Možda ni sve 82 strane našeg magazina ne bi bile dovoljne da se pobroje dobra djela koja je napravila Sanela Jenkins, uspješna poslovna žena i lobistica. Njena pomoć BiH je svakodnevna i, prema svemu sudeći, bitan smisao njenog života. Ipak, Sanela nije ostala nijema niti na patnje drugih naroda, naprimjer, onih s Haitija nakon strašnog zemljotresa koji ih je snašao prije tri godine.
A ko je Sanela, ustvari? Djevojka s Ali-pašinog Polja, odrasla u sretnoj bosanskoj porodici u sebi sažima sve elemente za romantičnu junakinju. U krhkoj i lijepoj plavuši kriju se zaprepašćujuća snaga i borbenost.
Od izbjeglice koja je radila sve časne poslove samo da zaradi dovoljno kako bi poslala roditeljima i bratu u opkoljeno Sarajevo, istovremeno bjesomučno radeći na sebi, do jedne od najzanimljivijih žena u Hollywoodu koja nije zvijezda, ali svaka zvijezda želi biti u njenom društvu. Dug i težak put, svako bi pomislio, ali Sanela ga je nekako s lakoćom prošla. Ili nam se čini.
U njenoj životnoj priči sve se vraća na njenog brata, koji je poginuo tokom agresije na našu zemlju. Irnis je ubijen samo nekoliko dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma i konačnog mira. Bit će da je tog dana ubijeno i pola njegove sestre, koja je nastavak svog života kreirala kao grandiozno iskupljenje što nije bila uz svog brata u odsudnom času.
Bilo kako bilo, ova žena nadahnjuje. Imali smo priliku malo popričati s njom.
Englezi bi razgovor počeli s pričom o vremenu, Bosanci naprosto pitaju: Kako ste ovih dana, mjeseci, godina…?
– Hvala na pitanju, dobro sam. Ovih dana i mjeseci sam odmorno, jer ljeto nekako zaokruži jedan vremenski ciklus. U posljednjih nekoliko godina mnogo toga se izdešavalo, tako da je bilo raznih perioda, umora, rada, odmora, turbulencija. Ali na kraju, sve je dobro.
U rodnom gradu ste nedavno dobili priznanje za domoljublje “Isa beg Ishaković”. Vaša ljubav prema Bosni i Hercegovini je sve ove godine konkretna i promišljena. Odakle je crpite?
– Ljubav prema BiH nije potrebno crpiti iz nekog izvora, ona je jednostavno dio mene, traje i, makar u mom slučaju, postaje sve veća. Naša zemlja je u svjetskim mjerilima mala, ali je bogata različitim ljudima i osvaja srca i stranaca. Tu su moji najmiliji, roditelji, prijatelji. Uvijek ću naći način da pomognem svojoj zemlji i dobrim ljudima kojima je pomoć potrebna. Nagrada “Isa beg Ishaković” dolazi kao potvrda da sve ono što sam učinila za svoju BiH jeste ispravno i da bh. građani za koje se i zalažem prepoznaju moj rad. To je veliko priznanje i veoma sam sretna zbog nagrade. Ali, želim reći da su moji prijatelji u BiH Adnan Pašić, Admir Pašić i Adnan Kapo uvijek dio svih mojih projekata, jer bez njih na terenu ne bih mogla sve ovo završiti.
Da li se humanost uči, ili se s njome rađamo?
– Mislim da je humanost dio karaktera. Veliki je broj ljudi koji čekaju i vape za nečijom pomoći. Zato mislim da nikad ni za koga nije kasno da postane dostojanstveno ljudsko biće i pomogne drugome.
Jedan od Vaših projekata je i Klinika za istraživanje ratnih zločina. Šta su njeni zadaci i kako ste zadovoljni učinjenim? Također, zanimljivo da je klinika a ne institut.
– Građani BiH prošli su golgotu u protekloj agresiji. Posebno sam osjetljiva na taj dio bh. historije. Moj mlađi brat dao je svoj život u najboljim godinama za BiH. Zbog onih koji su poginuli nikada ne smijemo odustati od BiH. Ono što smatram najispravnijim jeste da krivci za počinjeni genocid, zločine i golgotu koju smo prošli treba da odgovaraju pred licem pravde.
U tom pravcu osnovala sam Kliniku za istraživanje ratnih zločina u BiH pri Univerzitetu u LA (UCLA), koja je direktno povezana s Haškim tribunalom. Za uspješan rad dobili smo i nagradu Haškog tribunala za inovativni pristup i doprinos svjetskoj pravdi.
Na površini je bajkovito. Mlada žena odlazi iz ratom zahvaćenog područja, a prtljag su joj rane i nadanja. Uspjeh, ljubav, brak, djeca… čak i kad se razvodite, to kod Vas nekako izgleda elegantno i lako. A šta je u suštini? Ko je, zapravo, Sanela Jenkins?
– Možda izgleda bajkovito, ali svaki život ima svoje uspone i padove, sposobnost je kako ih rješavamo. Mnogi naši građani su prošli golgotu izbjegličkog života i pukog preživljavanja te neizvjesnosti i brige za one koji su ostali u ratu. Ono što mi je dalo snagu jeste prkos. Dakle, Sanela je žena kao i svaka druga s nadama i strahovima, ali i jasno definisanim ciljevima od kojih nikada ne odustaje.
Kako izgleda Vaš radni dan?
– Prije bih rekla dan, nego radni dan. Jer, kad imate svoj biznis, bez obzira na obim, on postaje i vaš život. Sigurno će se i poslovni ljudi u BiH saglasiti sa mnom, da nekad i sanjate sastanke i preživljavate u snovima ono što danju živite. Dakle, moj radni dan traje 24 sata. Obim poslova je toliki da nema stajanja. Moja kompanija zdravog pića “Neuro” postaje sve veća i zahtijeva mnogo rada. Tu su i veoma česta putovanja s kraja na kraj svijeta.
“Sanela Jenkins je nakon razvoda postala jedna od najbogatijih osoba u Britaniji”, prenijeli su gotovo svi mediji u našoj zemlji jula prošle godine. Kako je biti jedan od najbogatijih…?
– Ja sam Sanela Jenkins s Ali-pašinog Polja iz Sarajeva, iz Bosne i Hercegovine. Bošnjakinja, koja se ponosi onim što jeste. I dalje volim ćevape, pitu i s rajom se smijati na provale i viceve. S istom rajom radim i velike stvari i velike projekte. Život je igra, a bogatstvo je odgovornost i sputavanje, isto tako i užitak.
Od koga ste se učili biznisu? Upravljanje novcem, poslovni rizik, donošenje odluka… Šta je to za Vas: odgovornost, igra ili strast?
– Biznis ima svoja pravila, morate poznavati tržište i reagovati u pravom momentu. Ali i pored svih analiza i ekspertiza, odlučujem unutrašnjim osjećajem, šestim čulom, i taj osjećaj me skoro nikad nije izdao. Rekla sam, sve je igra.
Koliko često dolazite u BiH? Mediji ne zabilježe svaku posjetu… Gdje najprije odete?
– U BiH dolazim uglavnom od maja do septembra svake godine. Nekad i zimi. Naravno da uvijek prvo idem svojim roditeljima. Nakon roditelja, koji su na prvom mjestu, viđam se s bliskim prijateljima, a mjesto susreta u Sarajevu najmanje je bitno kada smo svi na okupu.
Sinu Innisu, pisali su ljetos, mamina je domovina omiljena destinacija. Šta mu je ovdje najljepše?
– Innis je stekao veliki broj prijatelja u Bosni i Hercegovini. Bliskost koju ima sa svojim vršnjacima u Sarajevu, a naročito u Konjicu, ne nalazi svugdje. Tu provede cijelo ljeto s dedom i nanom, i to ne može ostvariti vani, jer takav način života nije dio njihovog mentaliteta. Uvijek se raduje dolasku u Sarajevo, i govori naš jezik bez akcenta. On je praktično porastao uz dedu i nanu i bosansku djecu. Nema razlike između njega i njegovih vršnjaka…
U kakvog čovjeka izrasta?
– To će pokazati vrijeme. Uvjerena sam da će bosanskohercegovački način života ostaviti duboke tragove u njegovom karakteru.