Prije tačno 50 godina u jednoj maloj kuhinji u Chicagu stvoren je jedan sasvim neobičan časopis, bar za to vrijeme. Bilo je i tada mnogo novina sa slikama obnaženih, lijepih žena, kao što je bilo mnogo novina koje su govorile o pametnim stvarima poput politike. No, nije bilo časopisa između čijih bi korica bilo podjednako mjesta i za jedan ili drugi sadržaj, ali „Playboy” je bio nešto novo i posebno, kao i čovjek koji ga je osnovao.
Hugh Hefner, nesvršeni student psihologije i mladi novinar posudio je novac od koga god je mogao, prema pouzdanim podacima riječ je o 8.000 dolara koji su stigli od čak 48 „investititora”, rizikovao i uspio. „Playboy” izlazi i danas, doduše u mnogo manjim tiražima, i jednako je kontroverzan kao i prije šest decenija. Oni koji rade u medijima znaju dobro vrlo važnu činjenicu, a to je da su medijski proizvodi, bilo da je riječ o TV stanicama ili novinama, u suštini projekcija ličnosti njegovih vlasnika ili osnivača. Važi li to za Hefnera? Teško. Oni koji poznaju ovog neobičnog čovjeka potvrdit će da je Heff u nekim stvarima, kao što su religija ili porodica, vrlo konzervativan, ali svoj. Seks i religija za Hefnera su dvije svetinje koje idu jedna s drugom, ma kako to nekome izgledalo čudno.
Intelektualna nota
– Decenijama, američki narod je uživao slobodu religije i slobodu „od religije”, zajedno sa svojim sekularnim slobodama. Jedno drugo nije isključivalo. Niko ne bi trebao pokoravati svoje vjerske slobode i niko ne bi smio povrjeđivati lične slobode nekoga drugog. Ovo je Amerika i mi moramo zaštiti prava svih Amerikanaca – rekao je Hefner u septembarskom izdanju svog magazina, osvrćući se na debatu o legalizaciji istospolnih brakova.
U vrijeme kada se u Hefnerovoj glavi pojavila ideja o osnivanju magazina koji će postati „Playboy” , ne samo da su homoseksualnost i istospolni brakovi bili tabu tema, nego je i sve što je imalo prizvuk seksualnosti bilo tabu. Sam izraz „seks” bio je prostačka riječ koja se nije mogla čuti u javnosti. Stvari su se počele mijenjati sredinom pedesetih, a vrhunac će doživjeti desetak godina poslije, u vrijeme kada će svaki treći američki student redovno kupovati svoj primjerak „Playboy”, a i to svakog mjeseca. Zašto je bitan ovaj podatak o studentima i njihovim odlascima do kioska? „Playboy” nikad bio magazin za masu niti novine za zadovoljavanje pohote prostaka. Bio je to i ostao magazin za intelektualce, a činjenica da su na stranicama „Playboya” fotografije razgolićenih ljepotica, između tekstova o ekonomiji i arheološkim otkriću, govorile su da je sekualnost sasvim normalna, uobičajena, svakodnevna stvar, nikakav tabu. Najveći značaj Hefnera i njegovog magazina jeste upravo to što je sa seksualnosti skinuo stigmu prostakluka i dao joj intelektualnu notu, što je jedna od najznačanijih sfera ljudskog postojanja svakako i zaslužila.
Danas je Hugh Hefner urednik s najdužim stažom u historiji medija. Čak 60 godina uređuje „Playboy” i nema namjeru odustati. U svojoj 87. godini odlično se „drži”. A, kaže i da mu je seksualni život na nivou.
– Mislim da je penzioniranje prvi korak ka grobu – kazao je jednom prilikom.
Hefner ne samo da je razbio mnoge tabue kada je riječ o seksualnosti, on je razbio i tabu da čovjek koji ima skoro 90 ne smije imati aktivan seksualni život, biti uspješan poslovni čovjek i zabavljati se kao i ljudska bića mlađa od 60 godina. Upravo je Hefnerova supruga toliko mlađa od njega. Čovjek je bio i ostao poseban, to mu se mora priznati.
Mladi konzervativac
Hugh Marston Hefner rođen je devetog aprila 1926. u Chicagu u konzervativnoj porodici porijeklom s ruralnog američkog Srednjeg zapada. Njegov otac je njemačko- engleskih korijena, dok je majka bila potomak švedskih imigranata. Oba roditelja su pripadala Metodističkoj crkvi, čijih su se strogih načela striktno držali, nastojeći i svoju djecu odgojiti u takvom duhu. Bilo je to vrijeme prohibicije, kada je smatrano da cjelokupno zlo u društvo dolazi od alkohola, koji je u Americi bio potpuno zabranjen i, naravno, masovno krijumčaren.
– Ljudi oko mene su bili čisti „prohibicionisti”. Bili su to dobri ljudi, s visokim moralnim standardima, ali veoma „ograničeni”. Nije bilo zagrljaja i poljubaca u mom domu… Ipak, moji roditelji su bili čudesni ljudi i u meni su ugradili idealizam, za šta sam im veoma zahvalan – prisjećao se Hefner, na kojeg su u mladosti najviše utjecali Freud i Darwin, ali i tadašnje velike filmske zvijezde.
U školi je mladi Hefner bio relativno dobar učenik, a svi provedeni testovi pokazuju njegov visok IQ, mada je u školskim dokumentima opisan kao neko „bez entuzijazma”. Ipak, tokom srednje škole napisao je čak i vlastitu autobiografiju naziva „Goo Hefner”, a pokrenuo je i školske novine. Bit će sasvim jasno čime se u životu želi baviti.
Nakon završetka škole, Hefner odlazi u Američku vojsku, gdje se dvije godine bori u ratu. Vratitivši se živ i neozlijeđen, upisat će studij psihologije, ali fakultet neće završiti. Ipak, iz tog perioda izaći će i nešto dobro. Oženit će se svojom fakultetskom kolegicom Mildred Williams s kojom će dobiti dvoje djece. No, brak neće biti idealan i varat će oboje, često s dopuštenjem onog drugog partnera.
Rođenje „Playboya”
Početkom 50-ih godina Hefner postaje poznat u medijskom i marketinškom svijetu Chicaga, gdje radi kao promotor uglednog muškog časopisa „Esquire” i zarađuje za to vrijeme vrlo visoku plaću – 80 dolara sedmično. No, kada se redakcija preseli u New York, Hefner će zatražiti povišicu od pet dolara, koju neće dobiti. Razlaz s časopisom „Esquire” nije ga obeshabrio, nego natjerao da razmisli o pokretanju vlastitog časopisa, koji bi, donekle, bio sličan uglednoj novini kao što je „Esquire”, ali tržišno različit i provokativniji. Prva ideja bila je da novine nazove „Stag Party”, no svidio mu se prijedlog prijatelja da novine nazove „Playboy”, prema propaloj čikašoj tvornici automobila. Ime se Hefneru svidjelo, jer se i činilo da reflektira ugodan život i sofisticiranost…
Nakon što je prvog oktobra 1953. registrirao svoju kompaniju i sam magazin, u naredna dva mjeseca pripremao je prvo izdanje, koje će se na kioscima pojaviti 1. decembra 1953. Naslovnicu će krasiti fotografija Marilyn Monroe, tada zvijezde u usponu. No, u magazinu je bila i jedna fotografija lijepe, obnažene glumice, a napravljena je prije nego što je Monroe postala poznata. Zanimljivo je da se Hefner nije usudio na naslovnicu nultog broja „Playboya” staviti datum izlaska, plašeći se da drugi broj nikada neće ugledati svjetlo dana.
Ipak, gola Marilyn Monroe bila je apsolutni pogodak i njegove bojazni bile su neopravdane. Nulti broj je prodan u 50.000 primjeraka, te je tako ovaj projekt preživio najkritičniji momenat. Već u drugom broju, „Playboy” je dobio svoj zaštitni znak: zečića u smokingu i kravati, koji će postati vjerovatno najpoznatiji logotip u cijelom poslovnom svijetu.
– Zec, odnosno zečić u Americi ima seksualno značenje. Ja sam ga odabrao jer zrači nečim životinjskim, iskonskim, neuhvatljivim, što sve može biti sexy. Prvo vas pomiriše, zatim se vrti, i čini vam se da se igra s vama. Djevojke odišu tim, rado se igraju, šale se. Samo pogledajte djevojke koje smo načinili popularnim: Zečice Mjeseca. Ona nikada nije sofisticirana, ona koju nikada ne možete imati. Ona je mlada, zdrava jednostavna djevojka – djevojka iz susjedstva… Nismo zainteresirani za misteriozne, teške žene, za femme fatale žene, one koje nose elegantno donje rublje, čipku i koje su tužne i nekako mentalno prljave. „Playboyeva” djevojka ne nosi čipku, ne nosi rublje, ona je gola, dobro oprana sapunom i vodom, ona je sretna – objasnio je Hefner u intervjuu koji je 1969. godine dao čuvenoj novinarki Orriani Fallaci.
Nakon što je dvije godine muku mučio s cenzurama, godine 1955. Hefner izlazi kao pobjednik iz sudske bitke protiv države i može slobodno prodavati svoje novine i širiti posao. Već 1959. „Playboy” se prodavao u milion primjeraka i prestigao je bivšeg Hefnerovog poslodavca, magazin „Esquire”. Godine 1971. Hefnerova imperija će doživjeti svoj vrhunac, a „Playboy” će se prodavati u čak sedam miliona primjeraka mjesečno. Hefnerova poslovna imperija neće samo obuhvatati poznate novine, nego i cijeli niz drugih poslovnih aktivnosti, od iznajmljivanja limuzina, hotela, agencija za modele, TV i filmske produkcije, a „Playboy Enterprise” je izdavao knjige i nosače zvuka. Hefner je živio život stotinu na sat, krećući se između svoja dva doma, onog u Chicagu i onog u Los Angelesu.
Njegovo najčešće prevozno sredstvo u to doba bio je lični avion, nazvan „Veliki zeko”. U to doba, tokom ludih šezdesetih, privatni avioni u vlasništvu pojedinaca poslovnih ljudi, bili su rijetkost, no Hefner je i tada bio korak ispred svih. Letjelica DC-9-32 mogla je primiti 16 putnika, kojima nije nedostajalo luksuza. Avion se mogao pretvoriti u pokretno kino, diskoteku s kompletnom rasvjetom ili veliku konferencijsku salu. Jedan dio aviona bio je isljučivo Hefnerova odaja, s krevetom eliptičnog oblika i tušem, ako zatreba.
Posada je, logično, imala nadimak „leteći zečići”, a izabrana je na osnovu izgleda, no avion nikada nije doživio bilo koju nezgodu, te je održavan dobro, sve do 2004., kada je konačno rashodovan.
Ovaj jedinstveni avion nije dočekao penziju u Hefnerovim rukama. Krajem sedamdesetih je morao biti prodat. Naftna kriza i poraz u Vijetnamu poražavajuće su djelovali na kupovnu moć Amerikanaca, te je i „Playboy” zapao u krizu.
Hefner je tada uradio vrlo mudru stvar. Riješio se klubova i hotela koji su gomilali gubitke i koncentrirao na ono što je najbolje znao – uređivanje i vođenje magazina „Playboy” . U naredne tri decenije magazin je postao kultni prozvod. I pored konkurencije, koja nije mirovala, poput „Hustlera”, „Maxima” ili FHM-a, „Playboy” je postao i ostao sinonim za kvalitetni muški časopis. Sigurno je da je „Playboy” prodavan zbog fotografija ljepotica kao što su Pamela Anderson ili Carmen Electra, no sigurno je i da je čitan i još se čita zbog pametnih, zanimljivih i korisnih tekstova na njegovim stranicama. Sasvim je sigurno da će „Playboy” postojati dok Hugh Hefner bude živ, a on ne namjerava otići s ovog svijeta, uprkos godinama. Njemu je lijepo, kao i ljepoticama u njegovom društvu.
Ne zna im se broj
Hefnera su često pitali s koliko je žena bio tokom svog života, na što bi on obično počeo vrtjeti glavom.
– Ko bi to mogao znati, možda više od 1000 – odgovorio je jednom, tvrdeći da je uglavnom bio vjeran, šta god to u njegovom slučaju značilo.
Borac protiv rasizma
Hefner sebe politički deklarira kao „nezavisnog”, no sasvim je sigurno da je pristaša Demokratske stranke, te je na izborima 2008. podržavao Baracka Obamu. Tokom šezdesetih, Hefner je bio veliki protivnik rasne segregacije u Americi. Godine 1960. otkupio je dvije franšize „Playboy” klubova u Miamiju i New Orleansu, čiji vlasnici nisu primali tamnopute goste.
– Mi vjerujemo u prihvatanje svih osoba u svim aspektima života, na osnovu individualnih mjerila i bez osvrtanja na rasu, boju ili religiju – izjavio je tada.
Crystall Harris
Hefner se ženio tri puta i imao je brojne veze i afere, u pravilu s ljepoticama s naslovnica njegovih izdanja. Njegova treća i nova supruga zove se Crystall Harris i rođena je 1986. Bila je Zečica decembra 2009. Veza između živahnog starca i 26-godišnje plavušice bila je burna, s čestim svađama i raskidom. No, „par” se „pomirio”, ponovo vjerio i vjenčao 31. decembra 2012. godine.
Monroe i groblje
Iako je ona bila zaslužna za vrtoglavi uspjeh „Playboya”, Hugh Hefner nikad nije upoznao Marylin Monroe. Umrla je u augustu 1962. godine pod ne baš jasnim okolnostima, te je sahranjena na groblju u Los Angelesu. Na istom istom groblju, mjesto je prije skoro 60 godina kupio i Hefner. Kada umre, bit će sahranjen do groba slavne glumice.
Pidžama – zaštitni simbol
Od sredine šezdesetih, Hefnerov zaštitni znak je pidžama od crvene svile, koju nosi u gotovo svakoj prilici. Prema vlastitom priznanju, ima ih više od 100. U njima se, kako kaže, najkomotnije osjeća.