LifestyleNovostiTeme

Teferič na Skokovima

Ima fenomen da se dvoje vole. Crkoše jedno za drugim. Ali ne mogu skupa i gotovo. Ko u pjesmi: – Ti i ja, kao pas i mačka, ti i ja, kao loša braća, ti i ja, ista nam je kazna…
Kad su skupa, sve gori, samo što mrtva glava ne padne. Kad su odvojeni, k’o ribe na suhom. Nema im života dugo. Bio teferič na Skokovima kod Cazina. Tu su se zagledali. On iz jednog sela, ona iz drugog. I odmah frcile iskre. Odmjeravali se k’o dva vuka pred borbu. Kombinacija sirove privlačnosti, iskonskog straha, opasnosti, intenziteta. Ma ludilo. On krenuo za njom u stopu k’o da je pod hipnozom, a i ona sva svoja čula fokusirala na njega.
Upravo taj neki miris opasnosti priječio je da se isti dan počnu zabavljat’. Ali od tog teferiča na Skokovima, on je znao da je zauzet. A i ona da je zauzeta. Iako se nisu formalno zabavljali, ma ni izgovorili da jesu.

Niko, ustvari, i ne zna kako su se počeli zabavljat’. On našao neke rođake u desetom koljenu u njenom selu. Tek kao izgovor da može dolazit’. Ljeto je prolazilo. Pokošena trava se sušila. Muškarci goli do pasa i pocrnjeli kupili je lahkim pokretima. Ona s njega nije skidala očiju, a i on je kao zvjerka znao tačno namirisat kad ona dolazi s ručkom. Išle one livadske šale i dobacivanja, dok krv ključa, što od mladosti, što od ljeta i vrućine, što od kombinacije svih tih mirisa živog i pokošenog bilja. Svi su znali da je ona njegova, a on njen.

Zabavljanje je bilo ludo. Pogibeljno. Uvijek na ivici. Čas bi on pucao i pravio belaje ni zbog čega, čas ona isto tako ni zbog čega. Razlozi su bili, recimo, ako se ona kod prijateljice duže zadržala ili ako bi on progovorio i s kojom osim s njom.

– Kona ti je draža od mene! – sikt’o je kao da mu je upravo pobila sve najmilije.
– Štaaaa! Jesi to ljubomoran što sam ja sa njom a ne ti. Misliš da nisam vidjela kako si je kod mlina upit’o za zdravlje i kako joj je mati! – urlala bi ona.

I onda bi nastajao lom. Varnice. Ludilo. Samo što jedno drugom glavu ne odgrizu. Grube riječi. Psovke. Vrijeđanja koja su počinjala od njih dvoje, a završavala na pradjedovima i prananama te čitavim selima iz kojih potiču. Ovakvi “raskidi za sva vremena” trajali bi najviše 24 sata. I bivali bi zaboravljeni na uvaljanoj travi krajiških livada uz nježne i velike riječi nakon lude strasti. Oba sela odmahivala glavom i govorila da to neće na dobro izaći.
– Iskobit će jedno drugo! – ponavljali bi.

Uinat svima, njih su se dvoje vjenčali. Svadba bila onakva kakvu je samo Krajišnici znaju napravit’. Sve gorjelo tri dana. Kod njih je gorjelo već prvi dan kad ga je zbog neke beznačajne prepirke mlada pred kumom gađala flašom, a on joj zavrnuo ruku i odvuk’o u kuću kao da je urazumi, da bi se malo poslije vratili onako zajapureni i nasmijani, izglađenih računa.
Baš kako rekoh – skupa pas i mačka, odvojeni k’o ribe na suhom.

Podrepilo se, pa su prošle i dvije godine, a djece nema. Selo počelo govoriti, šuškati, njegova mati mudrovati, a njih dvoje sve više svađati. Nerijetko je i suđe letjelo, trčalo se po lopate, krampe i ostala oruđa koja su se u njihovim rukama pretvarali u oružja.

Pritisak oko djece bivao je sve veći. Okolina pritisla. On popustio. Nakon jedne svađe otjer’o ju je svojima i rekao da se ne vraća. Ona otišla, a njega njegovi skolesali da mu ne pada na pamet da je vraća. I tako su prvi put bili posvađani duže od 24 sata. I tako su se smjenjivali dan po dan. Uhvatili ga, strave mu saljevali, pričali i ubjeđivali. Ona na kraju nije izdržala. Vratila se. Nije ga bilo kući. Svekrva je dočekala na vratima i svašta joj nagovorila, otjerala je k’o pašče i rekla da se ne vraća. Nije jalovuši mjesto u njihovoj kući.

Elem, u rekordnom roku oženili su ga curom po njihovom izboru. Ona se klela da to neće trajati, radovala se i čorlučila pred svijetom, a u sobi se raspadala. Zanimljivo, njegova nova žena, taj naizgled mirni curetak, smirio ga je i postrojio tako da nije smio ni pogledati ikoga ko ima ikakve veze s njegovom bivšom ženom, a kamoli pozdraviti. Ostala trudna odmah nakon svadbe. Ma smirio se k’o bubica.
Ona se nekako ispalila u Austriju kod rođaka. Završila školu. Postala frizerka i zgrnula pare. Udala se na nekog našeg čovjeka, 17 godina starijeg, koji nije postavlj’o pitanje djece, jer ima djecu iz prvog braka, tako da mu je baš dobro došlo da mu druga žena ne rađa. I ona se smirila. Počela putovat’. Otkrila čari večera i mondenih ljetovališta. Gospođa sa stilom kad se vrati u selo. Pažena. Bez povišenog glasa u kući. Smirili se oboje. Iako se još vole. Prizn’o on u pijanstvu, a i ona otvorila srce prijateljici iz djetinjstva.

Ipak, bolje ovako. Da se nisu rastali, pala bi mrtva glava prije ili kasnije. Nekad ljubav jednostavno nije dovoljna.

Indira Kučuk-Sorguč