Romelu Lukaku ima 25 godina. Igra za Manchester United i belgijsku reprezentaciju. Ima sve što se poželjeti može… A krenuo je bukvalno sa dna, piše theplayerstribune.com, prenosi TBT.
Ovo je njegova priča…
Imao sam šest godina, došao sam kući na ručak za vrijeme školskog odmora. Mama je na meniju svaki dan imala isto: hljeb i mlijeko. Kad si dijete i ne razmišljaš mnogo o tome. Pretpostavljam da je to sve što smo mogli priuštiti sebi.
A onda sam jednog dana došao kući i ušao u kuhinju, vidio sam majku ispred frižidera sa pakovanjem mlijeka, kao uvijek. Ali ovoga puta miješala je nešto. Mućkala je tu kutiju mlijeka. Nisam shvatio šta se dešava. Potom mi je donijela ručak i smiješila se kao da je sve u redu. Shvatio sam šta se dešava.
Pomiješala je mlijeko s vodom. Nismo imali dovoljno novca da preguramo do kraja nedjelje. Bili smo totalno švorc. Ne samo siromašni, već apsolutno bez ičega.
***
Moj otac je bio profesionalni fudbaler, bio je na kraju karijere i sve pare su otišle. Prva stvar bez koje smo ostali je kablovska televizija. Nije više bilo nogometa, nisam više mogao gledati “Match of the Day”.
Dešavalo se da dođem kuću uvečer i da svjetla ne rade. Ponekad nismo imali struje dvije ili tri nedjelje.
Poželio bih da se okupam, ali nije bilo tople vode. Mama bi zagrijala vodu u džezvi, a ja bih stajao pod tušem, dok bi me ona polijevala vrućom vodom.
Bilo je trenutaka kada je majka morala “pozajmiti” hljeb iz obližnje pekare. Pekari su poznavali mene i mog mlađeg brata, pa su joj dopuštali da uzme hljeb u ponedjeljak, a plati ga u petak.
To je bio naš život.
Nikad nisam rekao ni riječ, nisam htio da se dodatno brine. Samo bih pojeo to što ima. Ali, tako mi Boga, tada sam sebi obećao nešto. Kao da je nešto puklo i probudilo me. Znao sam tačno šta je potrebno da uradim.
Nisam mogao više gledati majku da tako živi. Nisam to mogao dopustiti sebi.
Ljudi u nogometu vole govoriti o mentalnoj snazi. E, pa ja sam najsnažniji tip kojeg ćete ikad vidjeti. Zato što se ja sjećam sjedenja u mraku s bratom i majkom, naših molitvi, premišljanja, vjerovanja… da će se to ostvariti.
To obećanje sam neko vrijeme držao u sebi. Ali, dešavalo se da, po povratku iz škole, zateknem majku kako plače. Jednog dana sam joj rekao: “Mama, promijenit će se. Vidjet ćeš. Igrat ću nogomet za Anderleht, to će se uskoro desiti. Bit će nam dobro, ne moraš se više brinuti.”
Imao sam šest godina.
Pitao sam oca kad se nogomet može početi igrati profesionalno?
On je rekao: “Sa 16 godina.”
Odgovorio sam: “Okej. 16 godina.”
To se moralo desiti i tačka.
***
Svaku utakmicu koju sam ikad igrao, igrao sam kao da je finale. Kada sam igrao u parku to je bilo finale. U vrtiću za vrijeme odmora – finale. Najozbiljnije to govorim. Svaki put kad sam šutirao na gol, htio sam rasturiti loptu. Punom snagom. Nismo pritiskali R1. Nisam imao novu igricu FIFA. Nisam imao PlayStation. Nisam se igrao.
Kad sam počeo rasti, neki od mojih nastavnika i roditelji su brinuli. Nikad neću zaboraviti prvi put kad me neko pitao: “Koliko ti imaš godina? Koje si godište?’
“Da li ste vi ozbiljni?”
Kad sam imao 11 godina, igrao sam za mladi tim Lirsa i roditelj jednog od momaka iz druge ekipe je htio da zaustavi pri ulasku na teren. Rekao je: “Koliko ovaj ima godina, gdje mu je lična karta? Odakle je on?”
Pomislio sam, šta znači odakle sam ja? Šta? Rođen sam u Antverpenu, ja sam iz Belgije.
Moj otac nije bio tamo, nije imao auto kojim bi se dovezao na gostujuće utakmice. Bio sam apsolutno sam, morao sam da se borim za sebe. Uzeo sam ličnu kartu iz torbe i pokazao je svima. Uzeli su je, gledali su je kao da su detektivi i sjećam se koliko mi je krv ključala u venama.
“O, sad ću vašeg sina još više izubijati. Ionako bih ih sve razbio, ali sad ću ga uništiti. Vodit ćete kući uplakanog dječaka.”
Želio sam biti najbolji fudbaler u belgijskoj historiji. To je bio moj cilj. Ne da budem dobar, ne da budem odličan, već najbolji. Igrao sam sa toliko bijesa, iz mnogo razloga. Zbog pacova koji su trčali po našem stanu, zato što nisam mogao gledati Champions League, zbog toga kako su me roditelji druge djece gledali.
Kao da sam imao misiju.
Sa 12 godina dao sam 76 golova na 34 utakmice.
Dao sam ih sve u očevim kopačkama. Dok smo nosili isti broj, dijelili smo patike.
Jednog dana, nazvao sam djedu, majčinog oca. On je bio jedan od najbitnijih ljudi u mom životu. Bio je moja veza s Kongom, odakle su moji roditelji. Razgovarali smo telefonom i rekao sam mu: “Dobro mi ide. Dao sam 76 golova, osvojili smo ligu. Velike ekipe me primjećuju.”
Obično je uživao da sluša kako mi ide u nogometu. Ali ovoga puta bio je čudan. Rekao je: “Bravo Rom, to je sjajno. Ali možeš li mi učiniti uslugu?”
“Da, o čemu se radi”, rekao sam.
“Možeš li da paziš na moju kćerku?”, pitao je.
Bio sam mnogo zbunjen. O čemu on priča?
Rekao sam: “Mamu? Da, sve je ok.”
On je rekao: “Ne, obećaj mi. Možeš li? Samo pazi na moju kćerku, ok?”
Ja sam tad rekao: “Važi djeda, shvatio sam. Obećavam ti.”
Pet dana kasnije je preminuo. I tada sam shvatio na šta je mislio…
Rastuži me kada pomislim na to, volio bih da je poživio bar još četiri godine da me vidi kako igram za Anderleht. Da vidi da sam održao obećanje. Da vidi kako je sve ispalo dobro.
***
Rekao sam majci da ću uspjeti sa 16 godina.
Zakasnio sam 11 dana.
Maj 2009. godine, igra se finale play-offa. Anderleht protiv Standarda iz Liježa.
To je bio najluđi dan u mom životu. Ali moramo zastati ovdje. Početkom sezone, jedva da sam igrao za U19 ekipu Anderlehta. Trener bi me ubacivao u igru sa klupe. Razmišljao sam: “Kako ću da potpišem profesionalni ugovor na 16. rođendan ako sam na klupi u mladoj ekipi?”
Zato sam se morao kladiti sa trenerom.
Rekao sam mu: “Mogu vam garantirati nešto. Ako me pustite da igram, dat ću 25 golova do decembra.”
Nasmijao se, bukvalno mi se nasmijao u lice.
“Hajde onda da se kladimo”, rekao sam.
On je odgovorio: “Ok, ali ako ne daš 25 komada do decembra, bit ćeš na klupi.”
Odgovorio sam: “U redu, ali ako ja dobijem opkladu, vi ćete očistiti sve kombije koji igrače voze kući s treninga.”
“U redu, dogovoreno”.
A onda sam rekao: “I još jedna stvar, pravit ćete nam palačinke svaki dan.”
“Ok, u redu”.
Bila je to najgluplja opklada koju je taj čovek mogao prihvatiti.
Dao sam 25 komada do novembra.
Jeli smo palačinke prije Božića.
Neka to bude lekcija svima. Ne igrajte se s dječakom koji je gladan.
***
Potpisao sam profesionalni ugovor sa Anderlehtom na svoj rođendan, 13. maja. Otišao sam pravo kući, kupio igricu FIFA i uplatio paket za kablovsku televiziju.
Sezona je bila na kraju, pa sam se opuštao kod kuće. Ali belgijska liga je bila potpuno luda te sezone, Anderleht i Standard Lijež su imali isti broj bodova, pa su igrali dve play-off tekme za šampiona.
Prvu utakmicu sam kući gledao kao navijač.
Dan prije druge utakmice, pozvao me trener rezervne ekipe.
“Halo, Rom. Kako si?”
“Idem da igram nogomet u parku.”
“Ne, ne, ne, ne. Pakuj torbe. Odmah.”
“Zašto? Šta sam uradio?”
“Ne, ne, ne. Moraš odmah doći na stadion, žele te u prvoj ekipi.”
“Šta?! Mene?!”
“Da tebe, brzo dođi.”
Otrčao sam do tatine sobe, i rekao sam mu nešto tipa: “Diži guzicu. Moramo ići”.
On pita: “Šta? Gdje idemo?”
Ja se proderem: “ANDERLEHT ČOVJEČE!”
Nikada neću to zaboraviti, došao sam na stadion i utrčao u svlačionicu i ekonom me pita: “Mali, koji broj želiš?”
Ja kažem: “Daj mi broj 10.”
Ne znam, bio sam premlad da bih se bojao, pretpostavljam.
Rekao mi je: “Igrači iz akademije moraju uzeti 30 ili više.”
Rekao sam: “Ok, tri plus šest je devet, to je cool broj, daj mi 36.”
Te noći u hotelu, seniori su me tjerali da im pjevam pjesmu za vrijeme večere. Ni ne sjećam se šta sam izabrao. Vrtjelo mi se u glavi.
Sljedećeg jutra, drugar je pokucao na moja vrata i pitao hoću li igrati nogomet, a moja majka mu je odgovorila: “Izašao je, već igra.”
Drugar je pitao: “Gdje igra?”
A ona kaže: “U finalu.”
***
Izašli smo iz autobusa kod stadiona i svaki igrač je bio u nekom ‘cool’ odijelu. Osim mene. Izašao sam iz busa u groznoj trenerci, i sve kamere su mi bile uperene direktno u lice. Do svlačionice je trebalo preći oko 300 metara. Tri minuta. Čim sam ušao u svlačionicu, telefon mi je eksplodirao. Svi su me vidjeli na televiziji. Bilo je 25 poruka u tri minuta. Prijatelji su mi poludjeli.
Jedina osoba kojoj sam odgovorio je bio moj najbolji prijatelj. Rekao sam mu: “Brate, ne znam da li ću igrati, ne znam šta se dešava. Samo nastavi gledati…”
U 63. minutu trener me ubacuje u igru.
Istrčao sam na teren za Anderleht sa 16 godina i 11 dana.
Izgubili smo finale tog dana, ali ja sam bio u raju. Obećanje djedi i majci se ispunilo. Tog dana sam znao da će sve biti ok.
Sljedeće sezone, još sam završavao srednju školu, a igrao sam Champions League. Ponekad sam nosio ogromnu torbu u školu, da bi uspio uhvatiti, popodnevni let. Osvojili smo ligu s ogromnom razlikom, a završio sam drugi u glasanju za afričkog igrača godine.
Sve to je bilo… ludo.
Očekivao sam da će se sve to desiti, ali možda ne tako brzo. Odjednom, mediji su me počeli opsjedati i to je proizvelo ogromna očekivanja od mene. Pogotovo u reprezentaciji. Iz nekog razloga, nisam dobro igrao za Belgiju. Nešto nije bilo kako treba.
Ali, bilo mi je tek 17, 18, 19 godina.
***
Kad su stvari išle dobrim tokom, u novinskim člancima pisalo je: Romelu Lukaku, belgijski napadač.
Kad nije bilo sjajno, nazivali su me Romelu Lukaku, belgijski napadač kongoanskog porijekla.
Ako vam se ne sviđa kako igram, to je u redu. Ali ja sam rođen ovdje. Odrastao sam u Antverpenu, Liegeu i Bruxellessu. Sanjao sam da igram za Anderlecht. Sanjao sam da postanem Vincent Kompany. Započinjem rečenicu na francuskom, a dovršavam je na holandskom. Ubacujem malo španskog, portugalskog ili lingale, zavisi gdje se nalazim. Ja sam Belgijanac.
Svi smo mi Belgijanci, to je ono šta čini ovu zemlju sjajnom, zar ne?
Ne znam zašto neki ljudi u mojoj zemlji žele da ne uspijem. Stvarno ne znam?
Kada sam prešao u Chelsea i kad nisam igrao, čuo sam kako mi se smiju. Kad sam otišao na pozajmicu u Vest Brom, čuo sam kako mi se smiju.
To je u redu.. Ti ljudi nisu bili sa mnom dok sam sipao vodu u žitarice za doručak. Ako niste bili sa mnom dok nisam imao ništa, ne možete me skroz ni razumjeti.
Znate šta je smiješno? Propustio sam 10 godina Lige šampiona dok sam bio klinac. Nikad to nismo mogli priuštiti.
Došao bih u školu, a sva bi djeca govorila o finalu, dok ja nisam imao pojma šta se desilo. Sjećam se 2002. kad je Real Madrid igrao protiv Leverkusena, svi su pričali “kakav volej, bože, kakav volej”.
Pravio sam se da znam o čemu pričaju.
Dvije nedjelje kasnije, sjedili smo u školi za kompjuterima a jedan drugar je skinuo video s Interneta. Konačno sam vidio Zidana kako ljevicom daje gol u gornji ugao.
Tog ljeta otišao sam kod njega kući da gledam Ronalda u finalu Svjetskog prvenstva. Sve ostalo s tog turnira su priče koje sam čuo od ostale djece u školi.
Sjećam se i da sam imao rupe u patikama 2002. godine. Ogromne rupe.
A 12 godina kasnije igrao sam na Svjetskom prvenstvu.
Sada ću igrati na još jednom Svjetskom prvenstvu. Znate šta? Ovog puta ću se sjetiti da mogu i da se zabavim. Život je prekratak da se troši na dramu i stres. Ljudi mogu govoriti šta god žele o našem timu, o meni.
***
Kad smo bili djeca, nismo imali para da gledamo Thierry Henrya. Sad učimo od njega svaki dan u reprezentaciji. Nalazim se pored žive legende koja mi govori kako da utrčavam u prostor poput njega. Thierry je možda jedini čovjek na svijetu koji gleda fudbal više od mene. Raspravljamo o svemu. Sjedimo i pričamo o njemačkoj drugoj ligi.
“Thierry, jesi li vidio ekipu Fortune Diseldorf?”
“Nemoj biti smiješan, naravno da jesam.”
Za mene je to najbolja stvar na svijetu.
Samo bih volio da je moj djeda tu da svjedoči ovome.
Ne govorim o Premier League.
Ni o Manchester Unitedu.
Ni o Champions League.
Ni o Svjetskim prvenstvima.
Ne mislim na to. Želio bih da je tu da vidi kakav život imamo. Želio bih da ga još jednom nazovem…
“Vidiš? Rekao sam ti. Tvoja kćerka je dobro. Nema pacova u stanu. Ne spavamo na podu. Nema stresa. Dobra nam je. Mi smo dobro…
…I ne moraju više da nam provjeravaju lične karte. Sada znaju naše ime.”
https://www.youtube.com/watch?v=sODCHiUru78