Lejla Graho, ne samo da poput većine žena voli modu, nego je živi, ona je njen posao. Modnim trendovima ne treba slijepo robovati, kaže ona, a prilikom izbora odjeće treba voditi računa i o tome da je udobna. Upravo to je presudno i kad je riječ o kostimima koje bira za glumce. Iza Lejle su brojni projekti koje je kao kostimografkinja realizirala, dugo očekivani film „Žaba“ je posljednji.
– Ovim filmom se nevjerovatno ponosim.
Presretna sam da ga je publika, iako se bavi teškom, ali nama toliko bliskom temom, zavoljela, da se smijala i plakala s glumcima. To je film na čiju smo realizaciju čekali skoro šest godina i čije smo snimanje počeli sa željom da napravimo najbolje što možemo, svako u svom domenu. Teško je opisati osjećaj kada gotovo 4.000 ljudi sjajno odreagira na nešto čemu sam i sama doprinijela – kaže sarajevska kostimografkinja za „Azru“.
Nakon ovog filma Vaša saradnja s rediteljem Elmirom Jukićem nastavljena je kroz seriju „Ne diraj mi mamu“, koja tek treba da se počne emitirati. Koji od projekata, a brojni su iza Vas, Vam je u profesionalnom smislu bio i najizazovniji?
– Svaki novi projekt je za mene izazov. Proces počinjem nanovo, karakteri su drugačiji, a samim tim i moj pristup. Postoje neki parametri kojih se držim kada je riječ o TV seriji, naprimjer, jer forma sitcoma uglavnom zahtijeva i dopušta mnogo zaigraniji kostim.
Završili ste industrijski dizajn, a diplomirali s temom „Filmski kostim“. Gdje je korijen Vaše ljubavi prema kostimografiji?
– Nakon završene Srednje škole primijenjenih umjetnosti, Odsjek za tekstilni dizajn, moja ambicija je bila modni dizajn. Spletom sretnih okolnosti i poznanstva s jednom sjajnom kostimografkinjom, pokojnom Amelom Vilić, zaljubila sam se u kostim i već na drugoj godini akademije počela koketirati s tom oblasti. Industrijski dizajn je bio smjer na kojem sam na nekoliko predmeta imala slobodu da se bavim i istražujem kostimografiju, a veliki sam filmofil od djetinjstva pa je i to doprinijelo tako jakoj ljubavi prema kostimu.
Koliko je Vaše zanimanje prepoznato i cijenjeno na domaćem tržištu?
– Imam sreću da sarađujem s filmskim profesionalcima koji kostimografiju kao autorski rad cijene kao i bilo koji drugi segment produkcije. Kostim je veliki dio vizuala i njime se glumcu pomaže da približi karakter koji igra.
Kako izgleda proces pripreme kostima za jednu glumačku ekipu?
– Proces je uvijek sličan. Zavisno od trenutka kada krenu pripreme, od toga kolika je glumačka postava, koji je stil u pitanju, da li se kostimi šiju, kupuju ili iznajmljuju ili je kombinacija svega navedenog. Najprije pročitam scenarij, napravim kostimske razrade, prema kojima napravim budžet za kostim i skice. Slijede razgovori s režiserom, glumcima, direktorom fotografije, scenografom i maskerom. Tek kada se se ideja prezentira svima i svi budemo zadovoljni drugim segmentima krećem u pripreme. Često moj radni dan u pripremama traje više od 10 sati. U filmskom kostimu je svaki detalj bitan, jer vrlo često jedino detaljom mogu da napravim kostimsku karakterizaciju uloge.
Šta se radi sa kostimima nakon završetka snimanja?
– Kostimi se pohranjuju u funduse, gdje se sortiraju, a određeni dijelovi kostima, poput bijele košulje, jeans pantalona, muških odijela i sličnih svevremenskih komada, nastavljaju svoj kostimski život na nekoj drugoj produkciji.
Osim za serije i filmove radite i kostime za reklamne i muzičke spotove kao i pozorišne predstave. Može li se neki segment Vašeg rada izdvojiti kao zahtjevniji od ostalih?
– Osnovni kreativni proces je isti, razlika je u mediju. Pozorište i film (kad kažem film, mislim i na TV produkciju, serije, reklamne i muzičke spotove) su dva različita medija. U pozorištu ne možete računati na detalje poput dugmića, šava, teksture, a zbog udaljenosti publike u odnosu na scenu. Dok se na filmu obraća pažnja i na najmanji detalj. U pozorištu se može improvizirati dok se na kameri svaka najmanja improvizacija vidi i često „čita“ kao greška.
Koja vrsta projekta bi za Vas bila izazov u poslovnom smislu?
– Voljela bih raditi film koji zahtijeva stilski ili fantasy kostim, to bi mi bio izazov. Adaptaciju bajke, romana ili nečeg sličnog.
Vaš posao podrazumijeva rad s velikim brojem glumaca. Stvara li posao poligon za sklapanje iskrenih i velikih prijateljstava?
– Imala sam sreću da sam kroz posao upoznala sjajne i talentovane glumice i glumce s kojima sam se sprijateljila i s kojima se privatno družim. Na setu smo radne kolege koje se poštuju i cijene, a nakon radnog dana smo dobri prijatelji. Često mi srce „zaigra“ kada vidim glumačku podjelu jer vidim ime nekog od mojih dragih kolega i prijatelja.
Ko je, prema Vašem mišljenju, najbolje obučena glumica i glumac, ako o Regionu govorimo?
– Teško je izdvojiti pojedince, jer gotovo sve glumice i glumci koje poznajem vole modu i uživaju u njoj. Džana Pinjo ima prekrasan stil te sam s njom i Anđelkom Prpić često na pauzama snimanja „čavrljala“ o modi. Što se tiče glumaca, izdvojila bih Albana Ukaja i Mirana Kurspahića.
Foto: Lejla Hasanović