Bh. umjetnica Edina Selesković idejni je tvorac projekta „Misli Sloboda“, za koji sama kaže da je postao jedna vrsta umjetničke misije koja je 2015. godine krenula iz Sarajeva, a zatim obišla mnoge gradove Regiona. Osim Edine, na projektu su radili i mladi umjetnici, kako iz naše zemlje tako i Regije. Plan je da ova umjetnička instalacija od naredne godine bude prikazana i na drugim kontinentima, dok je za finalnu destinaciju, 2020. godine izabran New York, koji za bh. umjetnicu ima posebno značenje, budući da je u ovom gradu provela veliki dio svog života.
– Sav rad, trud i kompleksna organizacija koja mora pratiti ovaj projekt vrijedi kada vidim reakciju, kako mladih ljudi koji su dio projekta „Misli Sloboda“, tako i publike. Često komuniciram sa studentima koji sa mnom rade u svakom gradu domaćinu, a čije poruke nastavljaju svoj put i nakon postavke, i uvijek me pitaju gdje postavka dalje ide. Taj osjećaj da njihov glas stiže do gradova i zemalja koje se čine daleko i jeste naša misija. I običnim, pozitivnim ljudima smo omogućili da se priključe misiji i putovanju i drago mi je da svakim danom, kako je ja zovem, „Think Freedom“ porodica postaje veća.
Ono što Instalaciju „Misli Sloboda“ čini posebnom jeste i činjenica da je u svakom gradu drugačija i, zapravo, autentična za taj grad.
– Postavku dizajniramo u saradnji sa studentima arhitekture određenog grada, a studenti likovne akademije i mladi umjetnici joj dodaju nove elemente kao što su svjetlo, projekcije, animacije, akustika i kinetika. Tako da je „Misli Sloboda“ puno veća od mene same ili stvaralaštva jednog pojedinca. Publika doživljava instalaciju svog grada i ponos na ono što smo svi mi, koji smo dio te priče, stvorili. U Ljubljani, u knjizi utisaka sam našla poruku: „Moj sin je radio na ovom djelu i ja se ponosim“. Za mene lično je to veliki uspjeh i nagrada.
Sarađujete s mladim umjetnicima. Kakve potencijale kad je o stvaralaštvu riječ prepoznajete u njima?
– Zaista se trudim da upoznam mlade ljude koji imaju ambiciju, energiju i upornost da naprave neku novu vrijednost i ignorišu masovnu hipnozu u našem društvu. Svojim primjerom im pokušavam dokazati da ništa nije nemoguće i da su zidovi visoki samo onoliko koliko umislimo da jesu, a oni meni daju novu inspiraciju. „Misli Sloboda“ je povod za razmjenu ideja i iskustava i u svakom gradu nailazim na izvrsne mlade ljude čija će budućnost biti mnogo uspješnija nego što i sami to mogu predvidjeti. U BiH je puno takvih ljudi, iako ih teško možemo zadržati, ali gdje god da se nalaze trebamo im dati do znanja da su u svoju zemlju uvijek dobrodošli. Recimo, uspjeh koji naš mladi dizajner Marko Feher ostvaruje u Londonu dovoljan je da shvatim koliko imamo razloga za ponos.
Kako vidite položaj umjetnika i umjetnosti u BiH?
– Da bi umjetnost u BiH imala ulogu koju zaslužuje, moramo joj strateški pristupiti. Umjetnicima je potrebna kvalitetna edukacija u oblasti menadžmenta u kulturi, prenošenje znanja i iskustava svjetskih lidera u ovoj oblasti kao i razmjena ideja s umjetnicima iz drugih zemalja. A onda i sami umjetnici moraju uvidjeti da jedni drugima nismo konkurencija nego da bi trebali biti podrška u zajedničkom privlačenju publike te stvaranju zajednice onih koji cijene i kupuju umjetnost.
Spadate u grupu umjetnika koji stvaraju u različitim oblastima, no, možete li izdvojiti omiljenu?
– Svaka moja serija ili projekt ima svoj kontekst bez obzira na to da li se radi o slikarstvu, skulpturi ili pak crtežu. U New Yorku sam često sarađivala s umjetnicima iz svih disciplina, od mode pa do modernog plesa, i ta potreba za novim idejama i zajedničkim pričama ne nedostaje i ovdje. Izazov je ispričati priču koja me okupira u tom momentu na način koji će publika razumjeti ili doživjeti iskonski. Tu leži frustracija svakog umjetnika, u komuniciranju ideja koje nas proganjaju u snovima i mislima, a kroz materijale i tehnike dostupne u realnim uslovima.
Stvarate savremenu umjetnost. Šta ona nastoji predstaviti?
– Savremena umjetnost nije dekoracija niti ilustracija. Ona mora dokumentovati vrijeme u kojem živimo. Upravo je moje predavanje i panel tu temu razmatrao na „Weekend Media Festivalu“ ove godine. U džungli vizuelnog sadržaja u kojoj se cijeli svijet nalazi, umjetnost i kultura se gube i postaju neprimjetne. A s druge strane, nove generacije će tražiti upravo takav sadržaj da bi osudile ovaj naš momenat u ljudskoj historiji. I mi prosuđujemo naše pretke upravo na osnovu onog što su nam ostavili – svoje kosti i radove. Upravo se zato savremena umjetnost vraća iz pravca u kojem je krenula prije 30-ak godina, kada je postala nerazumljiva i otuđena od šire javnosti, u pravac naracije onoga što je bitno svima nama.
U čemu nalazite inspiraciju za svoja djela?
– U svemu mogu pronaći inspiraciju. Život i ljudi oko mene me inspirišu i daju mi ideje za nove stvari. Dugo vremena su moja djela bila lična i dnevnik mojih sjećanja i razmišljanja, ali sada su ona život i vrijeme u kojem živimo, a koje je i više nego interesantno.
Na kojem projektu trenutno radite?
– Osim projekta „Misli Sloboda“, radim i na seriji slika i skulptura. Njih držim sebično, te dugo o njima promišljam. Prvi put ne razmišljam o predstavljanju tih radova publici u ovom momentu, nego razmišljam o tome kako da iskažem ono što me okupira.
Ko su umjetnici i autori zahvaljujući kojima se gradili, mijenjali, neke svoje životne filozofije, stavove, promišljanja…?
– Prihvatam sve lekcije koje mi mogu pružiti nova saznanja. Imala sam sreću da upoznam ljude koji su veliki u svom poslu, kako u New Yorku, tako i u BiH. Interesantno mi je bilo vidjeti da ti ljudi bez ikakvog zamjeranja pružaju iskrene savjete i svoje dragocjeno vrijeme posvećuju nekom mlađem i manje ostvarenom. Naš slikar Adin Hebib je od mentora postao i dio moje porodice.
Svoju karijeru ste primarno razvijali u New Yorku, gdje ste postali prepoznatljivo ime u svijetu umjetnosti i mode. Jeste li pri povratku u Sarajevo to ime morali ponovo graditi?
– Često se nađem u poziciji da gradim nešto od nule. Tako je bilo i kada sam došla u Ameriku, i kada sam krenula na akademiju u Washingtonu, pa se onda nakon diplomiranja preselila u New York, a evo sada i u BiH. Ne smeta mi to, naprotiv. New York me je, ustvari, naučio da ne postoji nikakvo takmičenje ili konkurencija s ljudima oko nas. Jedino što znam da moram jeste da izgradim potencijal koji osjećam da je u meni i da kristaliziram ono što mislim da mogu. Ali, i da uvijek dokažem samoj sebi da mogu više i bolje.
Koliko je Vaš rad danas zastupljen na američkom tržištu?
– Smiješno mi je kada mi neko kaže da sam ostavila New York. Takav grad ne možete ostaviti. Moj atelje je i dalje tamo, a ja se trudim, koliko je to logistički moguće, da ostanem prisutna. Nove komunikacije to danas čine puno jednostavnijim, a ponosna sam što sam dobitnik prošlogodišnje nagrade za slikarstvo koju dodjeljuje „Golden“ fondacija.
U New York ste otišli vrlo mladi i tamo proveli veliki dio svog života. Zašto je New York bio grad po Vašoj mjeri?
– Tek sam u tom gradu osjetila pripadnost jednoj zajednici i jednom svijetu. Ono što je teško naći bilo gdje drugdje, a u New Yorku je činjenica, jeste da u ovom gradu postoji mjesto za svakoga ko je uporan i radi, a ima želju i ambiciju. Tamo nije bitno odakle ste, morate biti ponosni na svoje porijeklo, ali graditi život na osnovu talenta i rada. Ja taj grad jako volim, jer postoji kreativna energija koja ne posustaje i pored svih nevolja.
Šta je bio glavni razlog Vašeg povratka u Bosnu?
– U BiH me vratila ljubav prema mom suprugu i našoj porodici. Ona je oplemenila moj život u trenutku kada sam bila sigurna da su to stvari i osjećanja za neke druge ljude. Neizmjerno sam sretna zbog toga.
Koliko se stil života u New Yorku razlikuje u odnosu na sarajevski?
– U mom životu je vrlo mala razlika. Čovjek mora preuzeti odgovornost za svoj život i način na koji ga živi. Vjerujte da mi je tempo života često ovdje brži nego u New Yorku, jer sada imam i porodicu. Shvatila sam da taj tempo dolazi od načina na koji radim i od želje da ostvarim sve što zamislim. Najteže je naći dovoljno vremena da se posvetim i privatnom i poslovnom životu.
Živite u velikoj porodici, približite nam svoje privatno vrijeme.
– Svaki momenat je apsolutno ispunjen. Velika porodica znači mnogo ljubavi, strpljenja kao i prisutnosti u svakom trenutku. Izazove zajedno dočekujemo, a uspjehe zajedno dijelimo. To je zaista predivno i vrijedno svega.
