Trener svih trenera, epitet je koji se veže uz ime Miroslava Ćire Blaževića. U 55 godina dugoj karijeri Ćiro je sjedio na trenerskoj klupi reprezentacija Švicarske, Hrvatske, Irana, BiH i Kine. No, kao i u svakom zanimanju, poslije mukotrpnog rada dođu i oni penzionerski dani, što se u slučaju ove nogometne legende desilo 2014. godine. U razgovoru za naš magazin Ćiro govori o penziji na koju se još nije navikao, karijeri, te suzama koje je pustio tokom premijere monodrame „Ćiro“, u kojoj Tarik Filipović prikazuje život “Trenera svih trenera”.
– Kada bih sve sabrao u ovih 50 i više godina što sam radio kao trener, nisam bio na odmoru ni mjesec. Jer, kada je odmor, onda traju pripreme i svake godine tako, a ja sam neprekidno radio. Radio sam zahvaljujući činjenici da sam se, ko god me zvao, odazvao. Tako da sam čas trenirao reprezentaciju, čas nekog drugoligaša. Osvojim prvenstvo s Grasshopperom, pa odem u Prištinu ili Tuzlu. Ko god me zove, ja idem. Tako da nikada nisam bio bez posla, ali isto tako nikada nisam imao odmora – kaže Ćiro na početku našeg razgovora.
Od 2014. godine ste u penziji. Je li Vam poslije toliko godina rada bilo teško da se naviknete na mirniji tempo života?
– Vrlo, vrlo teško. Nisam mislio da ću se nakon toliko godina umora i zasićenosti u poziciji penzionera osjećati izgubljeno. Ali eto, život nam nameće nekakva pravila na koja mi ne možemo utjecati.
Žalite li za nečim u karijeri?
– Joj, naravno, toliko je toga. Najgore je kada kroz analizu konstatiraš da si ti kriv. Onda je to zaista bolno. Moja je nesreća što imam tu vrstu savjesti da prvo pitam gdje sam ja pogriješio, tako da ima mnogo neprilika koje su uslovile ovo žaljenje.
Jedne prilike ste izjavili da ste bili prosječan igrač. Kada gledate s ove vremenske distance, kako je prosječan igrač postao vrhunski trener?
– Interesantna statistika upozorava da gotovo nikada veliki igrač nije bio veliki trener. Mislim da se to pravilo može primijeniti jer veliki igrač kao trener ima jedan hendikep, a to je da šta god da igrač napravi, on kaže: „Jao da sam ja tu, ja bih to ovako“. Nema strpljenja, nema mogućnosti jednog sistematskog i planskog rada da bi napravio ono što je treneru osnovna dužnost, a to je da s igračima koji su mu stavljeni na dispoziciju napravi stanovite pomake nabolje i da od prosječnog igrača napravi savršenog.
Emir Hadžihafizbegović je jednom prilikom rekao da je to što ste 1998. godine s Reprezentacijom Hrvatske osvojili bronzu na Svjetskom fudbalskom prvenstvu učinilo više za imidž države od njene diplomatije. Kako Vi to komentirate?
– Čujte, nogomet je jedan svjetski fenomen, pogotovo kada je riječ o velikim manifestacijama kao što su Evropsko i Svjetsko prvenstvo, koje evidentno najveći dio populacije ove Planete prati i gleda. Istina je da u to vrijeme najveći postotak ljudi na Planeti nije znao za Hrvatsku, a dolaskom do polufinala smo skrenuli pažnju na sebe. Zamislite, prema nekim francuskim statistikama, samo dva posto ljudi na ovoj Planeti je znalo za Hrvatsku u to vrijeme, a nakon Svjetskog prvenstva više od 30 posto. To je evidentna potvrda da smo napravili jednu promociju koju ni četa ambasadora ne bi mogla napraviti. Na to smo uglavnom bili svi ponosni, i eto činjenica je da smo uz to obradovali i sve naše zemljake. Posebno se ponosim tim periodom, jer to je i najveći uspjeh u mojoj 55-godišnjoj karijeri.
Je li Vam žao što s Reprezentacijom Bosne i Hercegovine niste ostvarili bolje rezultate?
– Žalim uvijek jer znam koliko je malo trebalo da napravimo taj podvig. Ali nogomet je…, fenomen nepredvidivosti je ono što ga čini toliko interesantnim. Tu nikada ne možete biti sigurni ni u šta. Eto ja sam bio gotovo siguran da ćemo proći pa nismo.
Često ste u Bosni i u rodnom Travniku. Koje Vas uspomene vežu za rodni grad?
– Nikad mi nije dovoljno evocirati mladost. To je najljepši period života. Idem vrlo često u Travnik i obilazim sve ono što sam kao dijete obilazio. Vrlo sam sentimentalno vezan za taj period.
S kim obavezno popijete kafu kada ste u Bosni?
– Ima jedan Izet Nalić, prijatelj koji je sa mnom igrao. On me stalno zove da dođem s ovim izgovorom: „Dođi Ćirica, još samo smo ti i ja ostali, svi su nam pomrli“. To je jedna vrlo žalosna konstatacija, ali ja udovoljavam mom Izetu. Često se znam zaletiti preko Vlašića samo da ga vidim i da se malo družimo.
Kako doživljavate godine?
– Tragično. Ja se uvijek trudim, u ovakvim prilikama kada imam privilegiju da se obratim širokoj publici, da ljude ne rasplačem, pa ću preskočiti ovaj odgovor.
Važite za velikog džentlmena na javnoj sceni, i kažu da tu titulu uz Vas zaslužuje još samo Čola. Kako to komentirate?
– Pa to je meni jedan kompliment. Čola je Čola. Njega obožavaju svi, pa i ja isto. Jako samo dobri. Nismo se vidjeli jedno 20 godina i on je imao koncert u Opatiji, nisam mogao doći do njega od raje. I ja viknem: „Čola“. On je leđima okrenut deset metara, a kaže: „Ćiro“. Bio sam fasciniran kako jedan muzičar može da prepozna boju glasa nakon 20 godina.
Jeste li nastojali da na sina prenesete džentlmenske manire?
– Da. Ali je jedna iluzija da čovjek ili roditelj od nekoga ko je predodređen da ne bude džentlmen stvara džentlmena. To je nemoguće. Sretan sam da je on više na mamu, a mama mu je, malo će biti nespretno, stvarno jedna dama i onda je ona sve učinila da se on nauči normalno ponašati.
Više od pola vijeka ste u braku, tačnije 56 godina. Kako je provesti toliko vremena s jednom ženom?
– Nadam se da ona ovaj intervju neće pročitati, ako joj neko ne javi. Ali to je jedan jako specifičan fenomen i svi me to pitaju…, pa lako je meni kada ona 35 godina živi u Švicarskoj.
Tarik Filipović je prije nekoliko mjeseci predstavio monodramu „Ćiro“ inspiriranu Vašim životom. Kakav ste osjećaj imali kada ste gledali premijeru?
– Stari čovjek, nažalost pripadam to kategoriji, vrlo se lako rasplače. I ja sam se tako rasplakao. U Zagrebu je redovno predstavljaju i ljudi me mole da idem, ali ne mogu, jer on na jedan vrlo suptilan način dočarava moj kraj. Svakome je teško doživjeti kraj, a još sam živ.
Jeste li zadovoljni načinom na koji je Tarik predstavio Vaš život?
– Sve što je on interpretirao je bilo tako. Ne bih ni dozvolio drugačije, jer ima još živih svjedoka, pa da kažu: “Što laže”. Tako da je apsolutno vjerodostojno prenosio, ali onda na kraju, ipak, kaže: „Kad ja umrem…“. On završava tako što ja odlazim, pa eto nemojte mi ni ulicu dati, dajte mi klupu koja mi je dala i rak prostate i šećer. Tako da je, bez da je to možda htio, ali mene jako rastužio. Sad ću vam reći i jedan fenomen. Imam snahu, jednu Hercegovku, i nisam s njom u nekim dobrim odnosima, ali kada se predstava završila, ona se tako rasplakala. Tog trenutka totalno sam promijenio odnos, jer sam shvatio taj očinski sentiment prema njoj. A ima još jedan detalj, o Mamiću se radi. On je došao na premijeru i kada je bilo gotova predstava, došao je do mene i plače k’o godina. U sebi kažem: „Vidi ga opet folira“, ali kad smo se zagrlili, moja košulja je sva mokra bila, on je sav mokar bio. To znači da nije lagao i da je doživio isto. Žena moja nije ni trepnula okom p…a joj materina, njoj je to sve predstava – s puno duha završava priču legendarni trener.