– Mama, zašto si sad rekla: “Aaaaa”?
– Zato što se čudim.
– A zašto se čudiš?
– Valjda, čemu se čudim. Čudim se ovom što je čiko rekao na Dnevniku?
– Šta je rekao čiko na Dnevniku?
– Nećeš razumjeti. Riječ je o nekom referendumu i rezultatima tog referenduma. Začudili su me.
– Šta je to referendum?
– Kada ljudi u nekoj zemlji imaju različita mišljenja, pa se ne mogu dogovoriti i onda glasaju.
– Je li onda pobijede glasniji?
– Tako nekako. Pobijede oni kojih ima više.
– A šta su ovi na Dnevniku glasali?
– Odlučivali su o tome smiju li homoseksualci živjeti u zajednici koja se zove brak?
– Šta su homoseksualci?
– To je, naprimjer, kada se vole dva muškarca i žele živjeti zajedno kao tata i mama.
– A ne, to nisu homoseksualci, to su pederi, rekao mi je tata.
– To je ružna riječ za isto.
– Čini mi se da i kod nas ima puno pedera, posebno na parkingu, kaže tata. A i dvojica komšija su pederi, kaže on.
– Ah… nisu to pravi homoseksualci. Ovo je nešto drugo, shvatit ćeš kad porasteš.
– Pa šta ima veze ako neki muškarac želi živjeti s drugim muškarcem. Mislim da sam i ja homoseksualac.
– Zašto to misliš?
– Jer i ja više volim biti s Fahrom, Makom i Adinom… nego s dosadnim djevojčicama.
– Vjerujem da nećeš tako razmišljati kad porasteš.
– Jesi li homoseksualci lopovi?
– Vjerovatno među njima ima i takvih, ali homoseksualac nije isto što i lopov.
– Tata kaže da nas lopovi pokradoše. Hoće li, onda, biti referendum protiv lopova?
– Mi na svakom referendumu protiv lopova opet izaberemo lopove.
– Vi ste odrasli baš čudni. I šta će sad uraditi glasniji homoseksualcima?
– Valjda ništa, ali važno je da svi ljudi imaju jednaka prava, da imaš pravo biti ono što jesi ili ono što ti se sviđa.
– Meni se sviđa da budem musliman i rocker, može li se to biti odjednom?
– U današnje vrijeme može i zato je važno da se društvo razvija, mijenja.
– Kako misliš mijenja?
– Pa da se društvo nije mijenjalo, sada tvoja mama ne bi imala pravo glasa. Još bi neki grozni ljudi imali pravo reći da je neka žena vještica, možda bi to mogli i za mene reći, i samo zato je ubili.
– Ti si samo ponekad vještica.
– A ti ponekad imaš previše pitanja.
– Ti kažeš da se ću se ja razvijati dobro ako jedem voće i povrće. Šta društvo mora “jesti” da bi se dobro razvijalo?
– Uglavnom ljude s drugačijim idejama.
– Mama, koliko je 1+1?
– Maliiii, rekli smo bez glupih pitanja.
– Samo da vidim jesi li ljuta.
Preporuka
Haruki Murakami: “Norveška šuma”
Iako objavljena davne 1987., ovo je i danas među mladima u Japanu najčitanija Murakamijeva knjiga. Čitanje je čisti užitak, a i mnogo možemo naučiti, između ostalog, i o tome koliko smo spremni voljeti drugačije od sebe.