Među najmoćnijim advokatima u Hrvatskoj je i jedna žena: Dafinka Večerina. Ova čuvena advokatica, koju zbog činjenice da je naročito tražena među poznatim Hrvaticama, koje je redom zbog uspješnosti rješavanja slučajeva, angažiraju u brakorazvodnim parnicama, zovu još i celebrity advokatica, dugogodišnji je borac za ženska i ljudska prava, i jedna je od osnivačica prvog S.O.S. telefona za zlostavljane žene i djecu u bivšoj Jugoslaviji. Sve do 1989. godine branila je optužene za verbalni delikt, među kojima i Čička, Glibotu, Milasa. Svojevremeno je bila i među osnivačima jedne političke stranke u Hrvatskoj. No, taj period je sad daleko iza nje. Razgovarale smo prošle sedmice: U jednom intervju je nemoguće obuhvatiti višedecenijski uspješan advokatski rad, sva postignuća i zalaganja ove rođene Riječanke. Statistiku neka pamte knjige; mene je zanimalo šta ona smatra svojim najvećim postignućem.
– Teško je o sebi govoriti. Mislim da sam uspjela da svojim stručnim radom pomognem djeci, ženama, muškarcima, koji su povrijeđeni u svojim pravima, da ta prava ostvare. Bez obzira na to da li se radilo o alimentaciji, očinstvu, slobodi, to jeste da li sam nekom djetetu uspjela utvrditi oca, ili da dobije alimentaciju, ili pak nekoga razvesti, to sad više nije problem, to je jednostavno, jer niko se razvodu ne može uspješno usprotiviti. Recimo, neko kaže svojoj dragoj: „Ne mogu se oženit’ tobom jer mi žena ne da razvod”. Možeš reći da se ne slažeš, ali bez uspjeha.
Šta savjetujete ženama koje izaberi za ljubav jednu takvu vezu, nemoguću?
– Čujte, ljubav je ljubav. Ljubav ne mora biti okrunjena brakom, dapače, sad je naš zakon, ne znam kakav je vaš, ali naš gotovo izjednačuje vanbračnu zajednicu s brakom, i u odnosu na djecu, i u odnosu na diobu imovine, bračne stečevine, vanbračne stečevine. Ima nekih detalja gdje nisu izjednačeni, ali da ne idemo u dubinu, statistike pokazuju da se sve manje sklapaju brakovi, a sve više ima djece iz vanbračnih zajednica.
Šta Vaše iskustvo kaže; koliko su žene danas spremne trpjeti loš odnos s partnerom zarad očuvanja braka?
– Ako kažu da radi djece trpe batine, uvrede i kojekakva ponižavanja, pitam ih da li djeca uživaju u tome, da li su djeca sretna. Nisu. Sigurno nisu. Niko mi ne može odgovoriti da jesu.
Ženska grupa “Trešnjevka” 1988. godine je osnovala S.O.S. telefon za žene i djecu žrtve nasilja, koji je bio prvi takve vrste u Istočnoj Evropi. Kako ste se našli u grupi jednog od osnivača?
– Bila sam odvjetnica i pozvala me je ženska grupa “Trešnjevka”, došla sam s velikim zadovoljstvom, i u svoje slobodno vrijeme sam volontirala tamo s još jednom pravnicom. Instruirale smo kolegice koje su tamo radile. Fenomenalno su naučile obiteljsko pravo. Iako nisu mogle davati savjet u pravnom smislu, znale su reći šta treba zlostavljanim ženama. Mi smo, također, imali jednu psihologinju koja nam je svima držala određene vježbe, kako bismo i mi bile jake, jer, trebalo je sve to izdržati, recimo za vrijeme dežurstva čuti 20 poziva u pomoć putem telefona. Tako da sam ja na ovom mjestu nadopunila svoje znanje na drugi način, koji nije bio strogo pravni nego više ljudski i jako mi je drago da sam bila dijelom toga. Sad se sve to institucionaliziralo, postoje ženske kuće i sve ostalo. U Sarajevu je bila prva žena feministkinja na Balkanu, Laura Papo Bohoreta. Moja mlađa sestra je doktorirala na temi Bohoreta. Napisala je knjigu o njoj. Strašan je korak koji je ona morala učiniti, divim joj se. Ja, naprimjer, nisam morala učiniti baš nijedan korak. Sve sam imala doma, imala sam roditelje za primjer, baš u tom smislu, išla sam ravnim putem, a ona je napravila divovski korak.
Jeste li Vi ikada u životu pretrpjeli ikakvu vrstu nasilja, fizičkog ili verbalnog?
– Pa, mogu reći da sam jedanput dobila jednu ćušku, ali nikad više.
Šta ste uradili nakon toga?
– Prekinula vezu, velika veza je bila.
Dafinku vole poznate Hrvatice: Poznata advokatica je zastupala Simonu Gotovac u brakorazvodnoj parnici
Šta savjetujete ženama koje dobiju prvi udarac i, uprkos tome, ostaju s tim muškarcem?
– Ne treba čekati drugi udarac, ali ako se eventualno prvi oprosti, drugi se ne smije oprostiti. Odrasla sam u takvoj sredini, obitelji, gdje je još u to vrijeme vladala potpuna jednakopravnost mojih roditelja, potpuna. U školi i među svojim prijateljima, gdje god sam bila, nigdje nisam čula za slučajeve, kakve sam vidjela kad sam počela raditi. Prvo sam bila sutkinja, i kad sam vidjela te žene, s nevjerovatnim shvaćanjima, dođe ti i kaže: „On me svaki dan tuče, a ja svaki dan dobro skuham ručak”!? To je užasno primitvno! Ali toga ima i u Zagrebu, i u Sarajevu, toga ima svugdje.
Bije Vas glas advokatice koja zna kako stati u kraj očevima koji ne plaćaju alimentaciju. Šta je zajedničko svim tim očevima?
– Moram vam reći da u onim slučajevima, a ima ih oko 20 posto, kad djeca kod očeva stanuju, da se jednako tako ponašaju i majke, ne sve, ali se otprilike ponašaju isto.
Top-tema više nije alimentacija, već s kim će živjeti djeca. Više se oko toga danas vode parnice. Alimentacija se vrlo jednostavno utvrđuje. Sad se ne kaže da dijete mora biti kod majke, nego se u svakom slučaju spora ispituju i majka i otac, da se vidi ko je bolji za dijete. Jasno da se više puta može i pogriješiti, ali evo, ja se zalažem za svoje stranke, međutim, ako vidim da stranka nema šanse, ja to strankama kažem.
Pričajte mi o Vašoj porodici?
– Nemam djece. Potječem iz velike familije. Moj otac je bio profesor filozofije i matematike i prevoditelj sa šest svjetskih jezika, majka je bila profesorica književnosti i slikarica i bila je 15 godina direktorica ZKM-a, prije se zvalo PIK, Pionirsko kazalište. Ja sam iz Rijeke, moja obitelj, svi su iz Rijeke, odrastala sam u Rijeci, Splitu i Dubrovniku, u Zagreb sam došla s 14 godina. Imam brata koji je hirurg u Švicarskoj i sestru Jagodu koja je profesorica na fakultetu, ima četvero djece i razvedena je, a ja sam se jedanput udavala i razvela.
Šta su još Vaše ljubavi izuzev posla koji radite?
– Mnogo toga, puno sam čitala, među knjigama sam odrasla, čitala sam i našu literaturu, naročito sam voljela Ivu Andrića, pa Krležu, a posebna je moja ljubav bila poezija, čak sam objavljivala pjesme u omladinskom časopisu „Polet”. Ta ljubav postoji i danas, prema poeziji posebno. Bavila sam se baletom do 13. godine, a nakon toga sam se bavila i plivanjem. Jedne godine sam bila omladinska prvakinja Hrvatske u plivanju na 100 metara leđno. Poslije sam se bavila raznim aktivnostima, osnivanje S.O.S-a, bila sam u HHO-u, pa sam bila osnivač prve stranke u Hrvatskoj, HSLS, nisam više ni u jednoj stranci.
U kojim tipično ženskim stvarima uživate?
– A to su?
Pa obično su to shopping, cipele, torbe, beauty tretmani…
– Ne, to me nije nikad jako zanimalo. Cipele, dobro, imam ih i previše, ali ove druge stvari, ne, nisam iz tog svijeta.
Jeste li ikad bili u Bosni?
– Bila sam mnogo puta u Sarajevu. Kad sam počela raditi, imala sam neke slučajeve u Sarajevskom sudu, s prijateljima sam bila za vrijeme Zimske olimpijade, za Dubrovnik smo često išli autom preko Sarajeva, žao mi je što nemam prijatelja tamo. Ranije je bilo nekih razmjena između nas odvjetnika, ali to se izgubilo.