Jedna od najzaposlenijih i najsvestranijih žena na ovim prostorima sigurno je Jelena Veljača. Iako ju je prije nekoliko godina ovdašnja javnost upoznala kao glumicu u serijama “Ljubav u zaleđu” i “Villa Maria”, Jelena je najveći poslovni poduhvat i rezultat napravila kao autorica, scenaristica i producentica.
Pogledate li sve projekte koje je ostavila iza sebe; „Obični ljudi” za koje je sve likove radila sama, zatim „Larin izbor”, „Ponos Ratkajevih”, „Zora dubrovačka”, „Izgubljeni princ”, „Stella”…, ona je zapravo pionir na ovim prostorima u kreiranju domaćih serija i sapunica. Uz posao uspješno balansira i majčinske obaveze. U braku je s glumcem Draženom Čučekom s kojim ima jednogodišnju kćerkicu Lanu. Prošlog mjeseca tročlana porodica je boravila u Sarajevu, što je bio i dobar povod za intervju s 36-godišnjom Zagrepčankom.
– Bila sam potpuno luda. Kada sam napisala prvu seriju s 25 godina, napisala sam potpuno sama 160 epizoda. Danas, nakon deset godina nisam sigurna kako sam to uspjela. Da mi neko danas kaže da to trebam ponoviti, rekla bih: „To je teoretski nemoguće”. Mladost ludost, misliš da sve možeš. Možeš biti budan do šest ujutro i izaći na ispit, možeš se kupati u moru na 16 stepeni i uspjeti ne dobiti upalu jajnika.
To su sve stvari koje žena s 35 godina nikada ne bi učinila. Mislila bi na jajnike, maskaru, pa i na činjenicu da stvarno ne može sama napisati 160 epizoda, jer je to neodgovorno prema produkcijskoj kući ili televiziji koja je tu seriju kupila. Šta da se meni nešto dogodilo, gdje bi ta serija bila. Trajalo je godinu, konstantno sam bila pri računaru, međutim, uspjela sam. Danas radim s timom od 20 ljudi. Imam strukturiranu piramidu svojih ljudi. Sve je moguće, samo mislim da jako puno radim i paradoksalno je da mi se čini da sam se malo prerano umorila zbog toga – kaže Jelena za “Azru”.
Na RTL-u imamo priliku gledati seriju „Prava žena”, prvi put u domaćoj sapunici gledamo ljubavnu priču srednje generacije u prvom planu. Šta Vas je inspiriralo za ovaj scenarij?
– To što sam ja srednja generacija (smijeh). Ima neke istine u tome, ali mislim da je to osim mog ličnog iskustva i neki trend koji se može vidjeti u televizijskim serijama. Prije desetak godina, kada se počinjalo sa sapunicama u domaćoj proizvodnji, naslanjali smo se na hispanoameričku strukturu koja je crno-bijela i ta priča je izuzetno klasična i uvijek su djeca do 18 godina u prvom planu, a kako je publika dobivala sve više sadržaja, na neki način je i rasla zajedno s nama.
Sada je odrasla, a osim toga, televizija je danas mnogo dostupnija. Kada kažem televizija, onda mislim na sve televizijske sadržaje, jer je na raznim platformama. Sada ljudi imaju razne kanale, pa uključe snimanje, gledaju epizode jednu za drugom, sami sebi određuju vrijeme i način gledanja sadržaja. Sve to je utjecalo na sofisticiraniji ukus publike i samim tim su u prvi plan došle ljubavne priče i priče koje općenito nisu na prvu loptu, u smislu jednostavne, banalne, očite. Jako sam sretna, i kao producent i kao autor, da je sada moguće ispričati priču koja nije tipična sapuničarska, već ima života u njoj.
Zanimljivo je da ste se na set vratili nekoliko mjeseci nakon rođenja djeteta. Svaka žena, majka, ima vlastiti recept kako izbalansirati sve dužnosti, šta je Vaš?
– Na set sam se vratila nakon mjesec, zato što nisam imala pojma šta me očekuje i nikada to više ne bih ponovila. Bez obzira na to što me je prilično osnažilo i dalo mi neki osjećaj samopouzdanja kao ženi i majci, ne bih to niti jednoj ženi preporučila. Mislim da žena, ipak, ako može sebi to priuštiti, treba ostati kući uz svoje dijete. U tom periodu sam funkcionirala na skoro ratni način, ne razmišljajući o tome šta će biti za deset dana, već kao trebaš preživjeti ovu bitku. To je bilo gotovo kada je Lena napunila godinu i tek onda sam zaista bila s njom 24 sata i shvatila sam koliko mi je nedostajalo da budem uz nju i posmatram promjene.
To me je možda izvuklo iz izolacije i neke potencijalne postporođajne depresije, iz nekog osjećaja usamljenosti, a mislim da je i mnogo utjecalo na odnos mog supruga s djetetom, jer je on bio na porodiljskom i bio je uz dijete u prvim mjesecima, kada se muškarci poprilično teško povezuju s bebom. Zato sad imaju izuzetno blizak odnos. On sada sve zna, i presvući dijete, čuti je kada se probudi usred noći i uspavati je, zna sve njene navike i potrebe, jako dobro poznaje njen karakter. Kako sam se vratila među ljude, nisam imala osjećaj izolacije koji imaju mlade majke. Grozan je osjećaj kada iz nekog savremenog načina života, odjednom boraviš kući, služiš neke emocionalne i fizičke potrebe malog bića koje ti ništa u prvim mjesecima ne daje zauzvrat. Kasnije to postaje ludilo od ljubavi, čim dobiješ prvi osmijeh u trećem mjesecu života. Bespovratno se zaljubiš i ništa ti nije teško. Koliko god bilo teško, nagrada je tolika da te tjera samo dalje i daje ti motiv. Žene su preživljavale i mnogo gore stvari od povratka na posao.
Kako se trudite danas provoditi vrijeme s Lenom?
– Uključujemo je u gotovo sve što radimo tokom dana. Doveli smo je i na Sarajevo Film Festival. Imamo baku i dadilju, ali nekako se teško odvajamo i volimo tu dinamiku utroje. Smatramo da što više dijete doživi iskustava tokom ranih razvojnih godina, za koje kažu i da su najvažnije psihološki, utjecat će na njenu izgradnju karaktera, samopouzdanja, osjećaja slobode, da je svugdje prihvaćena, da sve može, pa samim tim i kada nam je teško, trudimo se da nam to bude dobra motivacija.
Kada Dražen ima probe i predstave, onda sam ja s njom, tu je i moja mama koja pomaže, iako radi, pa ne može uvijek biti tu, ali zato imamo dadilju koja je tu otkako se Lena rodila. Nemamo još potrebu za obdaništem, ali i o tome razmišljamo u skorije vrijeme, jer ne želimo da bude vezana samo za roditelje.
Glumica, producentica, scenaristica, autorica… uživate li češće u tom uzbuđenju i brzini stvaranja koje donosi set, ili pak pisanju teksta?
– Onaj prvi trenutak kada kao autor stvaraš priču, neuporediv je s bilo čim drugim i zahvalna sam Bogu na tom talentu. Tada mi ništa nije draže nego pisati. Naprimjer, na SFF-u sam pogledala film „Muškarci ne plaču”, koji je veoma kasno završio i kada sam došla u hotel u koji sam odsjela u Sarajevu, došla sam oko dva i nisam mogla zaspati koliko sam bila puna te priče u sebi i krenula sam pisati. To su trenuci kada stvarno najviše na svijetu uživam u pisanju.
Međutim, moram priznati da je producentski posao nešto u čemu se vidim na duge staze i što mi je postalo primarno zanimanje. To je osoba koja je stalno na setu, koja je na neki način supervizor svih ljudi koji su uključeni u proces i uživo gledaš kako se tvoja ideja provodi u djelo. To je fantastično. Kada je riječ o glumi, vratila sam se 2014. godine na scenu i na setu serije „Prava stvar” sam upoznala svog muža. Glumili smo ljubavni par i zaljubila sam se. Ubrzo sam dobila Lenu. Čini mi se da se opasno ponovo vraćam glumi.
Je li to bila ljubav na prvi pogled?
– Kada gledam na to doba, mogu reći da mi se čini da sam se zaljubila već na toj prvoj probi, gdje smo se i upoznali prvi put. Danas mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Tada to nisam tako shvatala. Dražen je nevjerovatna kombinacija talenta i skromnosti, što je veoma rijetko u glumačkom svijetu. Rijedak je i veliki talent, a kada je neko izuzetno talentiran, rijetko je i da je skroman. S obzirom na to da sam upoznala mnogo glumaca s kojima i radim cijeli život, mislim da je to nešto što me je najviše impresioniralo kod njega.
Zašto je brak, i da li je, kao zajednica važan danas?
– Zajednica je važna. Papir nije važan. Mislim da je to individualno. Ima ljudi kojima je to važno iz tradicionalnih razloga ili što su ljudi zamišljali kako će izgledati njihovo vjenčanje. Postoje ljudi koji su vjernici pa je njima važno da to urade u crkvi ili džamiji. Postoje i ljudi koji to rade zbog porodice ili partnera. Ne mislim da je neka razlika između službenog braka i odnosa muškarca i žene koji žive zajedno pet ili deset godina.
Šta su Vam, kada je riječ o majčinstvu, bili najveći strahovi, a šta najveća zadovoljstva?
– Ničega se nisam bojala, jer sam ostala trudna u 34. godini. Dugo sam priželjkivala dijete. Baš sam bila spremna na to. Priželjkivala sam curicu, iako bih, da sam dobila muško dijete, bila ludo zaljubljena u njega, ali na neki način mi se ostvario san i uživam u svemu. Uživam u njenom oblačenju, dok mi još dopušta da je ja oblačim, mada se bojim da smo lagano na izdisaju te faze. Uživam gledati kako se genetika pomiješala, ima oči na mene, tijelo na Dražena i slično. Naravno da su tu besane noći kada je bolesna, jer je najteže gledati dijete kada se bori s temperaturom, i radije bi to preuzeo na sebe, ali je prolazno. Meni je majčinstvo bilo nešto što sam dugo čekala i što me ispunilo.
Posljednjih godina svjedočimo ekspanziji turskih serija na ovim prostorima. Kako domaća produkcija, serije, plivaju u vodama konkurencije?
– Teško. Turske serije koje mi gledamo kao sapunice uopće nisu snimane kao sapunice, to su dramske serije koje televizije kupe cijele i režu ih na daily epizode. Ne koštaju kao sapunice, niti su tako producirane. Publika to ne zna i navikla je na jedan produkcijski nivo koji ne zna prepoznati. Naravno da izgledaju ljepše kada imaju dronove i helikoptere.
To i meni izgleda fenomenalno. Konkurirati tome je izuzetno teško. Mi se možemo potruditi ponuditi sadržaj koji je, ipak, bliži našoj publici i priča koju bi neko mogao prepoznati na ovom području, ali kao u svakom poslu, pojavila se konkurencija i mi se borimo iz dana u dan s njom. „Larin izbor” se uspio izboriti sa „Sulejmanom Veličanstvenim”, koji je do tada bio neprikosnoveni hit. Postoji način. Priča je ta koja može pobijediti sve.
Na šta se još nikada niste usudili?
– Pa sve sam se usudila. Žao mi je što nisam trudna pozirala potpuno gola. Imam neke kućne fotografije koje je napravio muž mobitelom, ali nije to to. Žao mi je što nisam nekome pozirala, jer mislim da je tijelo žene koje se mijenja u trudnoći, koliko god kilograma dobila i koliko god se strija stvorilo i kapilara popucalo, nešto što se treba slaviti. Čak i da se desi nova trudnoća, ne možeš se vratiti na prvu nikada više. Ne mogu reći da se nisam usudila, već mi niko nije kucao na vrata i rekao: „Daj da te slikam golu s ogromnim stomakom”, a ja nisam to sebi organizirala.
Kazali ste kako Vam mama najviše pomaže u odgoju kćerke. U čemu ste Vi najsličniji svojoj mami?
– Moja mama i ja smo različite. Ona je jedna klasična, balkanska žena koja je s jednim muškarcem 40 godina i ona voli svoj život. Ja ne mogu zamisliti da živimo u istom stanu toliko godina i da svaku sedmicu kuham ista jela. Moj život je potpuno različit i karakterno smo veoma različite. Oduvijek sam bila problematično, brbljavo, dosta znatiželjno dijete i mnogo sam hrabrija od nje. Mnogo više toga sam se usudila. Jako rano sam otišla od kuće i nisu bili baš sigurni šta će od mene biti.
Ali, kada se Lena rodila i kako mi ona dosta pomaže, moram priznati da smo se približile jedna drugoj ponovo, što mi je jako lijepo i uživam u tome da se i taj odnos promijenio dolaskom Lene. Čini mi se da bi ona bila mnogo slobodnija, da bi se više toga usudila da je imala potporu okoline. Tada je bilo da žena rodi i da sutradan kuha za svog svekra. Ne kažem da je bila zlostavljana, živjela je u porodici punoj ljubavi, ali to je bilo normalno tada. Meni da je neko rekao tri dana nakon porođaja da skuham nešto, ja bih ga pogledala i rekla: „Dođi sebi”. Svako vrijeme nosi svoje. Karakterno sam od nje naslijedila jednu stvar koja me dosta obilježava, a to je potreba za kontrolom. Nije da nam to služi na čast, ali za posao producenta dosta dobro dođe.
Šta bi Vam u karijeri još bio naročiti izazov da uradite?
– Film. Sada ću prijaviti jednu priču na „Havc” i nadam se da će mi dati sredstva, samo zato što će me to konačno natjerati da počnem pisati film.
Foto: Mario Klein