U mnogim kulturama broj 17 je loš broj, simbol koji magnetski privlači nevolju. U datumu rođenja i smrti velikog pjesnika mnogo je sedamnaestica i sedmica. Mak Dizdar rođen je 17.10.1917., umro 14.7.1971. “Ima tu nekog vraga”, izjavit će jednom šaljivo Abdulah Sidran. Teorija o prokletstvu brojeva, ako uzmemo u obzir brojne đavolje sedmice koje markiraju početak i kraj životnog puta Maka Dizara, možda zvuči kao simpatično praznovjerje, no život velikog pjesnika bio je zaista borba s đavolom. Makov đavo bio je moderniji, nosio je odijelo, imao kancelariju i pisaću mašinu i ljudske živote uništavao pečatima i plavim kovertama, te nije bio ništa manje opasan, ništa manje sklon lažima i podvalama. Mak je u toj nepravednoj borbi podlegao u ljeto 1971., no njegovo djelo je preživjelo i živjet će dok bude ove zemlje i civilizacije na Zemlji.
Godina 2017. bit će godina Maka Dizdara, vrijeme kada će ova zemlja obilježiti stoljeće od rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, sasvim sigurno najvećeg pjesnika kojeg je ikada imala. Iako u BiH mnoge škole i ulice nose ime ovog književnika, o njegovom životu i o njemu se malo zna, posebno malo ljudi zna kako je i zbog čega umro. Zna se da je umro od srčanog udara, ali Makova tragična smrt i danas predstavlja određenu misteriju. Iako je u zlatnim danima svoje karijere bio uvažen kao novinar, urednik, izdavač i književnik, te priznat u zemlji i svijetu, Mak je u isto vrijeme besprizorno vrijeđan, omalovažavan i ponižavan. Sve je to stoički trpio, nadajući se “boljim danima”, i za sebe i sa svoju porodicu i za kulturnu scenu tadašnje SRBiH, na čijem je braniku Mak čvrsto stajao.
I pisma ubijaju, zar ne?
Početkom jula 1971. činilo se da je porodica Dizdar ušla u neku dugo traženu “mirnu luku”. Nakon decenija životarenja po raznim neuslovnim i tijesnim stanovima, država im je dodijelila stan u centru grada, u današnjoj ulici Jezero. Mak Dizdar tada je bio predsjednik uglednog Udruženja književnika, dok su njegove zbirke pjesama „Modra rijeka“ i „Kameni spavač“ bili veliki hitovi. Svijet je tada otkrivao bolju Bosnu i Hercegovinu, onu s nevjerovatno bogatom tradicijom i spomenicima kao što su stećci te modernom književnošću svjetskog ranga. Mak Dizdar, u punom naponu snage i kreativnosti, bio je neformalni ambasador te bolje BiH. Kao takav je nekom itekako smetao.
Idilični odmor porodice Dizdar na otoku Šipanu, bit će zatalasan s dva neobična događaja. Najprije je iznenada Mak otišao u Sarajevo, a četiri dana kasnije uslijedio je poziv iz pošte. S druge strane telefonske linije bio je najstariji Makov sin Murkel.
– Shvatili smo odmah da nešto nije uredu s ocem. Enver se panično raspitivao šta se dogodilo i na kraju upitao: Murkele, reci mi otvoreno, je li tata živ!? Nastao je tajac, a Enverovo lice, sjećam se strašno problijedilo. Kada?, upitao je, a Srna je vrisnula, čučnula pod poštanski pult i počela da plače – sjeća se njegov sin Majo Dizdar u knjizi “Mak Dizdar, sjećanja i fotografije”.
Mnogo godina kanije, književnik Majo Dizdar shvatit će da Makova smrt nije bila slučajna, bio je to konačan čin jedne dobro osmišljene hajke.
– Mak je punih 20 godina bio prisiljen biti slobodni umjetnik, da bi mu država, kao svojevrsnom disidentu, tek koju godinu pred smrt, dala mogućnost da radi poslove koji su donosili sigurnu zaradu. Tako je tih posljednjih godina do smrti bio glavni i odgovorni urednik časopisa „Život“ i predsjednik Udruženja književnika BiH. Da nije informacija koje sam prikupio poslije rata, a i danas ih prikupljam, sam bih za sebe pomislio da sam paranoičan. Ovako, znam da nisam i kroz mnogo sam se detalja osvjedočio kako je protiv Maka radila jedna ogromna političko-obavještajna mašinerija, o kojoj nije imao pojma. To je najbolje definirao njegov prijatelj i vjenčani kum Adil Zulfikarpašić, koji je rekao da je Mak, „na svoju veliku žalost, na svojoj koži osjetio da su se velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda” – izjavio je za „Avaz“ u aprilu 2015. Majo Dizdar, sin velikog pjesnika.
Četrdeset i četiri godine ranije, bh. kulturna javnost bila je u šoku zbog iznenadne smrti uglednog kulturnog radnika. No, za porodicu je smrt oca i glave porodice bila šok, a šokantno je bilo i saznanje zbog čega je dobio srčani udar. Razlog je bio jedan komad papira i jedna koverta.
– Otac je ležao u dnevnoj sobi i ljudi su ulazili da ga vide. Ja sam odlučio da ne ulazim, želio sam ga zapamtiti u njegovom najboljem izdanju. U ušima su mi kao lagani eho odzvanjale njegove, meni upućene riječi: „Samo se ti zabavljaj, sine”.
Enver i ja smo pitali Murkela kako je tata umro. Odveo nas je u moju sobu i izvadio iz džepa plavu kovertu, a iz nje komad službenog papira. Dok je Enver u sebi čitao s papira, Murkel je tiho rekao:
– Taj koverat našao sam u poštanskom sandučetu i dao sam mu ga… Sjedio za stolom i čitao “Život”. Dok sam kuhao kafu, otvorio je kovertu, pročitao pismo, i rekao da ga strašno boli u prsima. Nekoliko sekundi kasnije je umro. Glava mu je pala na stol.
– Misliš da ga je…? – zaustio je Enver, pokazavši glavom prema pismu što ga držao u svojim rukama.
– Jeste, to ga je pismo ubilo! – tiho je rekao Murkel, sjeća se Majo Dizdar tragičnog događaja od prije pola stoljeća, koji i danas proganja porodicu Dizdar.
Najstrašnije pismo u novijoj bh. historiji bilo je, zapravo, rješenje o deložaciji iz stana u današnjoj ulici Jezero. Maka i njegovu porodicu iz stana su izbacivali oni isti koji su mu taj stan dali.
– Poništava se rješenje Direkcije zajedničkih službi republičkih državnih organa Broj 02… Uprkos uslovne dodjele stana u objektu KG – 2, Mak Dizdar se nije pridržavao ugovorenih uslova, nego je nasilno provalio u stan u Ulici Kate Govorušić broj 10/ II, a da stan u ulici Moše Pijade 20/ I nije predao Komisiji za raspodjelu kadrovskih stanova – stoji na sramotnom komadu papira.
Ko je taj pravno bevrijedni, kukavički papir osmislio i poslao, bh. javnost do danas nije saznala. Ipak, bilo je to previše za srce Maka Dizdara. Možda je važnije to što nakon Makove smrti deložaciju niko nije spomenuo niti pokušao izvršiti.
Cilj je bio izvršen: Mak Dizdar je uklonjen s javne scene, ali njegovo djelo nije i ono živi i danas.
Čovjek s juga
Kao paradoks i igra sudbine, desilo se to da je Dizdar, koji je živio za slovo i pisanu riječ, umro zbog komada papira i zlokobnih riječi otkucanih na pisaćoj mašini. Umro je čitajući novine, dok mu je glava klonula pored pisaće mašine. Nakon njegove smrti zemlja je bila u žalosti, a mediji su potcrtavali da je pjesnik “umro u pedeset i trećoj godini života”. Tokom tih pedeset i nešto godina postojanja, Mehmedalija Mak Dizdar prolazio je privatne i poslovne uspone i padove, bio hvaljen i omalovažavan, no uvijek intrigantan. Kao i danas, i tadašnja javnost se pitala šta je to formiralo tako neobičnog pjesnika, čovjeka koji je bio u stanju stvoriti tako snažne i svevremene stihove kao što su oni u pjesmi „Gorčin“. Da bi se to razumjelo, treba se vratiti na početak, na mjesto odakle je Mak počeo svoj književni put.
– Rođen sam u Stocu, pod mediteranskim nebom, pod kojim svaki stanovnik pokušava slikovito da govori, ako ne i da piše… Mogao bih svoj kraj da uporedim u mnogo čemu sa Sicilijom… Socijalni kontrasti moga zavičaja bili su i moja prva poetska inspiracija. O njima sam kasnije pisao kao publicist, u gradu Sarajevu, u kojem živim. Naravno, nastojao sam da moji stihovi budu strogo lični, osobni i osobeni, a ne parole s plakata. Dakle, pripadao sam socijalnoj poeziji, koja je prisutna u prvom ciklusu knjige „Ostrva“, pod naslovom „Most na Sunce“. Taj naslov je dosta jasan. On odražava čovjekovu težnju da savlada prepreke i da se popne na vrhunce, do samog Sunca. Bila je to možda i socijalna revolucija, koja bi donijela pravdu i jednakost za sve ljude… Revolucija je ostvarena, ali ljudski san nije ispunjen. Mitovi jednog društva nisu srušeni, ali su ostali stari, vječni problemi, kako ontološki, tako i egzistencijalni. Čovjek je ostao biće bačeno na Zemlju u zagrljaju sa svojim životom i svojom smrću. Stvaralačkim poniranjem u sebe brišu se granice između prošlosti i budućnosti. Sve je, ustvari, bilo i ponavlja se samo u našoj patnji. Patnja je starija i dublja od nepravde i nesreće. Pišući, mi je ponovo dokazujemo, stvarajući je kao posebno, poetsko biće. Poetsko djelo je, dakle, jedina moguća identifikacija stvaraoca, kao što je pisanje jedini mogući način njegovog življenja.. To vrijedi i za moja „Ostrva“. Što se tiče samog naziva zbirke, mislim da je jasan – kao što ne postoji most do Sunca, tako ne postoje ni ostrva koja bi nas prihvatila. Napisao sam: Ostrva su se ostrvila. Ustvari, naši simboli proizvod su naših zabluda. Ostrva nikada nisu ni postojala. Mi smo ih izmislili, a kada to saznamo, čini nam se da su nas iznevjerila. U stvarnosti, ona su bila naša iluzija – pisao je 1966. Mak izvjesnom talijanskom studentu iz Vicence po imenu Artemio Gatto.
Nije teško pretpostaviti o čemu ovdje govori Mak. Uvjereni ljevičar, mladić koji je strastveno proučavao Marxa, predani ilegalac, čovjek koji je iz nacistima okupiranog Sarajeva “filmski” pobjegao na slobodnu partizansku teritoriju i nakon rata obavljao važne funkcije u novim društvenim okolnostima, u jednom je momentu shvatio da sa “sistemom” nešto nije kako treba, da je sistem metastazirao. Taj će ga sistem, pucnjem iz pisaće mašine, na kraju otjerati u grob.
Maku su njegovi neprijatelji zamjerali mnogo toga, između ostalog, i buržoaske manire i izgled pravog gospodina. Seljaci, koje je nova vlast nakon Drugog svjetskog rata dovlačila sa svih strana, da bi im dala titule, stanove i oblačila ih u odijela, nisu imali to “nešto”. Gospodin se rodi, on se ne postaje. Mak je bio gospodin.
– Majka Sena je često pripovijedala kako je otac u mladosti bio pravi kicoš: mantili za jesen i zimu, proljetni od jelenje kože, zimski od kašmira, obavezan šešir i kožne rukavice, najmodernije odijelo od engleskog štofa, kravata i najskuplje cipele. Živio je u Ferhadiji, u iznajmljenom stanu u centru grada, koji je uz moderan i luksuzan namještaj podrazumijevao i spremačicu koja se brinula o urednosti Makove garderobe – sjeća se Majo Dizdar.
Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 1917., u svojevremeno imućnoj, trgovačkoj porodici, koja je imala posjede sve do Konavla i morske obale. Tokom Prvog svjetskog rata trgovački posao porodice Dizdar propada, otac se iscrpljen i bolestan vraća iz Galicije, te umire brzo nakon rata. Porodica živi teško i uglavnom preživljava od rasprodaje imanja. U tom periodu, dječak Mehmedalija otkriva fascinantne stećke. Obilazio ih je s lokalnim ženama koje su se molile za kišu.
– Godinama me mučio fenomen srednjovjekovnog čovjeka Bosne (zbog koje su anđeli pocrnjeli, a Satanel dobio nove bore). Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smješten pod noge prastarih šuma. S kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli Sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima s margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se, da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta ove magije – pisao je kasnije Mak.
Iz te njegove dječačke fascinacije stećcima, tim kamenim gromadama s čudnim simbolima i slovima, nastat će najljepši stihovi bh. književnosti. I ne samo to: iz toga će se roditi nova bosanska kultura, ona koja nije provincija ni Istoka ni Zapada, nego vlastita baština, autonomna, autohtona… Mehmedalija Mak Dizdar rodonačelnik je moderne bosanskohercegovačke kulture.
Sena Dizdar: Žena – bedem
Decenijama prije nego što će na svjetlo dana izaći “Kameni spavač” i “Modra rijeka,” dječak Mehmedalija krenuo je iz rodnog, sunčanog, bijelog Stoca u veliki nepoznati grad, u Sarajevo, gdje je brat Hamid bio ugledan novinar i urednik. Mlađi brat brzo će krenuti istim stopama. Još kao učenik ugledne Šerijatske gimnazije, Mak je kao 17-godišnjak počeo raditi, pisati za novine, sa 18 je postao profesionalni novinar, a sa 19 je imao svoju prvu objavljenu knjigu poezije. Od pisane riječi tada se moglo dobro živjeti. Talentirani novinari tada su zarađivali gotovo kao i ministri i plaćano j e “naruke”.
Bila su to, vjerovatno, dobra vremena za Mehmedaliju Dizdara, koji se oko 1939. počinje odazivati na ime Mak Dizdar, po cvijetu, simbolu “crvenih”, ideji u koju je on tada duboko vjerovao.
Rusmir Mahmutćehajić tvrdi da je “Mak simbol smrti i sna, to su dvije dominantne teme njegove poezije…” Mak je i simbol nade poslije rata… Prvo što nakon bitke izrasta iz zemlje jeste mak, tako da je postao simbol nade. U Engleskoj se mak nosi kao simbol i sjećanje na veterane Prvog svjetskog rata. Mislim da je on tražio neku nadu – kaže Gorčin Dizdar, unuk Maka Dizdara.
Iste te godine, on upoznaje ženu svog života Seniju Senu Dedić, lijepu krojačicu porijeklom iz Bihaća. Vjenčali su se u ljeto 1941., u jeku rata. Njihov kum bio je Adil Zulfikarpašić.
– … A Sena… Ona je bila vrlo lijepa žena. Išli smo zajedno na izlete, na Željeznicu, Vrelo Bosne, Bentbašu i Darivu. I tu je Mak bio veoma delikatan, nikada nije javno prozborio niti riječi o svom odnosu sa Senom, sve mu je bilo vrlo diskretno, kako već rekoh. Dva dana prije nego će se vjenčati, rekao mi je: ‘Ja bih se oženio…’ i eto, bio sam kum. Tada građanskog braka nije bilo i zato je bilo vjenčanje kod kadije. Bio je to jedan fini, kulturni kadija, pola sata je ceremonija trajala. Imao sam mnogo fotografija s Makom i Senom, pa i s tog vjenčanja jednu, ali sve je to izgorjelo u porodičnoj kući Zulfikarpašića u Foči, sve je zapaljeno u jednom nečuvenom haosu za vrijeme onoga rata. Nakon vjenčanja smo otišli na ručak u restoran, nas troje, a uskoro se tu našlo i nekoliko prijatelja, bilo nas je desetak – sjećao se Adil.
Sena je ostala cijelog života uz Maka Dizdara, trpeći i njegovu nezainteresiranost za kućne poslove i povremene “bračne izlete”.
– Sena Dedić je bila uz ugledne pravničke porodice, te njenima nije bilo pravo da se uda za jednog novinara. Kako saznajem iz svih priča, bila je vrlo snažna i hrabra osoba, prava krajiška žena – kaže Gorčin Dizdar.
U toku rata, godine 1942., Dizdarevi dobijaju svoje prvo dijete, Fuada, kasnijeg kamermana TVSA, kojeg će svi znati kao Murkela, a to ime je dobio po liku iz jednog njemačkog romana koji je Sena čitala tokom rata. Dvije godine kasnije, na svijet dolazi drugi sin, Enver, kasnije novinar.
– Možda je pristanak na rođenje drugog djeteta na izvjestan način kapitulacija njenog krajiškog buntovničkog duha. Jer, mama se po rođenju Murkela pokazuje kao revolucionarni anarhist, i odjednom otkriva svoju pravu prirodu, skrivenu ispod naoko mirnog i nasmijanog lica. Puca od bijesa zbog Makove indolencije i straha, nezadovoljna je što se njen muž ne uključuje u rat, javno mu u lice kaže da je kukavica, nemajući pojma ko je i šta je čovjek s kojim dijeli sudbinu, brak i djecu… Držeći jednogodišnju bebu Murkela u rukama, mama 1942. godine zahtijeva da ide u partizane, traži da bude mitraljezac, ali je na adresi na koju se javlja s osmijehom odbijaju… Šokirana je kad kasnije čuje koliko je puta spavala na bombama koje je Mak skrivao pod njihovim bračnim krevetom – piše Majo Dizdar, njihov treći, najmlađi sin, rođen 1951., kasnije uspješan novinar, urednik i književnik.
Porodica Dizdar preživjela je rat i fašistički režim, no trebalo je preživjeti i mir. Vrijeme nakon rata bilo je “olovno” teško, vlasti su hapsile i uklanjale sve koji su predstavljali bilo kakvu opasnost za novi socijalistički režim. Čak ni oni koji su se tokom rata borili s petokrakom na kapi i bili dokazani aktivisti, često nisu bili pošteđeni. Nekim čudom, bračni par Dizdar nije završio na Golom otoku, đavoljem mjestu na Jadranu, gdje su završavali neprijatelji režima ili oni koje je režim takvima smatrao. Mak, doduše, nije imao dosje u jugoslavenskim tajnim službama, no njegova supruga jeste.
– Senija Dizdar, supruga Maka Dizdara, po zanimanju krojačica, ošamarila je 1946. godine u tramvaju oficira UDBA-e. Iste godine inicijator je štrajka šnajderaja u kojem je zaposlena, nakon čega je otpuštena s posla – stoji u dosjeu ove žene.
Tajna policija preporučivala je slanje Senije Dizdar na Goli otok “jer govori protiv društveno-političkog uređenja, protiv Partije, širi u narodu glasine da su ministarski magazini nepravda (mada i sama kao supruga urednika TANJUG-a za Bosnu i Hercegovinu uživa privilegiju ministarskog magazina), govori da je socijalizam nepravedan i da hranu i odjeću treba dijeliti sirotinji, golima i gladnima, a ne onima kojim već imaju previše”.
– Njegove životne prilike nisu bile idealne. Živjeli su u malom stanu na Baščaršiji, uz troje djece, i većinom je radio tokom noći, kada djeca odu spavati, na kuhinjskom stolu. Imao je, očigledno, veliku radnu etiku. Proučavao je i staru bugarsku književnost – kaže unuk Gorčin.
Nije mu se dopadala ideja soc-realizma i šablona koje je on nametao u pisanju. Deset godina ništa nije objavljivao, sve do 1956., kada je svjetlost dana ugledala poema „Plivačica“, vrlo senzualna, erotska pjesma, tako daleko od krutih okvira soc-realizma. Mak je dobrovoljno platio cijenu za takav stav.
– On je uradio ono što niko od velikih književnika nije: ostao je vjeran Sarajevu i Bosni. Da se priklonio Beogradu i Zagrebu, te pristao da ode tamo, vjerovatno bi imao mnogo lakši život. On nije na to pristao – kaže Gorčin.
Narodna prosvjeta: Uspjeh i ljubomora
Dizdar nije bio samo vješt pjesnik, on je imao i smisla za posao, naročito kada je riječ o izdavaštvu. Od male izdavačke kuće “Seljačka knjiga” nastaje čuvena “Narodna prosvjeta”, najveća izdavačka kuća u Jugoslaviji. Rađa se i kristalizira pojam “bosanskohercegovačka književnost”. Na scenu stupaju pisci kao što su Ćamil Sijarić i Ahmet Hromadžić. Rađa se kultna edicija “Lastavica”. U kuću Dizdarevih dolaze Meša Selimović, Skender Kulenović, Enver Čolaković… Tada dječaku po imenu Safet Zec Mak proriče sjajnu budućnost u slikarstvu. Mak Dizdar nevoljko prihvata limuzinu i vozača. On je običan, jednostavan čovjek i to smatra balastom. Ipak, epoha “Narodne prosvjete” nije trajala dugo. Tuđa ljubomora minira i uništava firmu, direktor odlazi nevin u zatvor, Mak ostaje bez posla. Nastaju teška vremena.
– I tako je došlo vrijeme kada su se knjige iz kuće počele prodavati. Sjećam se da sam, ne jednom, sa starijom braćom išao do antikvarnice u ulici Zrinjskoj kod Katedrale, gdje bismo iz velike torbe vadili knjige, a onda ih vlasnik antikvarnice pregledavao i plaćao. Kada bismo došli kući, predali bismo mami novac, ona bi zatim odvojila dio novca režije, a ostalo bi ponijela u granap, gdje bi uzimala veliki fasung za mjesec. Mi bismo namirnice odnijeli kući, radujući se što je špajz bio pun – sjeća se Majo Dizdar.
Momenat kada je Mak ostao bez stalnog posla, bio je težak za porodicu Dizdar, no vrlo značajan za bh. kulturu, književnost posebno. Mak ponovo počinje da piše poeziju, nakon deset godina pauze. Nastaje pjesma „Gorčin“, kultno djelo nakon kojeg ništa neće biti isto. Mak se druži s Janom Beranom, jednim od najznačajnijih TV stvaralaca u našoj zemlji. Snimaju vrhunske dokumentarne filmove o srednjovjekovnoj prošlosti Bosne, Mak detaljno ispituje stećke i počinje rad na „Kamenom spavaču“, koji će izaći iz štampe 1966., iste godine kada izlazi Selimovićevo djelo „Derviš i smrt“.
– Uvukao je stećak i priču u srednjovjekovnoj Bosni u diskurs o našem identitetu. Ali, bitnije je što to nije radio na klasični, romantičarski način. U njegovim pjesmama nećete naći slavljenje nekih kraljeva ili heroja, niti nekog klasičnog nacionalizma. On je, zapravo, ponudio drugačiji model identiteta: da doživljavamo one koji su zakopani ispod stećaka kao naše pretke. Danas je aktuelno reći da su sve nacije, ne imaginarne, nego imaginirane. Prema nekim modernim teorijama, svaki narod je zapravo “zamišljen” Mi ih moramo zamisliti. Mak nam je ponudio jedan vrlo originalan način na koji možemo zamisliti tu svoju zajednicu – kaže Gorčin Dizdar.
Ipak, u svom gradu, od svojih kolega, Mak i “Kameni spavač“ bit će dočekani na nož. Još jednoj hajci na Maka Dizdara pridružili su se mladi pisci.
– A mladi pisci?! Mladi pisci su još od prije patentiranja „legitimnog“ prava na Makov odstrel, tražili Makovu „abdikaciju“ i svoje preuzimanje tog sirotog prijestolja što ga je Mak imao kao glavni urednik časopisa „Život“ i mučnog predsjedavanja razjedinjenim Udruženjem književnika BiH. Kevtali su i klevetali, neki od njih možda i u debelom neznanju slijedeći režanje i lavež moćne kučke – velikosrpskog projekta. Jedan od njih, Rajko Nogo, izdvajao se po upornosti, poslušnosti i „pravovjernosti“, postao je strasno dresirani i dobro hranjeni, krvoločni vuk, pridružio se iskonskom čoporu i postao njegov nominalni predvodnik – pisao je 2009. rahmetli Enver Dizdar.
Mak postaje slavan i u zemlji i inozemstvu, dobija ugledne nagrade, svi žele biti u njegovom društvu. No, s popularnošću su rasli pritisci i napadi. Na kućnu adresu porodice Dizdar stizale su brojne prijetnje. Mak je sve trpio, nadajući se “boljim danima”. Te dane koji su se činili boljim, koji nastupaju 1970., prekinut će tragedija iz jula 1971.
– Naš otac Mehmadalija Mak Dizdar umro je 14. jula 1971. godine. Umro je od razornog srčanog udara. Bio je problem kako to saopćiti mami, godinama teškom srčanom bolesniku. “Kažite šta se dogodilo”, rekla je – piše Majo Dizdar.
Mak je ukopan na groblju Bare, uz velike počasti i brojne goste. Vlasti su obećale izgraditi nadgrobni spomenik kakav i dolikuje jednom književnom velikanu, no to su obećanje ubrzo zaboravili.
– Da je poživio još 20 godina, ko zna u kojem bi pravcu krenula njegova poezija, ali bilo bi zanimljivo. Otišao je prerano, možda je tek bio na putu da napiše svoja najbolja djela – kaže Gorčin Dizdar.
Čiji je Mak?
Ali, Mak živi kroz svoja djela, istina, uz rasprave koje traju i danas, kao što je ona o tome da li je Mak bio Hrvat i hrvatski književnik, jer u dokumentima je sebe potpisao kao “Hrvat”, ali…
– Koji li je samo cinizam u zagrebačkih antologičara, povjesničara književnosti i inih pregalaca koji uvrštavaju Mehmedaliju Maka Dizdara u antologije, preglede i povijesti hrvatske književnosti kao hrvatskoga pjesnika i Hrvata? Ako je kad i bio Hrvat, Mak Dizdar je to prestao biti negdje tamo između Šuškovih naselja i Bobanova sela, ili u Dretelju 1993. Zapravo, ne to, Maka Dizdara su iz te književnosti ispisali upravo oni koji ga u nju uvršavaju, a slijepi su i nijemi pa ne vide Stolac. Taj tužni i dragi gradić, to krivo srastanje iz pjesme jednoga od rijetko značajnih hrvatskih pjesnika, ovaj Stolac, kakvim ga ovih dana gledam i kamenim se, cijeli pripada antologiji hrvatske književnosti i kulture. Stolac bi, podijeljen i ponižen, a ne Maka Dizdara, Dretelj bi, a ne “Kamenog spavača”, Matu bi Bobana, a ne “Sunčanog Hristosa”, valjalo proglasiti antologijskim i određujućim činjenicama hrvatske književnosti i kulture – piše Miljenko Jergović.
U Stocu nikada niti jedna ulica ili javna ustanova nije nosile ime Maka Dizdara. Jedna anegdota kaže da su sedamdesetih godina stolački gimanzijalci pitali svoje profesore zbog čega se ništa u Stocu ne zove po Maku Dizdaru, a dobili su odgovor da je Dizdar za vrijeme Drugog svjetskog rata “napisao pjesmu Anti Paveliću da je radio na NDH ‘Krugavalu’ u Sarajevu”, te da zato ne zaslužuje da se bilo šta po njemu zove. Laži i podvale su bile sastavni dio teškog životnog puta Maka Dizdara, pa je moguće da je neko nekada i ovako gnusnu laž rekao s ciljem blaćenja i ponižavanja velikog pjesnika. Do posljednjeg rata, na Dizdara je u Stocu samo podsjećala bista postavljena u Centralni gradski park. Tokom posljednjeg rata, vojnici HVO-a Makov su Stolac do temelja razorili.
– Vojnici HVO su na toj bisti uvježbavali gađanje snajperom – kaže Gorčin Dizdar.
Na djelo Maka Dizdara danas podsjeća sama “Makova Hiža”, muzej podignut naporima porodice i njihove “Fondacije Mak Dizdar”, koja pokušava sačuvati uspomene na slavnog pisca.
Dizdar je, čak i u “svom” narodu, prihvatan s rezervom, a zamjerali su mu mnogo toga, recimo da nije bio dovoljno „dobar” musliman.
– Jer – vrijedi se toga prisjetiti – neki od najistaknutijih Bošnjaka su, tokom rata, naredili sklanjanje njegove i bisti drugih književnika sa sarajevskog Trga Oslobođenja, radi, navodno, neslaganja prakse podizanja spomenika s nacionalnom vjerom Bošnjaka. Drugi su, pak, često je Makov sin Enver prepričavao tu anegdotu, hvalili njegovu veličanstvenu poeziju, ali žalili “zato što je pisao kršćanskim jezikom”. Pa je onda, prije nekoliko godina, na dženazi Nedžada Ibrišimovića, tadašnji reis Mustafa Cerić Maka čak i javno proglasio nacionalnom izdajicom, jer se, zbog tobožnjeg političkog konformizma, nikada nije izjasnio muslimanom – kaže Ivan Lovrenović.
Makova je poezija često zloupotrebljavana za dnevnopolitičke svrhe, koristeći je na neprimjeren način. Maka su zazivali kada ima je trebao, uzimali od njega što im se sviđalo, ostatak odbacivali, čekajući pogodnu priliku da im Mak ponovo zatreba.
– Nijedna se poezija naših jezika nije u posljednjih četrdesetak godina toliko upotrebljavala, trošila i habala kao onih nekoliko amblematskih pjesama iz “Kamenog spavača”. Deklamatori, recitatori, diletanti i profesionalci, političari, ovlašteni i neovlašteni citatomani, autori nacionalnih programa, etnički čistači, manekenke, muške i ženske kurve, gurui iz priručnika za samopomoć, nacionalisti od dvije konstitutivne nacije i internacionalisti od one treće, te još mnogi drugi tronuto su ponavljali, i ponavljaju u nepodnošljivom, krajnje izvještačenom i lažno sentimentalnom višeglasju kako Bosna jedna zemlja imade i kako valja nama preko rijeke, jer davno sam ti legao, i dugo ti mi je ležati. Pretvarajući Dizdareve stihove u dnevnopolitičke parole, svodeći ih na olake mudrosti, utjerujući ih u osjetljivija uha kao lahku estradnu melodiju, dosadnu kao uš i mirisnu kao stjenica, činimo štetu pjesniku i njegovoj knjizi, jer tko bi danas mogao čiste glave, kao da je čita prvi put, pročitati “Modru rijeku” – pita se Miljenko Jergović.
U inat i jednim i drugim i trećim i četvrtima, Makovo djelo živi. Maka su ogovaranja i laži prerano gurnuli u grob, no nisu mogli ubiti njegove riječi, stihove, koji će ostati kao trajno naslijeđe generacijama koje dolaze. Mak Dizdar mnogo je više od slavnog pjesnika. Potcrtajmo još jednom: On je rodonačelnik moderne bh. kulture, bez koje ne bi bilo ni moderne BiH, on je u neku ruku otac nacije. Zato je Mak čovjek čiji ćemo značaj tek spoznati u vremenu koje će doći, onda kada ćemo konačno pronaći način da ovom velikanu kažemo: “Hvala”.
Mak Dizdar: Bosanski Goethe
Biti unuk Maka Dizdara je velika odgovornost, s obzirom na to da sam kao dijete doživio stav starijih prema Maku. Za njih je on bio skoro kao neka svetinja, a vidim da je u ovoj našoj generaciji to gotovo nestalo. Jasno, svi znaju za Maka, ali u smislu “to je neki pjesnik.” Ja osjećam odgovornost da nešto sačuvam od tog stava i od tog značaja. Meni se to činilo kao nešto očigledno, pa, odrastajući uz taj ogromni značaj Maka, nisam nekim sličnim putem krenuo jer je to moj djed, nego zato što mi se to čini da je on značajna karika za našu kulturu i identitet. To smatram svojom dužnošću da prenesem i na našu i na sljedeće generacije. Možda sam tu subjektivan, ali ću reći da je Mak najveći simbol naše kulture. On je simbol naše kulture, poput Goethea kod Nijemaca – kaže Gorčin Dizdar.
Identitet za sve nas
Prošlost je za njega samo polazište, on se bavi univerzalnim pitanjima čovjeka i čovječanstva koja su aktuelna i dan-danas. Bitno je naglasiti da se on nije bavio samo tim srednjim vijekom i manihejskim, dualističkim, bogumilskim naslijeđem. Njegova zbirka “Modra rijeka” je u potpuno grčkom duhu. On je vidio temelj našeg identiteta i u klasičnim grčkim vrijednostima. Vjerovao je u jedan zajednički bosanski identitet koji obuhvata sve narode u BiH – kaže Gorčin Dizdar.