Slika kako bi trebalo da izgledaju, a koju modna industrija i Hollywood šalju mladim djevojkama, nikada nije bila agresivnija nego što je danas. Glumice, pjevačice i manekenke spremne su učiniti sve za što mršaviji izgled, a u njima mnoge djevojčice i djevojke vide svoje uzore, te težeći za idealnom tjelesnom težinom upadaju u zamku anoreksije. O ovom poremećaju ishrane govorila nam je i prof.dr. Aneta Sandić, spec. psihijatrica – psihoanalitička psihoterapeutkinja.
Poremećaji u ishrani posljednjih godina su sve ozbiljniji problem. Ponajprije zbog činjenice da djevojke idealiziraju uglavnom premršave slavne žene, nastojeći po svaku cijenu da izgledaju poput njih. Ozbiljni analitičari upozoravaju da Hollywood napokon treba da počne u prvi plan stavljati zdravo tijelo ili će se problem još više pogoršati. U više od 90 posto slučajeva anoreksija se javlja kod žena, dok je prosječna dob početka anoreksije 17 godina. Poremećaj rijetko počinje kod žena starijih od 40 godina, dok općenito povećani rizik od obolijevanja postoji ako anoreksiju ima srodnik prvog reda.
Zbog slave i načina života koji poznatima dirigiraju njihove karijere, često se nađu u situaciji da pretjeranom brigom o izgledu naruše svoje zdravlje, te završe s problemima poput anoreksije. Osim navedenih, pojavi anoreksije i bulimije pogoduju i problemi kao što su: razvod, preljuba, pa i ovisnost o raznim drogama i opijatima. Nicole Richie dovela se do tog stepena da je zbog problema s anoreksijom mogla izgubiti dijete. Nicole je, naime, u isto vrijeme, osim s anoreksijom, vodila bitku i s ovisnošću o kokainu. Glumica Jessica Alba o svojoj borbi protiv anoreksije progovorila je 2005. godine. Kao glavni razlog navela je činjenicu da nije željela izgledati poput nekih članova svoje porodice, koji su uglavnom bili prekomjerne težine. S problemom anoreksije, Jessica se borila nekoliko godina.
Njena kolegica Kate Beckinsale s poremećajima u prehrani suočila se već u tinejdžerskim godinama prije nego što je odlučila glumiti. O svojoj bolesti često je znala pričati u intervjuima, ne skrivajući apsolutno nijedan detalj. U njenom oporavku veliku ulogu imali su porodica i prijatelji. Victoria Beckham godinama je odbijala priznati da boluje od poremećaja u prehrani. Ipak, 2001. javno obznanjuje da se godinama bori s kilažom, da je ta vrsta problema u njenoj glavi, te da prakticira nekoliko izuzetno rigoroznih dijeta. Glumica Jane Fonda jedna je od prvih poznatih žena koje su odlučile progovoriti o svojoj borbi s anoreksijom i bulimijom. S obzirom na to da se 70-ih godina nije mnogo pažnje pridavalo poremećajima u prehrani, Jane se 20-ak godina suočavala s tim problemom. Žene širom svijeta glumicu još poštuju zbog njene iskrenosti i borbenosti, te im ona daje snagu da se pokrenu i učine nešto.
Dok su se spomenute slavne žene uspješno suprotstavile poremećajima u ishrani, slučaj koji je šokirao javnost, smrt je 21-godišnje brazilske manekenke po imenu Ana Karolina-Reston. Bitku s anoreksijom izgubila je nakon što je dobila infekciju, koju je uzrokovala upravo ta bolest.
O ovoj temi razgovarali smo s prof.dr. Anetom Sandić, koja nas je upoznala s razlozima zbog kojih dolazi do anoreksije, liječenjem, te o posljedicama koje anoreksija može ostaviti na naš život.
– Anoreksija je nezgodan, da ne kažem težak, psihički poremećaj koji se, prvenstveno, očituje na tjelesnom planu. Manifestira se kao poremećaj prehrane. Glavno obilježje je iznimna, patološka potreba da se kontrolira hrana i njena količina, koja se unosi u organizam. Značajno je podsjetiti se da se bulimija, odnosno prejedanje, i anoreksija često javljaju udruženo, odnosno najčešće se anoreksiji pridružuje, barem u nekoj od njenih stadija, i bulimično ponašanje – objašnjava psihologinja Sandić za naš magazin.
Šta dovodi do obolijevanja od anoreksije, odnosno koji su najčešći razlozi koji dovode do nje?
– Patogeni uslovi odrastanja. To su najčešće uzorne, građanske porodice, ali u kojima se svašta „gura pod tepih”. Ovo se odavno zna u psihoanalizi. Njeno simboličko značenje udružuje anoreksiju s iznimnom potrebom za kontrolom kroz koju se, jedino, percipira mogućnost vlastite autonomije. Dakako, tu je i savremeni stil življenja, neoliberalizam 21. vijeka, sa svojim vrijednostima (mediji, jako mršave žene kao uzor ljepote i slično). Ovdje valja spomenuti da je anoreksija nekada u našoj historiji i smatrana bolešću svetica.
Kako prepoznati anoreksiju?
– Pothranjenost, nagli gubitak tjelesne težine, izbjegavanje zajedničkih ručkova, kontroliranje kalorijske vrijednosti hrane gotovo „opsesivno”, odlazak u kupatilo nakon jela (anoreksija udružena s bulimijom, ne tako rijedak oblik, kada se ide povraćati unesena hrana).
Koliko je anoreksija zaista opasna po život i kakav je proces liječenja?
– Opasna je po život zbog iznimnog crpljenja organizma, jer anoreksična osoba sebe vidi deformirano, kao debelu. Osim ovakve vizuelne percepcije i čulo dodira, kada, naprimjer, dotaknu svoje nekada već isuviše mršavo tijelo, izopačeno anoreksičnom subjektu pokazuje da je debela, da ima tog groznog sala… U težim oblicima anoreksije postoji i mogućnost smrtnog ishoda, naprimjer, u slučaju prekasnog interveniranja ili pojedinih tvrdokornih oblika bolesti.
Ukoliko se osoba izliječi od anoreksije, osjeti li kasnije određene posljedice?
– Najčešće nedovoljno izliječena anoreksija ostavlja posljedice. Osim manifestacije svojih simptoma, anoreksija pokazuje dijapazone snage, kao i slabosti te ličnosti te dakako da nedovoljno tretirana ostavlja manje ili veće posljedice po prosječno adekvatno psihosocijalno funkcioniranje individue. Ovo se kreće u vrlo različitom opsegu.
Koliko je anoreksija zastupljena u našoj državi?
– Anoreksija pokazuje podjednaku distribuciju u svim državama koje su uređene prema tipu zapadnog modela i gdje je prvenstveno bjelačka populacija. Da, anoreksije ima i u BiH, ima je podjednako i u Regionu.
U svojoj privatnoj ljekarskoj i psihoterapeutskoj praksi susretala sam se s anoreksijom. Vrlo je nezgodna i zahtjevna za tretman. U proces je poželjno, prema potrebi ili obligatorno, uključiti i roditelje. Moguće je postići dobre rezultate i kombiniranjem individualne i porodične psihoterapije. U odmaklo razvijenim i težim stadijima ove bolesti pacijent prvo biva hospitaliziran usljed lošeg, teškog tjelesnog statusa. Psihijatrijska pomoć je tada, osobito u počecima bolničkog tretmana, u neku ruku čak od sekundarnog značaja. Tijelo ovih bolesnika jako je namučeno, nekada ireverzibilno oštećeno (amenoreja, promjene, oštećenja po koži i slično).