaže da su svi podjednako bitni. Nadam se da će njegov primjer slijediti i ostali i učiniti nešto na tom polju. Ono što je važno za sve mlade, bez obzira na boju kože i vjeru, jeste edukacija. To im je potrebno da bi mogli da ostvare lični napredak i učestvuju u napretku zemlje. Ako ne mogu da se edukuju u svojoj zemlji, edukovat će se u nekoj drugoj i uspjeh će napraviti tamo.
Šta dobro možemo usvojiti iz romske životne filozofije?
– Kod nas su Romi predstavljeni ili kao veseljaci ili u negativnom kontekstu. Istina je negdje između, jer svako ima svoju priču. Kad nemate mnogo, ni glava vas ne boli mnogo. Ko ima, on brine. Kad nemaš, ostaje ti da se zabaviš, da budeš veseo, pa šta bude.
2013. godina je na izmaku, po čemu ćete je Vi pamtiti?
– Po svjetskoj ekonomskoj krizi. Nismo izašli ni iz jugoslavenske krize, sačekala nas je ova globalna. Iz jugoslavenske krize dobili smo državice koje opet imaju svaka svoju krizu, i na sve to – došla je ova svjetska kriza. Krenula je lančana reakcija na socijalno-ekonomsku i političku sferu. Žao mi je što je na Balkanu tako slab napredak i što je samo jedan sitan broj ljudi imao koristi od raspada velike Jugoslavije.
Većina je nazadovala. Danas ljudi nemaju posla i djeluje da su vraćeni na početak. Kao da ste radili 50 godina, a onda vam neko rekao da morate da radite ponovo. Vi već imate 50 godina, nemate ništa, a što je najgore nemate više ni elana, ni energije, a ni para. Svima je potrebna ekonomska injekcija i čim se otvore nova radna mjesta, bit će više novca, ljudi će biti srećniji i veseliji.
Koja ličnost je u našem regionu, prema Vašem mišljenju, obilježila godinu koju ćemo uskoro zvati prošla?
– Novak Đoković. Zvijezda Danica. Čovjek koji je svoje ime napravio zahvaljujući svom trudu i napornom radu. Dokaz da cijeli svijet voli vrijedne i uspješne. Čovjek kog vole i poštuju širom svijeta.
Najbolja pjesma koju ste čuli u prošloj godini je…
– Gangnam Style. Vesela poskočica koja je svojom popularnošću osvojila sve i još jednom dokazala osnovnu funkciju muzike – da vas odvoji od realnosti. Nekada su dovoljne i tri minuta neke pjesme pa da vam cijeli dan bude lijep!
O ŽENSKOJ LJUBOMORI
– Nisam tu glupost ili taj luksuz sebi nikad dozvolila. Niti je iko pored mene ikada učinio nešto da imam takav osjećaj. Previše vjerujem u sebe da bih bila ljubomorna.
NOVA GODINA S HARIJEM VAREŠANOVIĆEM
Gdje ćete čekati Novu godinu i koga namjeravate prvog poljubiti kad kazaljke se poklope?
– Za Novu godinu ću nastupati s Harijem Varešanovićem u Beogradu u „Crowne Plaza” hotelu, najekskluzivnijem na Balkanu. Bit će to veče muzike, odabranih gastronomskih delicija, glamura i sjajne atmosfere novog hotela iz ovog poznatog svjetskog lanca. Sve detalje ovog dočeka možete naći na www.beonova.com.
Izuzetno mi je drago što nastupam baš s Harijem, jer je u pitanju muzičar sličnog umjetničkog senzibiliteta kao ja i drago mi je što ću s njim sarađivati i na novom albumu, koji polako pripremam. Kad se poklope kazaljke, bit ću na bini. Prvi poljubac zaslužuje Boba, uvijek Boba! Svi ostali su drugi!
O SUJEVJERJU
Balkan je, vjerovatno, najveća riznica svakojakih sujevjerja. Neko zaista oblači crveni veš, ispraćajući staru godinu, drugi tri puta pljuju zbog crne mačke. Otkrijte nam vašu sujevjernu stranu…
– Uvijek prvo oblačim desnu cipelu, pa lijevu. I uvijek koračam prvo desnom nogom, pa lijevom. Pljunem tri puta pu-pu-pu kad vidim crnu mačku. I vodim se onim „ne čini drugima, što ne želiš sebi”. Moj život mi je svjedok da ono što su činili meni, vraćalo se tim istim ljudim i istom mjerom. A to mi je uvijek bilo drago.