– Ponekad sam preneražen koliko mi se stvari zbiva, a ja imam 62 godine. Trebalo bi da negdje mirujem, odmaram… a vidi u kakvoj sam gunguli. I sve se nešto planira… – tiskajući se između desetak ljudi slušam Gorana Bregovića.
Te 62 godine prepoznat ćete tek na rukama. Dječačka frizura, nakrcani dnevni ritam, želja, odjeća…
– Je li mi košulja papanska? – smiješi se dok hvata pogled na svojoj košulji. Sliježem ramenima. Valjda to nose muzičke zvijezde.
Ne liči na njega ova velika medijska eksploatacija. Posve je sigurno da mu i ne treba da napuni Zetru, ali kako kaže, odlučio je biti poslušan.
O Goranu Bregoviću je mnogo toga napisano. Oduvijek je intrigirao medije, uvijek se tražio politički kauzalitet u njegovim postupcima, odlukama. Njegov ljubavni život oduvijek je bio predimenzioniran… Sreli smo se na 8. mart.
Na Osmi mart svi smo najprije poklanjali majkama. Šta je majka Borka dobijala od mlađeg sina?
– Poklanjao sam kao i svaka druga djeca, naravno. I tada je to bilo cvijeće. Nije bilo novca za velike poklone. Nastavnicama u školi se nosilo cvijeće.
Je li se majka znala radovati tome?
– Pa vjerovatno. Žene vole bilo kakav poklon. Ne mora biti skup, samo neka je poklon. Žene su u tome čudo. Danas sam se sjetio nečega: moja mama se liječila u Parizu, imala je tu nesretnu leukemiju, a leukemija je u to vrijeme nabolje liječena u Parizu.
Kad je to bilo?
– Pred moja odlazak u vojsku (1977. godine, op.a). Bio sam tada na turneji i tetka ju je vodila u Pariz. S aerodroma su prvo otišle na rasprodaju. To mi je bilo tako slatko. U svoj toj frci, bolesti, ima prioriteta. Prioritet je rasprodaja, pa ćemo poslije razmišljati o životu i smrti.
Izučili ste i zlatarski zanat. Šta ste posljednje izradili, poklonili nekom?
– Posljednji nakit koji sam napravio bio je vjenčani dar mom bratu i snahi za vjenčanje. Ogrlica i naušnice.
Kako je izgledao?
– Pa moj nakit liči na bižuteriju. Mada je bio od zlata i kamenja, ali je velik i šaren. To sam posljednje napravio. I sad ja imam moj alat, ali dugo se nisam time zabavljao, jer traži vrijeme. Ali i na brodu sam uvijek imao sve neophodno za izradu nakita, zlato izvučeno u žice, limove od čega se i pravi sve. Jedne godine su mi provalili u brod i pokrali sve što su našli, samo nisu ponijeli zlato. Neobrađeno zlato i ne liči na to. A bilo ga je frtalj kile.
Vratimo se prazniku. Dan žena… ima li to smisla?
– Pošto ja nikada nisam radio, nemam osjećaj za praznike. Kada svaki dan moraš na posao, siguran sam da nešto znači praznični dan. Meni ne.
Šta poklanjate kćerkama kada dolazite s putovanja?
– Da bi djeci nešto poklonio, moraš se razumjeti u materiju, a ja se baš ne razumijem. Tako kad ja dođem s puta, mene čekaju pokloni koje je Dženana u moje ime kupila djeci. To stoji na dogovorenom mjestu. Ne znam kupiti poklon djeci. Oni odjeću ne smatraju za poklon. Mora biti velika besmislica da bi se oni obradovali.
Žene su obilježile Vaš život u svakom smislu. Odrastali ste s majkom, otac četiriju kćeri, a žene između tih priča epskih su razmjera. Šta su Vama žene? Radmila M, Princeza i Bitanga…
– Priroda je organizovala da se sve radi zbog žena. Znaš za čuvenu Onazisovu da je samo pare koje je potrošio na žene imalo smisla zaraditi. Muškarci rade stvari koje se dopadaju ženama, nekad svjesno, nekad nesvjesno.
Među prijateljima, koga je više, muškaraca ili žena?
– Ženama vjerujem više. I u poslu, također. Žene se znaju fokusirati na nešto što je zbilja problem, bolje od muškaraca. Muškarci imaju rasplinutu pažnju. Moja najbolji agenti su žene.
Ko su Vaši najbolji prijatelji? Imate li i jednog koji je to 20 godina?
– Najbolje vrijeme za pravljenje prijateljstava je srednja škola i većina pravih prijateljstava je iz srednje škole. Već na fakultetu više nemaš vremena za velika prijateljstva. Mojih nekoliko najvećih prijateljstava je iz srednje škole.
Biste li mogli, kao Vaš otac Franjo, dio života provesti potpuno sam u nekom malom mjestu pored Križevaca.
– Ja ću zasigurno izbjeći sudbinu moga oca, jer ću morati brinuti o djeci do 80. godine. Imam malu djecu, umjesto da sam deda, ja sam tata. Najmlađoj Luli je tek osam godina.
Kakve su Vaše kćerke? Kakav odnos imate s njima?
– Mame su te koje razvijaju odnos, kome se djeca povjeravaju. Tate, ja mislim, ne služe tome.
Čemu tate služe?
– Nisam uspio to da odgonetnem, ali vidim da nečemu služim, da sam potreban nekom. Kad me vide, obraduju se.
Ali, kćerke su uvijek naslonjene na očeve…
– Pa i moje su, naravno. Ali, svakodnevni život je u rukama majki. Tate služe da kad mama nešto ne dozvoljava, kažeš: „Naravno da možeš…”.
Čime se bavi najstarija kćerka Ema?
– Uspjela je sa 17 godina da upiše fakultet. Rođena je u decembru pa je imala malu prednost nad ostalim iz generacije. Studirat će slikarstvo i dizajn. Bila je ona i balerina, išla u muzičku školu… pa je svake godine jedno po jedno otpadalo. Prvo smo eliminirali balet, jer smo se povrijedili, pa je otpao klavir…
Je li Francuskinja ili Bosanka…
– Ne znam… ove godine me, naprimjer, zvala da mi svira Rahmanjinova… i bili smo svi šokirani, jer je bila lijena na vježbanju. Na kraju smo zaključili da se zaljubila u nekog u muzičkoj školi, ko mnogo sjedi i vježba, pa je i ona to radila. Sad više nema Rahmanjinova… neko drugi je na redu. Ipak, malo su više sarajevske alapače nego Francuskinje…
A Una…
– A Una je s plavim očima. Ni supruga, ni ja ih nemamo, ali imaju naši očevi. Plava joj je i kosa i visoka je. Ide i ona jadna na balet, ali je jako visoka, najviša je tamo… viša i od profesorice, a ima tek 11 godina… Dobra su mala djeca. Talentovana za zavođenje, ali taj talent s godinama svi izgube. Više nikad nisu slatki kao kad su tako mali.
Uvijek imate neke super cipele na sceni, pa bijelo odijelo obavezno za nastupe… Ne ličite na nekog ko ima stilistu, ali izgled Vam je važan.
– Nemam strast i plan u tome. Evo ovaj kaput sam kupio ovdje u Sarajevu za 200 eura. Ali za scenu… čovjek voli da obilježi neki momenat, da dâ značenje trenutku. A ja kad izlazim na binu, to je za mene provod. Kad bi me pitala u osam uvečer gdje bih volio izaći… ja bih volio na svoju binu, s mojima da sviram. A onda ako mi je to neki provod, neka svadba, ja volim da se prerušim. Svi imamo tu potrebu da obilježimo. Zašto ljudi daju bakšiš muzičarima, kupuju bocu vina od ne znam, nekoliko stotina nečega… nije to do vina. Razlika u vinu od 20 eura i onom od 200 je minimalna, ne da se osjetiti. Tako i ja hoću da obilježim neki momenat, da mi nije svaki minut isti.
Ništa niste radili skromno, ali kada govorite o sebi, uvijek je neka naglašena skromnost. Onda je lažna… ili?
– Možda bih se ja i razmetao, da nisam vidio kako izgleda kada to drugi rade. Lijepo mi je kad vidim čovjeka koji se ne zamišlja kao izuzetna pojava u prirodi. Ja nisam čovjek koji je od nekog dobrog ukusa, ali to mi je minimum – da ne budem razmetljiv. To mi je grozno.
U čemu uživate?
– Kad samo stanujem i ništa ne radim… Perem auto.
Nedavno smo istraživali komplekse i zaključili da smo svi određeni njima. Koji kompleksi su Vas oblikovali kao čovjeka?
– S vremenom se selimo od jednog kompleksa do drugog. Meni je oduvijek bilo žao što nisam viši i jači, fizički. Ovih 180 centimetara mi je bilo malo. Svašta sam radio da bih bio muževniji. Opasne stvari sam radio. Plovio, boksao… Umjetnici su, vjerovatno, u najmanjem broju kod psihijatara, jer oni se ne žale, nego projiciraju. Vjerovatno je sve što radim neko malo liječenje, terapija.
Čuli ste šta o Vama govore, pišu. Je li Vas to ikada doticalo?
– Bogohulno je očekivati da te svi vole. Ionako me se voli više nego što je predviđeno. Bilo bi arogantno očekivati podršku od svih. Dugo sam na terenu.
Jeste li gledali film „U zemlji krvi i meda”?
– Nisam, ali sam dobio link i to ću uraditi ovih dana. Bilo bi mi žao da nije dobar. Bilo bi dobro da je dobar.