Šećer: Slatki osmijeh ubice

Piše: Redakcija

Prošlu sedmicu u našoj zemlji obilježio je Dan borbe protiv dijabetesa. Uzročnik dijabetesa je šećer, slatki otrov bez kojeg danas ne možemo. Iako smo na drugom mjestu najdebljih evropskih nacija sa čak 62,9 posto debelih građana i šesti na svijetu konzumacija šećera se nastavlja. Nažalost, to naš život ne čini slađim. Naprotiv

Bio jednom jedan dječak koji nije volio jesti voće i povrće, kao, uostalom, i milioni drugih dječaka njegovog uzrasta. I on je volio jesti fast food, grickalice, slatkiše, a umjesto vode pio je voćne sokove.

Sve to u velikim količinama, tokom cijelih prvih tridesetak godina svog života, sve do jednog februarskog jutra ove godine, kada je račun višedecenijskog nezdravog života, uz dodatak poslovično stresnog novinarskog života, stigao na naplatu.
Tada sam saznao da postoji nešto što se zove visok pritisak, da postoje trigliceridi i da jetra, ona moja, može biti uvećana. Savjet ljekara je bio više nego koncizan.

– Izbacite slatko iz ishrane – poručeno mi je, te su tako preko noći iz mog jelovnika nestali svi oni divni keksi, čokobananice, gazirani sokovi, smoki, grisini, a uselile su razne vrste ribe, sirutka, jabuke s cimetom i povrće, ono koje očima nisam mogao gledati, te ogromne količine voća.

Hrana za majmune

Voće u prirodnom obliku sadrži šećer, no taj šećer nije štetan po ljudski organizam. Ali, onaj drugi šećer, bijeli, rafinirani, kojim svakodnevno zaslađujemo naše kafe i čajeve, te slični proizvodi, poput kukuruznog sirupa, koji se dodaje u nevjerovatno veliki broj namirnica, po svemu poznatom, spadaju u najveće neprijatelje našeg zdravlja i čovječanstva uopće. Bijeli šećer se, inače, sastoji od glukoze i fruktoze.
Glukoza nam treba kao pogonsko gorivo, dok fruktoza stvara mast na našim stomacima. Sve donedavno našim glavnim neprijateljem smatrali smo masti, no one trebaju našem organizmu. U razumnim količinama su izuzetno korisne za svakodnevno fukcioniranje našeg organizma.
Prema brojnim novim studijama, šećer nam izgleda ne treba, bar tako poručuju autori članka s naslovne strane augustovskog izdanja “Nacionalne geografije”.

– Imamo veliki problem. Naš je svijet preplavljen fruktozom, a naša su se tijela razvila da preživljavaju s vrlo malo – kaže ugledni američki nutricionist Richard J. Johnson za spomenuti časopis.
Johnson smatra da je naša ovisnost o šećeru stvar evolucije, koja nam je jednom pomogla da preživimo opasne klimatske promjene, za šta je šećer izuzetno zaslužan. No, danas nas ono što nas je jednom spasilo, polako ubija. Prema teoriji ovog naučnika, naši su preci prije 22 miliona godina živjeli u krošnjama drveća u Africi, hraneći se plodovima drveća tokom vječitog ljeta. No, zbog globalnog zahlađenja, tropske su šume nestale, te su naši preci bili prisiljeni učiniti nešto. Njihova tijela bila su primorana početi prerađivati fruktozu, kako bi opstala.
U određenom trenutku došlo je do mutacije kod jednog od tih majmuna. Mutacija je bila tako snažan faktor preživljavanja da su preživjele samo životinje koje su je imale, tako da danas svi majmuni imaju tu mutaciju, uključujući i ljude.
Ona je provela naše pretke kroz mršave godine. No, kad je šećer stigao na Zapad, nastao je problem – kaže Johnson.

Onome što se danas naziva Zapad, dakle, problem nisu ni nepostojeća teroristička mreža Al Kaida, ni jeftina kineska roba, ni Rusija, ni tamnoputi imigranti, koji se s kamionskim gumama iskrcavaju na Lampedusi, ni nekadašnje pošasti kao štu AIDS i droga.
Najveća opasnost po zapadnu civilizaciju je najraširenija i najopasnija droga svih vremena – šećer. Svi smo ovisni o šećeru i to nije nimalo dobro, uostalom, kao i svaka ovisnost, od bilo čega.

Baš kao alkohol i duhan, šećer je, zapravo, droga. Tu bi vlade trebale više angažirati i upozoriti potrošače na opasnost. Ovo možda izgleda pretjerano i neostvarivo, ali šećer je najopasnija droga svih vremena i koja se može konzumirati bilo kada i bilo gdje…

– Ko god koristi šećer, on želi više, bez obzira na to što nije gladan. Poslužite nekoga jajima i prestat će ih jesti bilo kada. Dajte nekome kolačiće i on će ih jesti čak i kada ga zaboli stomak.
Veoma je teško otarasiti se slatke hrane, a dijete djeluju samo privremeno. Terapija odvikavanja od ovisnosti je mnogo bolje rješenje. Službe zdravstvenih osiguranja trebale bi finansirati terapiju odvikavanja kod svojih predebelih klijenta. Školama ne bi trebalo dopustiti prodaju slatkiša i gaziranih pića. Proizvođači sportskih pića, koja pršte od šećera, trebalo bi da budu tuženi zbog zlonamjernog oglašavanja – rekao je prije dva mjeseca amsterdamski šef gradske zdravstvene službe Paul van der Velpen.

BiH visoko na listi debelih

Njegovo upozorenje imalo je velikog odjeka, kao u samoj Holandiji, tako i širom svijeta. Polovina Holanđana i svako sedmo dijete u toj zemlji ima problema s prekomjernom težinom. Ipak, na samom vrhu ove nezahvalne top liste nalazi se Njemačka, dok se na drugom mjestu najdebljih evropskih nacija nalazi niko drugi do Bosna i Hercegovina. Ti podaci su, najblaže rečeno, katastrofalni. Čak 62,9 posto građana BiH je predebelo. Više od petine djece u našoj zemlji također ima problema s viškom kilograma.

– Moderno doba donijelo je drugačiji način života. Stalno smo u autima, ne provodimo vrijeme na planinama, ne vodimo djecu u šetnju svakog daa. To što danas trčimo za novcem da bismo preživjeli upravo narušava zdrav stil života – kaže Lejla Hatibović, rukovoditeljica Radne jedinice za zaštitu i unapređenje životne sredine i supspecijalist za ishranu i poremećaj ishrane u Zavodu za javno zdravstvo KS-a.
Ova stručnjakinja s punim pravom apelira da treba izbjegavati čips, kolače, cola-colu i mesne proizvode s puno konzervansa, da treba uzimati prirodnu hranu, što više voća i povrća, svježe meso, ribu, jaja i mlijeko. No, želje i potrebe su jedno a stvarnost drugo.
Bosna i Hercegovina je, vjerovatno, najsiromašnija evropska zemlja, sa standardom građana koji bi se mogao opisati kao jadan.
Kupovna moć Bosanaca i Hercegovine je smiješno mala u odnosu na građane EU.
Ako je vjerovati Wikipediji, prosječan Austrijanac godišnje na raspolaganju ima 44.000 eura za trošenje. Prosječan građanin BiH nema ni osminu toga. Šećer se naziva i hranom siromašnih i nije slučajno da je tako.

– To je tragedija koja mnogo više pomaže bogate nego siromašne. Ako ste imućni i želite se zabaviti, odete na praznike, putujete na Havaje, priuštite sebi stvari. No, ako ste siromašni i želite se zabaviti, odete do ugla i kupite sladolednu tortu – kaže profesor Richard Johnson.

Cjelokupni  članak pročitajte   u  873. broju magazina  Azra…

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti