Hubert de Givenchy, jedan od posljednjih majstora visoke mode u intervju koji je dao novinarki Caroli Long prije više od osam godina, pričao je o tkanini, njegovim nasljednicima i muzi – Audrey Hepbern.
Susret se desio unutar univerziteta Oxford University Union, gdje se okupilo mnoštvo mladih dama ne bi li čule i vidjele jednog od najvećih kreatora iz svijeta mode, šarmantnog Francuza koji je uspio svoju porodicu, inače slavnu aristokratsku familiju da uvjeri da ga ne upiše na pravne studije, već na prestižnu parisku umjetničku školu École des Beaux-Arts.
Iako definitivno postoji gap u godinama između tada osamdesetogodišnjeg Huberta Jamesa Marcela Taffina de Givenchya, i studentkinja koje su došle da isprate intervju, evidentno je da su sve generacije nosile ili bar maštale da ponesu neku od njegovih balskih Cindarella kreacija.
Givenchy koji je živio u eri u kojoj je moda bila “obučena” u ženstven, romantičan i vrlo elegantan kroj, nije se tokom intervjua činio čovjekom koji je razočaran činjenicom da je moda napustila te okvire i prigrlila jednu čudnu estetiku, već kao cijenjeni ambasador najbolje epohe u modi.
U razgovoru koji nije dugo trajao shodno godinama kreatora koji je tada već zašao u osamdesete, Givenchy se prvo izvinuo za svoj “užasan engleski” da bi zatim odgovorio na pitanje kako se postiže elegancija:
– Ako je moguće, prvo morate da se rodite s jednim osjećajem za eleganciju. Ona mora da bude dio vas, morate da je osjetite. Ako već ne posjedujete tu urođenost ka eleganciji, onda se pridržavajte jednostavnih, basic komada.
Hubert koji je smatrao da je manje uvijek više, vjerovao je da su najbolje odjeveni ljudi oni koji se oblače u jednostavnu klasiku i koji su sretni, jer u tim trenucima “vaša ljepota dolazi do izražaja”.
Francuski džentlmen koji je sopstvenu couture modnu kuću osnovao u Parizu 1952. godine, odijevao je neke od najljepših žena 20. vijeka: Audrey Hepbern, Grace Kelly, Jackie Kennedy, Wallis Simpson i mnoge druge uspješne dame.
Susret s Hepbern ipak bio je sudbonosan i za sva vremena…
– Kada su me pozvali da najave gospođicu Hepbern, bio sam uvjeren da u moj studio dolazi Katherine Hepburn, jer tada sam znao samo za drugu glumicu s tim prezimenom. U trenu kada je u moj studio ušetala ta vitka dama, izjavio sam kako imam samo osam ljudi u ateljeu i da neću uspjeti da osmislim za tako kratko vrijeme 15 do 20 modela koliko je trebalo filmskom studiju. Na taj moj odgovor, Audrey me je divnim glasom ali vrlo odlučno zamolila da vidi moje postojeće modele iz aktuelne kolekcije. Nakon što je odabrala nekoliko, shvatio sam kakvu osobu imam kraj sebe – jednu delikatnu, vrlo gracioznu i nježnu damu koja zna šta želi i koja će s nevjerovatnom mirnoćom pristupiti svemu. Naša veza je bila od tada najljepše prijateljstvo na svijetu, nešto nalik ljubavnoj aferi.
Tokom razgovora Hubert je nekoliko puta spomenuo glumicu koja je preminula 1993. godine uz komentar “ona je ovdje, bdi nada mnom”.
Na pitanja o odrastanju u porodici jednog markiza koja je posjedovala nekoliko luksuznih imanja po cijeloj Francuskoj, Hubert je odgovorio da njega takav luksuz nikada nije posebno zanimao:
– Oduvijek je moj san bio da kreiram, i to ako je moguće samo haljine i haljine. Imao sam sreću da je moja majka koja je vrlo rano ostala udovica, prihvatila tu moju odluku i dopustila mi da ostvarim svoj najveći san. Sjajan je osjećaj kada tkanini udahnete život, date joj pokret i boju.
Upravo ta tkanina predstavljala je najveći izazov za kreatora…
– Ima nešto nevjerovatno čudesno kod tkanine. Ona ima život. Zato morate da je poštujete, da je pazite i posvetite joj se maksimalno.
Naravno, dio intervjua morao je da prođe i u znaku čuvene crne haljine koju je Audrey ponijela u filmu “Breakfast at Tiffanys”.
– Ljudi misle da je mala crna haljina najlakša da se realizira, ali zapravo je potpuno suprotno. Najteža je. Iz jednog prostog razloga, ona mora da bude jednostavna ali precizno, savršeno skrojena.
Hubert koji je smatrao da je najveći kreator na svijetu Cristobal Balenciaga jer su kod njega proporcije bile čvrste, moderne i prelijepe, pored Hepbern za muzu često je uzimao i Bettinu Graziani, Parižanku koja je upamćena kao prvi supermodel i žena koja je kasnije radila kao PR kod njega.
Njegove modele nosile su i Grace Kelly, Jackie Kennedy i Wallis Simpson koja je upravo njegov crni kaput ponijela na sahrani muža, vojvode od Vindzora.
Givenchy je također bio jedan od prvih koji je sopstveni brend prodao nekoj velikoj grupaciji. Bilo je to 1988. godine kada je njegova prestižna kuća postala dio LVMH-a. Na pitanje šta misli o modelima koji danas izlaze s etiketom njegovog imena, kreator dosta rezervirano odgovara:
– Znate kako. Kada prodate svoj brend i više niste glavni um iza njegovih kreacija, teško je biti iskren i objektivan. Bolje je da ne pratite i da nemate nikakvo mišljenje, jer šta god rekli ti nasljednici shvatit će kao kritiku. Ovako je bolje ostati neutralan i okrenuti se nekim drugim stvarima.
Ipak, u nastavku razgovora novinarka je stekla utisak da je dizajner ogorčen dosta i da ne razumije današnju modu, kao i da smatra kako više nema onog glamura na Kanskom festivalu i u Holywoodu, onog koji je krasio Carole Lombard, Avu Gardner, Judy Garland i ostale “srebrne sirene” sedme umjetnosti.
– Kolekcije su danas samo magnet za kupovinu torbi i cipela. Dizajneri kreiraju van realnih okvira, neku ludu, nemoguću modu umjesto da misle na žene i njihove potrebe.
Kasnije je ublažio ton, ne želeći očito da upadne u kliše previše ogorčenog genija koji ne razumije nove generacije.
– Svaka epoha je drugačija, i to je ono što svi mi moramo da prihvatimo. C’est la vie. Srećom ja sam živio u stvarno renesansnom vremenu okružen prelijepom tkaninom, divnim ljudima i iz tog perioda imam divne uspomene.