Iako su se zbivali u dalekoj prošlosti, javnost i danas zabavljaju skandali nekadašnjih monarha i članova njihovih porodica, čiji su korijeni bili u strogom odgoju, a posljedice su bile oduzimanje imetka, samoubistva, ali i zatvaranje u ludnicu zdravih osoba.
U vremenu kada mnogi misle da su novac, društveni status i utjecaji presudni za ispunjen i zadovoljan život, knjiga bečke historičarke Martine Winkelhofer „Eine feine Gessellschaft“, o „prefinjenom“ društvu i njegovim skandalima, djeluje baš kao hladan tuš. Knjiga otkriva tajne kraljevskih dvorova u 19. i početkom 20. vijeka. Strog odgoj kraljevskog podmlatka, prema kojem su se djeca od najranije dobi prisiljavala da se ponašaju u skladu s dvorskim protokolom, odgoj za brak koji ne počinje na ljubavi već se sklapa radi jačanja dinastije, te pobune manje poslušnih pripadnika vladajućih kuća tema su knjige austrijske autorice.
Veoma je zanimljiva razlika u odnosu prema djeci i njihovom odgoju nekad i danas, jer su pojam djetinjstva i spoznaja o njegovoj važnosti stari tek dvjesto godina. Za djecu su se brinule sluge, dadilje i guvernante, a roditelji su ih rijetko viđali jer se smatralo da imaju „pametnijeg posla“. Bilo je nezamislivo da kraljice, princeze i visoke plemkinje doje svoju djecu, a ako bi se koja i usudila da to učini, o njoj bi se govorilo kao o primitivki. Djeca bi se jednom dnevno nakratko odvodila roditeljima, od kojih se nije ni očekivalo da u javnosti postupaju kao nježni roditelji. Od djece se od rane dobi tražila potpuna disciplina, koja ih je lišavala dječijih užitaka i radosti, u nadi da će im poslije biti lakše da se nose s nelagodama u vezi s vladarskom dužnosti. Britanska kraljica Victoria bila je poznata po tom da je i s visokom temperaturom obavljala svoje obaveze.
Parisku kurtizanu Caroline Otero posjećivali su mnogi prinčevi
Kraljica Victoria i njen suprug Albert
U njeno vrijeme izumljen je telefon i vijesti su se brzo širile svijetom, pa su nastojali prikriti skandale koji su mogli uzdrmati monarhije. No, jedan skandal u vezi s kraljicom Victorijom mediji su mjesecima prenosili. Bila je riječ o Mary Ann Brough, ženi koja je žiletom prerezala vratove šestero svoje djece i potom pokušala samoubistvo. Novine su o tom višestrukom ubistvu izvještavale mjesecima, i tek poslije je u javnost procurilo da je ta žena bila dadilja prvog sina kraljice Victorije i budućeg nasljednika prijestolja najveće svjetske imperije.
MUČNO DJETINJSTVO
To nije bio prvi skandal u vezi s guvernantama. Britanske novine su, 1842., objavile karikaturu pripite žene koja djetetu nudi bocu s vinom i govori: „Biste li i Vi malo, Kraljevska Visosti?“. Javnost je tada saznala da je dadilja najstarijeg djeteta kraljice Victorije, princeze Vicky, bila sklona alkoholu. Nakon toga, ubrzo se u karikaturi našao i kraljevski doktor, koji je djeci, da bi ih umirio, znao dati gutljaj tinkture Godfrey’s corial s opijumom.
Iako su nemili događaji upozoravali na neprimjereno ponašanje osoblja zaduženog za djecu, kriteriji njihovog odgoja nisu se promijenili. Rađanje djece bila je dinastijska dužnost, a kako u ugovorenim brakovima najčešće nije bilo ljubavi, onda se ni roditeljska ljubav nije smatrala važnom, tako je i uloga vladarice kraljicama bila važnije od majčinske. Mnogi su monarsi kao mali iskusili otuđenost i emocionalnu hladnoću, te su i na vlastitu djecu samo prenosili model ponašanja svojih roditelja. Britanski kralj George V, djed kraljice Elizabete II, izjavio je: „Moj se otac bojao svoje majke, ja sam se bojao svog oca, pa ću i ja nastojati da se mene boje moja djeca“.
Tadašnja pravila su podrazumijevala da se djeca moraju povremeno vidjeti, ali se nikada ne smiju čuti, a da bi mogli prisustvovati zajedničkim ručkovima, trebali su savladati pristojno ponašanje za stolom. Još jedno pravilo danas se čini posve strano, a to je da je glava roda plemićke porodice odlučivala o odgoju djece cijele dinastije. Odgoj budućih kraljevića i kraljica temeljio se na čeličnoj disciplini, odricanju od užitka, igre i spontanog ponašanja. Austrijski car Franjo Josip I, kojeg život nije mazio, u atentatu su mu ubijeni supruga i brat, a sin jedinac počinio je samoubistvo, smatrao je da monarh treba rano očeličiti. U svojim dnevničkim zapisima spominje izlet u zabavni park „Prater“, koji mu je bio obećan, ali ga je carica majka u posljednji trenutak otkazala. Dječaku je objasnila da se već u mladosti mora naučiti odricati onoga što bi rado činio, jer će tako poslije lakše podnositi životna iskušenja. Cijena takvog djetinjstva bila je emocionalna blokada, teško je iskazivao osjećaje, čak i najbližim članovima porodice.
Najmučnije djetinjstvo imale su u to doba belgijske princeze, kćerke kralja Leopolda II, tada najbogatijeg evropskog monarha, koji je sve blago kolonije Konga prisvojio za sebe. Njegove male princeze godinama su se odijevale u siromaške kute, zimi bi se u njima smrzavale u slabo grijanim hodnicima, a bilo im je zabranjeno ogrnuti se krznenim kaputom. Zbog sitnih prijestupa bi ih šibali ili zatvarali u mračne prostorije. Svaki dan bi po jedan sat, uglavnom šuteći, boravile s roditeljima: otac bi tada obavljao korespondenciju, a majka bi čitala. Besprizorna strogost, pa čak i iživljavanje, nastavljali su se i za stolom, jer djeca nisu smjela dobiti ni voće ni slatkiše, pa su im ih potajno sluge donosile.
Oca britanske kraljice Elizabete II mučila je dadilja koja je fanatično obožavala njegovog starijeg brata Edwarda VIII. Mali Albert, budući kralj George VI, neredovno je dobivao obroke, a i kada bi dobio i počeo jesti, dadilja bi mu nemilosrdno oduzimala hranu. Zbog toga je, osim mucanja, imao i velike probleme sa želucem tokom života.
Osim što su djeca morala tjelesno i duševno očvrsnuti, bilo je vrlo važno da odmalena znaju ispunjavati svoje društvene dužnosti, konverzaciju i držanje govora u javnosti. Dvorski protokol zabranjivao je da se iko prvi obrati monarhu, pa su oni morali biti vješti u oslovljavanju drugih. Zato se stid smatrao velikim problemom i „liječi“ se teškim kaznama. Bez obzira na želje i sposobnost djeteta, od njih se očekivalo da u svemu budu savršena i iznad prosjeka.
Teška je sudbina zadesila britanskog princa Alberta Edwarda kad mu je sa šest godina nametnuto školovanje koje je trajalo cijeli dan. Rođen 1841., budući britanski kralj Edward VII nije dovoljno brzo učio strane jezike, matematiku i ostalo gradivo, pa su njegovi roditelji Albert i Victoria, o njemu uvijek govorili s potcjenjivanjem. Pritisak je bio takav da princ nakon osamnaeste nije htio nikada više uzeti knjigu u ruke i kao odrastao muškarac nadoknađivao je sate propuštene igre iz djetinjstva najluđim zabavama. Još je gore prošao sin Albertove najstarije sestre Vicky, udane za pruskog prestolonasljednika, koji je poslije postao njemački car Wilhelm II. Tokom porođaja, koji je završen izvlačenjem kliještima, prekinuti su mu živci lijeve ruke. Tadašnji su doktori primjenjivali okrutne metode, od ledenih kupki i izvlačenja udova, do elektrošokova i sprava za istezanje glave i udova kako bi ga izliječili. Umjesto da mu pruži brigu, majka mu je samo govorila da ju je mnogo razočarao. I ne čudi što je postao hladan i bezobziran vladar.
Budući su kraljevi kao mladi muškarci uglavnom vrijeme provodili u bordelima, s kurtizanama, što se prešućivalo. Jedan od najvećih zavodnika bio je crnogorski princ Danilo. Provodio se na Azurnoj obali s damama sumnjivog morala, a čak ga je i otac, kralj Nikola, nazivao lijenčinom. Za Danilom nije zaostajao ni princ Bertie, najstariji sin kraljice Victorie, osim što se zabavljao, gomilao je i kockarske dugove i nizao ljubavne afere.
Izloženi ženama koje su im se nudile i gurani u stranu kad je riječ o državnim poslovima, mnogi su prinčevi bili potpuno nespremni potruditi se oko budućih supruga s kojima su trebali „osigurati“ nastavak dinastije. Tako je 21-godišnji princ Rudolf 1880., doputovao u Belgiju u društvu svoje konkubine, kako bi zatražio ruku petnaestogodišnje princeze Stephanie, kćerke belgijskog kralja Leopolda II.!?
Ljubav u kraljevskim kućama nikada nije bila uslov za brak. Presudan kriterij je bio opstanak vladajuće loze i mogući veći vanjskopolitički utjecaj. Odluku o tome ko će koga ženiti uvijek su donosili roditelji. U 19. stoljeću međusobno su se vjenčavali samo pripadnici vladajućih dinastija. Kraljica Victoria bila je na mukama dok je tražila primjerenu ženu za svoga sina. Holandska i pruska princeza nisu bile dovoljno atraktivne, pa je izbor pao na privlačnu dansku princezu Alexandru, koja se u braku pravila da ne vidi suprugove afere. Njen brak s budućim britanskim kraljem znatno je povećao šanse za dobru udaju i mlađe sestre Dagmar, koja je poslije postala ruska carica Marija Fjodorovna, što je dodatno učvrstilo odnose Rusije i Britanije.
PSIHIJATRIJSKA BOLNICA
Ono što je bilo dopušteno prinčevima, bilo je nezamislivo za princeze – da ima ljubavnika, a kamoli da se s njim pokazuje u javnosti. Kazne su bile drakonske – prisilni odlazak u samostan ili zatvaranje u ludnicu, oduzimanje imetka i prekid svakog kontakta s porodicom. Mjere su pooštrene nakon skandaloznog ponašanja belgijske princeze Louise, koju su 1875. udali za bratića, princa Philippa od Sachen-Coburg-Gotha, tada jednog od najbogatijih belgijskih aristokrata. Iako je bila upola mlađa od muža, princeza Louise bila je njegova vrijedna „učenica“ i sama se počela ponašati rastrošno i raskalašeno.
Kći crnogorskog kralja Nikole postala je kraljica Elena
Crnogorski knez Danilo bio je veliki zavodnik
Dok je brak naizgled funkcionirao, princ je prelazio preko njenih afera, sve dok se princeza nije zaljubila u zgodnog hrvatskog časnika Gezu pl. Matačića, svog učitelja jahanja. Pratio ju je u različita lječilišta, sve dok nije napravila ogromnu grešku – počela se pojavljivati s ljubavnikom u javnosti. Ukorio ju je i sam car, te joj zabranio viđanje s Matačićem, no princeza se na tu zabranu oglušila i s njim otputovala za Pariz, Mereno, pa u Cannes. Trošila je enormne svote, a očekivala je da će joj račune i dalje podmirivati suprug. No, to se nije dogodilo. Uvrijeđeni muž izazvao je Matačića na dvoboj i pritom je ranjen u ruku. O princezi i dvoboju pisale su sve evropske novine. Afera je kulminirala kada je Louise na mjenicama falsificirala potpis svoj sestre, zbog čega je na kraju zatvorena u psihijatrijsku bolnicu.
No, to nije bio kraj skandala, javnost je protestirala zbog zatvaranja zdrave žene u umobolnicu, što je još više naštetilo ugledu vladarske kuće, a Matačić je nakon izdržane kazne zbog falsificiranja potpisa, organizirao otmicu princeze Louise i tražio očitovanje nezavisnih doktora, koji su utvrdili da je princeza zdrava. Nastavila je živjeti u velikom stilu i mnogo trošiti, očekujući veliko nasljedstvo od oca Leopolda, vlasnika Konga. Međutim, on je svoj imetak dijelom potrošio, a dijelom prepisao raznim zadrugama, pa je princeza zapala u još veće probleme i život je završila s Matačićem u bijedi, drogi i alkoholu.
Franz Ferdinand i Sophia ubijeni su u Sarajevu 1914. godine
Belgijska princeza Louise bila je zatočena u psihijatrijskoj bolnici
… zbog svog ljubavnika Geza pl. Matačića
Ipak, neki prinčevi su se vjenčavali i iz ljubavi, ali u tom braku supruga nije smjela koristiti kraljevsku titulu, a djeca nisu imala pravo nasljeđivanja prijestolja. Takav je brak sklopio Franz Ferdinand sa Sophiom Chotek. Ona je potjecala iz prastare češke plemićke loze, ali je ipak bila „samo“ grofica. Put do njihovog vjenčanja bio je trnovit, jer je dvor odbio groficu koja je bila na pragu tridesete. Franz je bio uporan i brak mu je dopušten, a par se vjenčao 1900. godine. U to vrijeme njih dvoje su važili za najsretniji par. No, sreća nije dugo trajala, život im je prekinut atentatom u Sarajevu, 28. juna 1914., što je i bio povod za Prvi svjetski rat. Mnoge evropske države su nakon rata ukinule monarhije i prognale kraljeve, ali skandali su nastavljali zabavljati obične smrtnike.