NovostiZanimljivosti

Dragan Marinković: Prihvatio sam ulogu oca na službenom putu

Krajem januara Dragan Marinković Maca dobio je poziv iz Sarajeva kojem se, kaže, izuzetno obradovao. Angažman u novoj predstavi “Ja, mahalac”, oduševio ga je. Posljednjih godina Maca živi na relaciji Beograd-Novi Sad.  Različite vrste angažmana obilježile su taj period,  od voditeljskih,  do snimanja filmova i uloga u teatru. Otvoren, brutalno iskren, popularan i zabavan Maca se u Srbiji zaljubio u pravnicu Tijanu, oženio se drugi put i dobio sina Fjodora Simeuna. No, tih pet godina ispunjenih radom i ljubavlju nisu ga promijenili. Baš nimalo.

– Anila Gajević iz agencije “Zona” i Indira Kučuk-Sorguč, autorica teksta predstave, pozvale su me kako bi me angažirale u ovom projektu. Iskreno, dotad nisam bio u prilici da pogledam predstavu “Ja, mahaluša”. Kad god sam dolazio u Sarajevo, uvijek sam rasprodat na sto strana. Sad imamo super projekt, bit ću duže sa sinom Lavom, a provesti i malo vremena u svom gradu.

Mada je on cijeli raspust obično kod nas,  u Novom Sadu,  gdje vrijeme provodi s mlađim bratom. Ovaj komad je za mene izazov, jer odličan spoj, kombinacija monodrame i kabarea. Na sceni, pored mene, biti će muzička pratnja i to je ono što ćemo zasad otkriti. Priče su životne, meni bliske, a predstavljaju reakcije na stvari koje nam se plasiraju kao neka vrsta životnih uzora – priča Maca.

Šta je za tebe mahalac? Prije nego se desio uspjeh knjige i predstave “Ja, mahaluša”, ovaj naziv nosio je samo negativan kontekst, naravno u većini kod ljudi koji ne poznaju duh mahale.

– U kontekstu koji je nekad vladao, to je bio mladić koji ima dvije “stative” umjesto zuba, šuška kad priča, nešto između jalijaša i uličara. Možda ću ovako najbolje ilustrirati šta mislim, svi ćevapi nisu isti. Ja volim sarajevski. U Beogradu odem na ćevape po sarajevskoj recepturi kod Čolinog brata, pojedem, ali nije isti ambijent. Onda tu je i tuzlanski, gdje se zalijeva samun, pa banjalučki. To ti je to. Kad je neko sa strane, percepcija sarajevskog mahalca je upravo takva. Ja je nemam. Ako hoćeš da što bezbolnije prođeš kroz život, osim kućnog vaspitanja i obrazovanja, vrlo je bitno i životno, tzv. ulična škola. Život nije bezbolan. Moraš proći kroz hiljadu udaraca, htio ili ne. Mahalac kojeg glumim ima to iskustvo, ali se ne bavi tuđim životima. On analizira probleme u društvu, naravno na svoj način.

 U filmu Pjera Žalice “Kod amidže Idriza” igrao si Muhameda, također mahalca. Taj film opisuje ambijentalno i suštinski bit sarajevske mahale…

– Mislim da je kod tog filma najinteresantnije da se sva priča vrti oko pokvarenog bojlera. Prava topla ljudska priča u kojoj sam, zaista, uživao radeći. Jednostavna, koja nikad nije ničim nije zatrovana, ni mržnjom, ni recidivima rata, ni politikom. To je tačno i realno. Vi koji ste odrasli u mahali to znate. Mislim da je ovo univerzalna priča u bilo kom kontekstu i ovo može biti regionalni projekt. Taj šarm, humor i nepodnošljiva lakoća postojanja su samo nama svojstveni i svi je vole.

Koju priču od njih dvadesetak izdvajaš?

– Priču o dvoje starijih ljudi koji se vole, o nani i dedi. Uz osudu svojih najbližih koji s vremenom sve prihvataju, oni ostaju zajedno. Ona ima jednu divnu poruku: “Ljubav je za nekog uvijek, a za nekog nikad”. Mislim da je to suština.

 Tokom svih godina i u svim projektima nekako si, ipak, ostao svoj. Misliš li da je to tvoja formula uspjeha, šarm autentičan Sarajliji sa slengom?

– Ne bojim se nikoga. Meni niko ne može uzeti posao. Mi smo vrlo vispreni, znamo “presvući” i kad nešto ne uradimo dobro, znamo se izviniti. Genetika je čudo, htio to priznati ili ne. Znam mnogo ljudi poput Mikija Perića, koji je s devet godina otišao iz Sarajeva, a govori kao da se sad odselio. Treba nastaviti plasirati svoje priče. Neke stvari ne treba dirati kao što su “Pozorište u kući” sa Đuzom Stojiljkovićem, “Radovana III” i ne smiju se dirati “Nadrealisti”. To ne može biti isto i ne treba se raditi ponovo. Ja sam Sarajlija bez obzira gdje živio, govorim maternjim jezikom i svi me u Regiji razumiju. Ne želim da se obazirem na neke ljude koji nisu po mom ukusu i načinu na koji sam odgojen. Hvala Bogu, moj Lav se sad druži s klincima moje raje i imaju slične fore.

Gdje sad živiš, u Beogradu ili Novom Sadu?

– Imam stambene jedinice u Beogradu i Novom Sadu. (smijeh)

Imaš i u Sarajevu. Dobro, sad se već hvališ, ali šta konkretno radiš?

– Kad sam 2008. godine otišao u Operaciju “Trijumf”, ostao sam tamo i prešao u “Emotion production”. Prije tri godine otišao sam do Novog Sada, upoznao djevojčicu koja se zove Tijana i s njom imam sina. Živim, dakle, na relaciji Beograd-Novi Sad. Novi Sad mi se sviđa jer je lagan, pitak, multikulturan i podsjeća na Sarajevo. Ali volim i ludilo u Beogradu. Sredinom 2011. godine dao sam otkaz na “Pinku”, pa u “Emotionu”. Šta god sam radio na televiziji, na vrijeme bih se sklonio. Možeš dosaditi ljudima, pa trebaš znati gdje je granica. Imam ponuda, ali se sad ne mislim više vraćati na televiziju. Trebao sam biti izabran i bio sam puna 24 sata upravnik Pozorišta mladih u Novom Sadu.

 I šta se konkretno desilo? Zašto nisi prošao?

– Prošao sam, ali sam dao ostavku. Uletio sam u nešto što nije moje, a to je politika. Jedni su mislili da sam čovjek DS-a, a ovi su mislili da sam od SNS-a i to ti je to. I po meni i jedni i drugi. Žao mi je jer sam imao dobrih ideja. Htio sam dogovoriti gostovanja u Regiji, gdje god sam nastupao. Bar, eto, nije dosadno. U četvrtak sam igrao u premijeri predstave “After” u Beogradu, koju sam režirao i radio s mladim glumcima poput Miljane Gavrilović, Anke Gaćeša, Ivana Mihailović, Jelene Rakočević i drugih. Zadovoljan sam, radim, borim se, plaćam račune…

 U našoj zemlji izuzetno su popularni srbijanski programi poput “Farme” i “Velikog Brata”. Bio si u ovakvim projektima kao učesnik i voditelj, šta, iskreno, misliš o svemu tome?

– Ništa loše. Mi, naravno, uvijek kaskamo za Zapadom. U ovakvim projektima u svijetu bile su poznate ličnosti. Najviše mi idu na živce lažni moralisti koji pljuju sve to. Kako ćeš nešto govoriti, a (kao) nisi gledao. Takve programe izmislila je grupa ozbiljnih psihologa, znajući da su ljudi, uglavnom, voajeri. Hajde, neka se šira porodica zatvori u kuću na mjesec pa da vidimo šta će biti.

Zatvoren si, neko nikad neće da skuha ni kafu, nema novina, ne možeš spavati kad hoćeš, nemaš knjigu, telefon… Imaš zajednički toalet i sad zamisli nekog ko neće, recimo, da očisti iza sebe. Nije to tako jednostavno. Ja sam bio vrlo pametan frajer u svemu tome. Otišao sam i napravio posao. Mi živimo u “Velikom Bratu”, kako sve znate, ako ne gledate?! Ja sam to uradio za novac. A nekad me ponese, pa svašta uradim.

 Da li se nekad kaješ zbog izjava ili postupaka?

– Bože sačuvaj. Mene su i gore prozivali. Znam ko sam, šta sam i šta sam po vokaciji i šta mogu.

Ono što je komercijalno i izuzetno gledano su i televizijske sapunice. Prije pola godine imao si jednu zanimljivu izjavu u vezi sa serijom “Sulejman Veličanstveni” u Srbiji. Uporedio si ga s apstraktnom serijom o Hitleru, koja bi se, kažeš, prikazivala u Izraelu.

– Mene su napadali i gore kad sam to izjavio. Jesam, rekao sam to. Sad ja, bogami k’o Dino Merlin, kad je krenuo na gostovanje u Beograd… Ali, mi ćemo imati bilborde i city light. Toliko o tome.

U nekim krugovima kulturne elite komadi koje postavljaju privatne teatarske grupe ocjenjuju se kao kič, dok ih mlađi umjetnici uglavnom pozdravljaju kao mogućnost za rad. Šta misliš o tome?

– Zato bih ja ukinuo budžet za tu namjenu. Skršiš pare, napraviš predstavu, pa vidi koliko ih je odigrano i koliko su posjećene. Josip Broz Tito je umro, pa-pa. Nema više džaba, najskuplje te dođe. Vrijeme je kapitalizma, nema džaba ni školovati se. Izvoli napravi projekt, neka se igra, živi od toga, pa da vidimo. To se vani radi. Ljude treba animirati, a pozorišne publike je malo. Zato postoji marketing. Ja sam imao i školu glume nekad. Dakle, mlade kolege ne čekajte da vas zove Dino Mustafić, pokrenite se. Mene i sad ima.

Počastim se lijepo teatrom i filmom. Prije sam znao imati 20 predstava u mjesecu. Trčao sam iz Kamernog tetra 55 u Narodno pozorište. Gledam na sceni Aleksandra Seksana i ne znam da li je predstava “Duno Maroje ” ili je “Roberto Zucco”. Ja u njega, on u mene. Ne znamo ko smo. Sve to donosi glagol “odrađivanje”…

 Danas je vrlo čest i popularan…

– Glagol “odraditi” na maternijem jeziku znači: odradio papka u tramvaju ili uradio preko neke stvari, to jest površno. I onda stvarno počneš odrađivati stvari. Vrtiš se ukrug.

Kažeš da si samohrani otac? A gdje su djeca i Tijana?

– Sam sebe hranim. Dakle, imam dva divna sina, Lava i Fjodora Simeuna. Uskoro će doći ovdje. Često sam na putu. Prihvatio sam ulogu oca na službenom putu. Postoji razlika između kvalitativno i kvanitativno provedenog vremena s djecom. Na taj način funkcionišem i non- stop sam u kontaktu s njima. A Tijana, lijepa, plava, pravnik po vokaciji… Sad sam miran, ali ja, jednostavno, volim život.

 Nedavno si izjavio u stilu da je homoseksualnost pomodarstvo, a ti si demode. U predstavi koju radiš u Beogradu, djelom se dotičeš ove teme…

– Da, ja sam demode. Ali bih volio da je što više gay-eva i slobodnih žena. To je za mene estetsko pitanje. Malo su mi ove “Parade ponosa” kao prstom u oko. Zamisli da sad zaustavim saobraćaj jer volim žene. U Berlinu sam bio na “Love Parade”, ma bilo je super. Zabava, dobra muzika tokom tri noći. Za rješavanje svih stvari postoji način. Kod nas je problem što su to ljudi koji imaju ženu, djecu i vole to u… Većina njih i ne voli, ali ako nije homo, nije IN i ne može doći do određenih stvari. Nisam za nasilje nad njima. Ja sam za to da oni usvajaju djecu. Ne zaboravite da su homoseksualci djeca iz heteroseksualnih brakova. Ne vjerujem da je ikome od njih mama bilo šta drugo rekla osim: “Idi, sine popij piće s drugom”.