Iako smo svakodnevno, planski i sistematski, zatrpani vijestima o nesrećama, zloj kobi, siromaštvu, bolestima, neizvjesnoj budućnosti, ljudskoj prirodi više gode posve drugačije priče. One koje govore o sreći, bogatstvu, zdravlju i uspjehu. Možda je to fina, “mentalna posljedica” bajki u kojima smo uživali kao djeca, i u kojima ljepote duha – dobrota, hrabrost, snalažljivost, radinost, pamet i mudrost uvijek donose blagostanje. A možda nam je to, jednostavno, u krvi. Jedna takva priča stigla nam je iz Luxembourga.
Njen glavni junak je inžinjer mašinstva Ivan Žilić, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Krajem aprila luksemburškoj državi je platio porez na dohodak i na dobit u iznosu od, pazite sad, milijardu i sedamdeset miliona eura! To je “ništa” u poređenju s njegovim stvarnim imetkom. On, tvrdi Žilić, iznosi više od 24 milijarde eura. Bogat je čovjek, iako njegova misao vodilja glasi:
– Bogatstvo je u glavi, u novčaniku je novac.
Rođen u Varešu
U njegovom slučaju ovo drugo proisteklo je iz prvog. O tome kako je zaradio toliki novac i postao drugi najbogatiji čovjek Evrope (prvi je Španac Amancio Ortega, vlasnik “Indiseta”) prvi put progovorio je nedavno, za hrvatski magazin “Svijet”. Spektakularna najava „priče stoljeća” podstakla je sve medije u Regionu da je šire dalje. Lijepo je bilo vidjeti pozitivne komentare “običnog” svijeta kojima se raduju tuđem uspjehu. A mislili smo da nam je to pomalo strano, zar ne?!
Željeli smo saznati ko je Ivan Žilić, gdje i kako živi, kako je stekao bogatstvo, na šta ga troši, planira li investirati u rodnoj BiH…? Pitanja je bilo mnogo, a na svako od njih strpljivo je odgovarao u Luxembourgu, gdje smo (naš fotoreporter i moja malenkost) uživali u njegovom gostoprimstvu. Pozvao nas je tamo, jer smatra da se pravi, produktivni poslovni razgovori mogu obaviti jedino licem u lice. A njegovo ne odaje ni godine, ni status. Sa šeširom na glavi, osmijehom uokvirenim specifičnom bradom po uzoru na engleske grofove, te manirima istih, nikada ne biste pomislili da pred vama stoji jedan 65-godišnjak. I još k tome milijarder.
Rječit je, srdačan i duhovit. U njegovom društvu se ne možete osjećati nelagodno. Potvrđuje to i njegova životna partnerica, Angelica Fessel, s kojom je već 30 godina. Zanima ga kako se živi u Sarajevu, rodnom Varešu, cijeloj BiH. Sretan je što je dobro prihvaćena priča o njemu i njegovom uspjehu. To, kaže, govori o tome da se okrećemo ka ljepšoj, pozitivnoj strani života. A njegov je počeo u novembru 1948. godine.
– Rođen sam u Varešu, na brdu Boga Peruna (Bog groma i munje, zaštitnik pravde kod starih Slavena, op.a.), tako da sam uvijek imao osjećaj da me neka čvrsta energija prati. Otac Stojan bio je vojno lice, a majka Marta domaćica. Znate li šta Marta znači na latinskom?! To je gospođa. Moja mama se zvala Gospođa. Ona nam je bila najveći autoritet. Sve je bilo kako ona kaže, tata je bio “izvršna vlast”.
Osim mene, imali su još sedmero djece. Ja sam rođen negdje u sredini tog broja. Priuštili su nam lijepo djetinjstvo. Sjećam se i sad naše kuće u Vareš Majdanu. Bila je lijepa. U tih nekih 90 kvadrata svi su imali sve: i gdje jesti, i gdje spavati, i gdje učiti. I nikad nam nije bilo tijesno, jer, kako su rasla, tako su neka djeca odlazila iz kuće – priča Ivan.
Škola, posao, JNA
U Vareš Majdanu završio je Osnovnu školu “Moša Pijade”. Volio je sport i bilo mu je, kao i ostaloj djeci u nekadašnjem sistemu, omogućeno da uživa u svakom. Posve besplatno, napominje.
– Imali smo igrališta za nogomet, košarku, odbojku, igrao sam stoni tenis, a zimi smo išli na skijanje. Mogli smo pohađati i muzičku školu, sve nam je bilo nadohvat ruke. Bio sam prilično nestašan dječak. Već tada sam pokazao jaku volju. Jedan od događaja koji je obilježio taj period osnovnog obrazovanja jeste kada su nastavnici saznali da sam pušio cigarete u školi. Pozvali su moju majku na razgovor i zaprijetili isključenjem iz škole. Ona je to prenijela ocu. Očekivao sam kaznu, a on me pozvao u šetnju. Mirno me pitao: “Ivane, hoćeš li ti pušiti i dalje, bez obzira šta da se sad desi?”. Moj odgovor je bio potvrdan. Potom me samo zamolio da to ne činim u školi. Razgovor je bio završen. Bez kazne. Shvatio sam koliko mudrog i velikodušnog oca imam. Poslušao sam ga i završio osnovnu školu.
U Varešu je završio i srednju industrijsku školu. Iz nje je izašao s diplomom automehaničara. I znao je po primjeru starije braće i sestara da je došlo vrijeme da krene trbuhom za kruhom.
– Otac i majka su me ispratili iz kuće, rekavši da sad imam zanat, da sam svoj čovjek i da trebam početi raditi. Posao nije bilo teško naći, jer od mladih ljudi se samo očekivalo da žele raditi, a posla je bilo svugdje. Moj prvi je bio u “Bosna putevima” u Sarajevu. Radio sam na izgradnji puteva oko Doboja, pa u Livnu i Duvnu, Višegradu… Potom sam dvije godine proveo u Beogradu, na odsluženju vojnog roka. Iz vojske sam se ponovo vratio u svoju firmu. Jednog dana preko brata mi je nastavnik iz srednje škole poručio da za mene ima posao u “Špediciji” u Bugojnu. Tamo sam radio nekoliko mjeseci, dok nisam dobio poziv za posao automehaničara u Varešu.
Prihvatio sam ga brzopleto i dočekalo me veliko iznenađenje. Radnici su glasali protiv mene, tako da sam ostao bez posla. Saznao sam i što su glasali protiv mene. Na to ih je nagovorio moj nekadašnji najbolji drug, koji se oženio mojom bivšom djevojkom. Nije me želio tu. Kasnije mi se izvinio, ali šta to vrijedi kad sam zbog njegovih niskih pobuda ostao bez posla i na ulici?! Od tada više nikog nisam nazvao najboljim prijateljem, a imao sam veliko društvo – napominje Žilić.
Iz zatvora u Jaguar
Pošto su mu u domovini bila zatvorena sva vrata, odlučio je sreću okušati u inozemstvu. Njemačka je tad bila na vrhu liste najpoželjnijih zemalja za rad. Ugovor za odlazak u ovu zemlju potpisao je u sarajevskom naselju Stup, odakle je s brojnim zemljacima vozom krenuo za München. Imao je 23 godine, u džepu nije imao ništa, a u glavi tipični mladićki san: da zaradi novac i kupi sebi auto.
– Kad smo stigli, smjestili su nas u neki zatvor, odakle su nas rasporedili na prve poslove. Moj je bio u Koblencu, gdje me prihvatio šef jedne automehaničarske radnje. Potpisao sam ugovor s “British Leylandom” koji je radio za “Jaguar”, “Austin Martin”, “Rolce Royce”… Život me lijepo vodio, iz zatvora u “Jaguar”. Lijepo sam prihvaćen u Njemačkoj. Igrao sam nogomet u drugoj ligi. I brzo sam ispunio svoju veliku želju. Za 3.300 maraka kupio sam auto. Bio je to Mini. Poslije tri mjeseca uzela mi ga je “Commerz bank”, jer nisam bio u mogućnosti da ga otplaćujem. Toliko je niska plata bila, negdje oko 470 maraka. Poslije toga sam kupio neki stari auto, samo da bih mogao da se krećem. Nijemci su na poslu maksimalno izvlačili snagu iz nas. Godinu kasnije imao sam maler.
Saobraćajna nesreća. Moja krivica, ogromna šteta. Tada sam naučio ovo što danas primjenjujem. Osiguranje plaća štetu. Moje auto je bilo 1.000, a šteta 27.000 maraka. Da bih tu štetu namirio, trebao sam raditi narednih 30 godina. Tada sam shvatio da kao automehaničar u Njemačkoj nisam imao mogućnost da živim, već da samo preživim. Pošto sam živio i uživao u Jugoslaviji, želio sam to isto i u Njemačkoj. Kako – pitao se Žilić.
Prijatelji su mu savjetovali da upiše fakultet. Saopćio je to poslodavcu, zatražio pomoć, a ovaj mu je uzvratio da “može dobiti samo dokumente, kako bi se s njima vratio kući”. Tražio je da ispoštuje ugovor o radu koji su potpisali. Nije imao izbora, pa je fakultet malo sačekao. U međuvremenu je završio 13. razred, položio maturu i 1973. upisao Mašinski fakultet u Kölnu. Prije toga morao je polagati IQ test. I briljirao je, kaže. Od 130 bodova osvojio je 126. Drugi su bili daleko ispod njega, s manje od sto bodova.
Postao sam „Afrikanac”
Osim pameti, pri upisu na fakultet imao je i sreće.
– U obrascu za upis za strane državljane upisali su me pogrešno. Na pitanje dolazim li iz zemlje u razvoju ili nerazvijene zemlje, upisali su ovo drugo. Tako sam postao “Afrikanac”, ali i dobio stipendiju od 1300 maraka. Za studente iz zemalja u razvoju, kojima je pripadala i Jugoslavija, ona je iznosila 480 maraka. I bilo mi je dobro. Do tada sam teškim radom zarađivao 470 maraka, a sad sam imao 1.300 bez da išta moram raditi. Bio sam student i uživao sam u tom životu. Ali, moralo se i učiti. U krvi mi je da stvari ne volim gurati pred sobom, nego ih sukcesivno odrađujem. Tako sam polagao ispite, jedan za drugim i završio fakultet u roku. Diplomirao sam krajem 1978. godine, a već početkom 1979. dobio sam posao u „Fordu” – priča Žilić.
Za vrijeme studija imao je, kaže, dobrog kolegu, koji je već radio na istom mjestu i govorio mu da je loš poslodavac. Zato je ova kompanija bila zadnja u koju je predao papire za posao.
– Nisu mi odgovarali mjesec, pa sam otišao po svoju diplomu. Kad sam došao tamo, u toku su bili razgovori za posao. Pozvali su me da se pridružim i tu sam naišao baš na tog svog nekadašnjeg prijatelja. Zaposlili su me u projektnom odjelu, na uvođenju novih modela u proizvodnju. Bio je to velik izazov za mene. Radio sam i upijao znanje o novim tehnologijama, putovao po cijelom svijetu na sajmove, po univerzitetima, išao u Englesku na specijalizaciju… Tu smo uveli novinu u proizvodnju, da se vrata na auto stavljaju tek na kraju trake, nakon što se ubace drugi dijelovi, što je dovelo do velikih ušteda u vremenu i novcu. Potom sam dobio nalog da idem u “Fordov” pogon u Valenciju, u Španiju. Bili su na rubu propasti, a ja sam ih za dvije godine podigao na noge.
Nakon što se sa Špancima porječkao “oko novčanih stvari” vratio se u Köln. Tu je opet dobio zadatak da se bavi novim tehnologijama, inovacijama i da novčano kontrolira institut u Stuttgartu.
– Prisustvovao sam mnogim simpozijima na kojima je govoreno o izumima u autoindustriji. Često nisam mogao shvatiti zašto ti stručnjaci toliko diskutuju o stvarima koje su meni proste, ali njima djeluju komplikovano. Zbog toga sam zamolio jednog profesora da mi objasni o čemu toliko pričaju, zašto se toliko muče. Tražio mi je 15.000 maraka za informacije. Platio sam ih iz svog džepa. Nešto kasnije napravio sam 21 patent. A svaki patent ili pronalazak morate prijaviti svom poslodavcu.
On je u roku od tri mjeseca obavezan da odluči da li da ga preuzme i da vas na neki način obešteti, nagradi ili da ga odbije. „Ford” je odbio to. Njegovi patent-advokati su rekli da je glupost to što sam ja napisao. Rekao sam: “Uredu” i odnio te patente na njemački tehnički pregled. Tamo su mi dali saglasnost, jer je moj način varenja na autima bio pet puta čvršći od svakog drugog varenja na svijetu. I ponovo to odnesem u “Ford”, gdje su mi tad dali „Award for Exellence”, najbolji rad na svijetu 1990. godine. Međutim, opet su odbili da mi isplate bilo šta.
Više o tome nisam razmišljao. U međuvremenu, što tada nisam znao, tu nagradu je “Ford” prebacio na nekoliko drugih inžinjera. Dobili su novčane nagrade i o njima je napravljen film. Mene nisu nigdje spomenuli. Dugo nisam o tome ništa znao, jer sam putovao zbog posla. I jednom, kad sam došao u Köln, slučajno pred vratima sretnem sekretaricu i njenog šefa i pitam ga: “Kako si, šta ima novo od naših onih stvari?” On odjednom skoči na mene, da se tuče. Vratim mu i kad je otišao, pitam sekretaricu šta je s njim. Kaže mi da je on prijavljen na ono što sam ja napravio, o njemu je film napravljen kao da je on pronalazač, a ne ja. A on uopće nije bio u tom timu.
Izlazak na sud
Žilić je to prijavio “Fordu”, ali je uprava, kaže, odbila saradnju. Stoga je, nakon 25 godina rada, odlučio „iskoristiti pravo na prijevremenu penziju”.
– Prestao sam raditi i izašli smo na sud. Našao sam advokata i dao mu patente da ih prijavi. Nakon mjesec sam saznao da ih je prvo prijavio na svoje, a potom tri dana kasnije i na moje ime. Činjenice su govorile u moju korist pa sam patent registrovao na sebe i poništio njega kao vlasnika. On je tad prešao na stranu “Forda”, što je zakonski zabranjeno. Onda sam krenuo u borbu protiv ove automobilske kompanije. Bila je teška i duga. Na sudu je dokazano da je šef “Forda” četiri puta krivotvorio moj potpis.
Sudija je rekao da meni tim nije učinjena šteta, te da on i dalje smije to raditi. Tako je u rimskom pravu, koje je imperijalno i u kojem dobiva onaj ko ima novac. Prijavio sam „Ford” radnom sudu, tražio sam odštetu, ali je sudija rekao da sam ja podčovjek i da je kao takav ne mogu dobiti.
Onda sam krenuo na viši stupanj, gdje mi je advokat bio naš čovjek, Tomas Ćurić. Dobio sam i taj proces, ali je moj advokat na kraju potpisao da nije bio prisutan na suđenju pa je sve to poništeno. Onda smo krenuli na vrhovni sud. Svjestan da druga strana potplaćuje moje zastupnike, ovog puta sam tražio od svog advokata da napravi procjenu štete koja će mi biti načinjena u slučaju da izgubi parnicu. Advokat je napravio vještačenje, prijavio „Ford” i patent, ali nije izašao na parničenje. Ja sam rekao da je sve uredu, ali da potpiše da krivicu zbog gubitka slučaja preuzima na sebe. On je to, ni danas ne znam zašto, potpisao. I tu je na scenu stupio njemački zakon po kojem osiguranje plaća kompletnu štetu – priča Žilić.
To je, pojašnjava, slično kao kad, naprimjer, nekom posudite auto, on napravi štetu i za nju ne odgovarate vi, već onaj koji je vozio. Tako je i u ovom slučaju advokat kriv za slučaj koji je izgubio, a njegovo osiguranje je dužno nadoknaditi štetu, na što se prethodno obavezao.
Odbio pet milijardi
A od Žilićevog izuma „Ford” je u međuvremenu, kaže, napravio velike uštede.
– Male stvari stvaraju ogromno bogatstvo, što je ljudima neshvatljivo – kaže, vadeći iz novčanika mali komad metala. Čuveni patent.
-„Ford” je potpisao da je moja zarada 7,81 eura po ovom držaču, a na jednom autu ih je najmanje 12. Znači, mojih je nešto više od 90 eura po autu. Svaka jedinica ove kompanije proizvodi minimalno 400.000 auta godišnje, pa sad izračunajte kolika je tu moja zarada. A patentom su se služile i druge autokompanije. Ona se s vremenom podigla na 24 milijarde. Kako bi izbjegli plaćanje, nudili su mi novo vještačenje. Nisam pristao. Znao sam da na autu ima više od 12 držača, ali šta ako eksperti kažu da nema nijedan? A mogu. Autoindustrija će im za to možda platiti milijardu i opet biti na dobitku, jer cifra koju meni duguju je mnogo veća. Ovako, igrao sam na sigurno, jer, prema dogovoru s „Fordom”, mojih je tih 12 držača i meni dosta. Ne želim više.
Nakon toga osiguranje mu je, kaže, nudilo da uplati pet milijardi eura na račun u švicarskoj UBS banci i da završe cijelu priču. Ponovo nije pristao.
– Rekao sam da neću, da može svaka druga banka i da donesu keš pa da skupa odemo u poreski ured, da platimo porez, ja uzmem svoj novac i svi zadovoljni. Nisu htjeli. A ja sam godinama radio s novcem. Nisu me mogli prevariti. Kakvi su to pregovori bili! Jedan od njihovih ljudi je skočio i rekao da sam lud što neću da uzmem toliki novac. Sala u kojoj smo sjedili je bila ogromna, svi stolovi zauzeti. Za jednim sam sjedio ja s predstavnicima/direktorima osiguranja, a za drugima nepoznati ljudi. Primijetio sam da konobari služe samo naš sto. Na drugima nije bilo ni kafe, pa čak ni vode. Odmah sam shvatio šta se događa. Da sam potpisao, nikad ne bih vidio taj novac. Samo sam mislio kako ću izaći van. Znao sam da moram odigrati igru, sačuvati živce… Ostali su ih polako počeli gubiti, napuštati sto. Nakon pet sati ostao sam za stolom s jednim čovjekom. Pokušao me još jednom ubijediti da potpišem, rekao sam da neću i on je otišao. Da sam uradio suprotno, potpisao bih sebi smrtnu kaznu – priča Žilić.
Iscrpili su me
Kako tvrdi, prva tranša novca na njegov račun legla je 2009. godine. Koliko je ona promijenila njegov život?
– Ništa se bitno nije promijenilo. Nisam moga pojesti više nego što sam jeo, oblačiti se bolje nego što jesam… Čak sam se odrekao auta, jer su mi ga nekoliko puta plaćenici sabotirali. I ranije sam imao dobra primanja. Kao inžinjer zarađivao sam približno 7.000 eura mjesečno, a godinama sam bio na šefovskoj poziciji, gdje je plata iznosila i više od 30.000 eura. Svi ti sudski procesi su me prilično finansijski „očistili”. U Njemačkoj, kad idete na sud, morate unaprijed platiti sve troškove. Moji su iznosili 600.000 po stepenici, a bilo ih je tri. Iscrpili su me dobro, ali brzo sam se povratio – kaže.
Sudeći prema njegovoj priči, to mu nije bilo teško. Svake godine na njegov račun osiguranje je, tvrdi, dužno uplatiti 2,3 milijarde eura. Od toga milijarda i 70 miliona je porez koji plaća Luxembourgu. Međutim, naplata onog što ga sleduje ne ide uvijek lako.
– Imam pravo da tražim svoj novac, ali ne smijem da ga oduzmem. Naprimjer, ja vama dam sto maraka, vi potpišete ugovor da ste mi dužni i da ćete mi vratiti do 15. u mjesecu, ali to ipak ne učinite. Kako ću ja vratiti svoj novac? Nemam pravo da vam ga oduzmem. To može samo država. Ja uvijek igram na žig koji sam dobio od nje – kaže.
Iz Njemačke, čiji je državljanin od ’94. godine, Žilić se 21. januara 2011. preselio u Louxemburg. Razlog za to je bio niži porez na dohodak. U Njemačkoj on iznosi 65 posto, a u Louxemburgu 20 posto manje. U centru grada, gdje kvadrat stana košta od 10.000 eura pa naviše, kupio je stan od 220 kvadrata. Platio ga je, kaže, kešom. To je jedina nekretnina koju posjeduje. Zašto? Od milijardera bismo očekivali da posjeduje raskošne vile, veliki vozni park, jahte, avione…
– Ne treba mi ništa više od ovog stana. U njemu imam svoj mir, a tu mi je sve nadohvat ruke. A bilo je mnogo ponuda za kupovinu. Nudili su mi ovdje za 4,6 miliona eura dva sprata jedne zgrade, ali sam odbio. Kasnije se ispostavilo da će se ta zgrada rušiti. Nuđene su mi i nekretnine na hrvatskom primorju, ali nisam ni na to pristao. Nedavno su mi donijeli projekt elitnog hrvatskog turističkog kompleksa, takozvani “Hrvatski san”. Radi se ogromna marina, aerodrom, hoteli, sportski tereni, a dio toga je i u BiH. Pitali su me da budem finansijer, ali sam tražio da država stane iza mog novca, pa neka vraćaju hiljadu godina, ali da ja imam garanciju da ga neću izgubiti. Nismo postigli dogovor. Također, nisam vidio ko je iz BiH dao dozvolu da se sve to gradi na njenoj teritoriji. Znači, samo uz dogovor s državom ulažem novac. Uz dobre projekte mogu otplatiti čak i neke državne dugove, nije problem. I to je sve legalno. Očekujem ponude. Nije bitno dolaze li iz Hrvatske, BiH, Srbije, jer svi smo nekad bili jedna zemlja. Bitno je samo da su ozbiljne.
Bosanac u Evropi
Mnogo lijepih stvari se desilo Ivanu Žiliću u Njemačkoj. Našao je posao, kupio prvi auto, završio fakultet, dobio posao iz snova, pronašao životnu partnericu… Ipak, kaže da se za sve to morao truditi više nego Nijemci.
– Nije to zato što nas smatraju manje vrijednima. To je zato što se plaše našeg znanja i rada. Imamo glavu za razmišljanje i ruke za rad. Imamo i srce da sve odradimo pošteno, te hrabrosti da sve to napustimo ako nismo adekvatno nagrađeni. Takvo nešto sam učinio u Valensiji. Digao sam fabriku na noge, a trebala je ići pod stečaj. Nisu mi platili bonuse, rekao sam im zbogom i vratio se u Njemačku.
Plata dostojna čovjeka
Prije nego smo mu rekli kolika je prosječna plaća u BiH, Žilića smo pitali koja plata bi, prema njegovom mišljenju, bila dovoljna za dostojanstven život.
– Pošto sam živio u Njemačkoj, mogu govoriti za tu zemlju. Minimum je 1.000 eura. Ispod toga čovjek ne može živjeti. Jedna trećina ide za stan, druga za hranu, a treća za odjeću, obuću… Ako to nemate, to nije život. To je preživljavanje. I to kako. Veliki je to rizik, a poznato je da i iskusni kockari ne ulažu više od jedne trećine. Nažalost, mnogo ljudi nema tolika primanja, pa žive uz socijalnu pomoć.
Ako imate dobre projekte, javite
Iako ima novca da više ništa ne mora raditi, Ivan ne miruje. Osnovao je svoju kompaniju “U&V Consulting”, putem koje finansira različite projekte.
– Ako imate dobre projekte, javite nam se, mi ćemo vas voditi kroz njih, srediti finansije, biti finansijer ili naći finansijere. Ured mi je u mom stanu, tu mi je najudobnije raditi. Poslovne sastanke održavam u obližnjem hotelu “Le Royal”. Platim 150 eura po satu za salu, ali ja to brzo završim. Znam šta hoću, izložim svoje i doviđenja.
Kako su me pokušali ubiti
Tokom sudskih procesa Ivan je, tvrdi, bio izložen velikim pritiscima i zastrašivanju, kako bi odustao od potražnje svog novca.
– Čak su me nekoliko puta pokušali ubiti. Prvi put to je bilo kod mog poznanika. Otišao sam kod njega kući, gdje su bili i drugi ljudi koje znam, naši poslovni partneri. Pili smo vino. Ja nisam pio mnogo, jer sam morao voziti nazad, čašu-dvije vina. Otišao sam dva-tri puta u toalet. Kad sam krenuo kući, počela je padati kiša. Bilo je hladno, odmah se stvarao led na putu. Nakon nekih desetak kilometara vožnje vid mi je počeo slabiti. Odjednom više ništa nisam vidio. Znam samo da sam u tom trenu došao na jedan vijadukt. Nisam smio stati. Pokušao sam držati volan u miru i osjetio sam kad je s desne strane auto zagrebalo po ivičnjaku.
Nastavio sam voziti. Kad je prestalo grebati, znao sam da sam ga prešao. Stao sam sa strane, sjedio 15 minuta i onda mi se razbistrilo. Malo prije toga ništa nisam vidio. Kakve su to kapi bile u vinu, pojma nemam, znam samo da se ti ljudi meni više nisu javili. Ja sam ih zvao nekoliko puta i odmah me ukinu. To je samo potvrdilo moje sumnje da su me pokušali ubiti.
Drugi put sam se vozio s Angelicom, pored jedne škole, išli smo jako sporo. Pored nas je naišao biciklist i lupio mi u prozor rukom. Zaustavio sam se i počeo vikati na njega, pitam je li normalan, šta radi. Rekao mi je da provjerim točkove, da nešto lupa u njima. Skinuo sam ratkape, kad tamo svi šarafi ispali van. Bilo je toga još. Autoindustrija je jako moćna, ona u svojim rukama drži i mnoge političare, sudstvo… I kome da se žalim za sve ovo? Ko će me zaštititi? Pokrenuo sam tri procesa protiv Njemačke u Strazburu, ali niko ne smije da me zastupa. Nema junaka da me brani.
Koliko novca ima u novčaniku
Voditelj Piers Morgan na CNN-u zamolio je gosta u studiju, bogataša Warrena Buffeta, da pokaže šta nosi u novčaniku. Tu su bile slike porodice, nekoliko novčanica od 100 dolara i sasvim obična American zelena kartica. Od Ivana smo tražili isto. U novčaniku nosi svoj patent, maleni, ali bogatstva vrijedni držač za varenje, zlatnu karticu za plaćanje većih iznosa i nešto više od hiljadu eura u kešu.
[nggallery id=382]