NovostiTeme

U posjeti Ivanu Žiliću, čovjeku o kojem bruji Evropa

Iako smo svakodnevno, planski i sistematski, zatrpani vijestima o nesrećama, zloj kobi, siromaštvu, bolestima, neizvjesnoj budućnosti, ljudskoj prirodi više gode posve drugačije priče. One koje govore o sreći, bogatstvu, zdravlju i uspjehu. Možda je to fina, “mentalna posljedica” bajki u kojima smo uživali kao djeca, i u kojima ljepote duha – dobrota, hrabrost, snalažljivost, radinost, pamet i mudrost uvijek donose blagostanje. A možda nam je to, jednostavno, u krvi. Jedna takva priča stigla nam je iz Luxembourga.

Njen glavni junak je inžinjer mašinstva Ivan Žilić, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Krajem aprila luksemburškoj državi je platio porez na dohodak i na dobit u iznosu od, pazite sad, milijardu i sedamdeset miliona eura! To je “ništa” u poređenju s njegovim stvarnim imetkom. On, tvrdi Žilić, iznosi više od 24 milijarde eura. Bogat je čovjek, iako njegova misao vodilja glasi:

– Bogatstvo je u glavi, u novčaniku je novac.

U njegovom slučaju ovo drugo proisteklo je iz prvog. O tome kako je zaradio toliki novac i postao drugi najbogatiji čovjek Evrope (prvi je Španac Amancio Ortega, vlasnik “Indiseta”) prvi put progovorio je nedavno, za hrvatski magazin “Svijet”. Spektakularna najava „priče stoljeća” podstakla je sve medije u Regionu da je šire dalje. Lijepo je bilo vidjeti pozitivne komentare “običnog” svijeta kojima se raduju tuđem uspjehu. A mislili smo da nam je to pomalo strano, zar ne?!

Željeli smo saznati ko je Ivan Žilić, gdje i kako živi, kako je stekao bogatstvo, na šta ga troši, planira li investirati u rodnoj BiH…? Pitanja je bilo mnogo, a na svako od njih strpljivo je odgovarao u Luxembourgu, gdje smo (naš fotoreporter i moja malenkost) uživali u njegovom gostoprimstvu. Pozvao nas je tamo, jer smatra da se pravi, produktivni poslovni razgovori mogu obaviti jedino licem u lice. A njegovo ne odaje ni godine, ni status. Sa šeširom na glavi, osmijehom uokvirenim specifičnom bradom po uzoru na engleske grofove, te manirima istih, nikada ne biste pomislili da pred vama stoji jedan 65-godišnjak. I još k tome milijarder.

Rječit je, srdačan i duhovit. U njegovom društvu se ne možete osjećati nelagodno. Potvrđuje to i njegova životna partnerica, Angelica Fessel, s kojom je već 30 godina. Zanima ga kako se živi u Sarajevu, rodnom Varešu, cijeloj BiH. Sretan je što je dobro prihvaćena priča o njemu i njegovom uspjehu. To, kaže, govori o tome da se okrećemo ka ljepšoj, pozitivnoj strani života. A njegov je počeo u novembru 1948. godine.

– Rođen sam u Varešu, na brdu Boga Peruna (Bog groma i munje, zaštitnik pravde kod starih Slavena, op.a.), tako da sam uvijek imao osjećaj da me neka čvrsta energija prati. Otac Stojan bio je vojno lice, a majka Marta domaćica. Znate li šta Marta znači na latinskom?! To je gospođa. Moja mama se zvala Gospođa. Ona nam je bila najveći autoritet. Sve je bilo kako ona kaže, tata je bio “izvršna vlast”.

Osim mene, imali su još sedmero djece. Ja sam rođen negdje u sredini tog broja. Priuštili su nam lijepo djetinjstvo. Sjećam se i sad naše kuće u Vareš Majdanu. Bila je lijepa. U tih nekih 90 kvadrata svi su imali sve: i gdje jesti, i gdje spavati, i gdje učiti. I nikad nam nije bilo tijesno, jer, kako su rasla, tako su neka djeca odlazila iz kuće – priča Ivan.

Tekst u cijelosti možete pročitati u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 874)

Tagsprint