Vermina Kazaferović, iz Sarajeva, ponosna je majka uskoro dvogodišnjeg sina Abdulaha, kojeg namjerava naučiti svim moralnim vrijednostima koje je na nju prenijela SOS majka Fikreta. Naime, Vermina danas radi u Udruženju „Tempo”, u kojem realizira interaktivne muzičke radionice s djecom predškolskog uzrasta, a davne 1997. godine postala je dio prve SOS porodice u BiH, koju je uz nju i Fikretu činio SOS brat Armin, a kasnije još 14 ljudi. Život s velikim brojem ljudi i ljubav koju su jedni drugima pružali dao je Vermini, prvi put u životu, osjećaj porodičnog pripadanja. Međutim, njena priča počinje mnogo ranije, kada je, odmah nakon rođenja, smještena u dom za djecu bez roditeljskog staranja.
– Biološki otac je ostavio moju majku i onda je ona bila prisiljena da ostavi mene, jer nije imala uslove da me izdržava. Isto tako ni njena porodica nije bila za to da me zadrži, jer nije bila u braku. Tako da sam odmah po rođenju smještena u dom „Ljubica Ivezić”, gdje sam ostala sve do 4. augusta 1992. godine, kada smo izmješteni u Njemačku – kaže Ermina, danas studentica Muzičke akademije u Sarajevu. Godine 2014. se udala, formirala svoj porodični dom, rodila dijete, ali nikada ni u jednom trenutku nije prekinula vezu s ljudima iz SOS Dječijeg sela, zahvaljujući kojima je imala djetinjstvo ispunjeno ljubavlju i pažnjom.
Jeste li ikada ostvarili kontakt sa svojim biološkim roditeljima?
– S biološkom majkom sam u kontaktu od svoje desete godine. Povremeno se čujemo porukama, a jako rijetko se vidimo – jednom u dvije do tri godine. A za oca nikada ništa nisam saznala, znam mu samo ime.
S bratom Arminom i mamom Fikretom 1997. godine ste postali prva SOS porodica u BiH. Je li njihova ljubav uspjela da Vam nadomjesti nedostatak bioloških roditelja?
– Fikreta je svojom ljubavlju, nježnošću i brigom uspjela da nadomjesti sve ono što mi je falilo zbog toga što nisam imala biološke roditelje uz sebe. Tu su, naravno, i moja braća i sestre za koje sam jako vezana i s kojima sam stvarno odrastala u nekom miru i skladu. Uvijek smo se dobro slagali i zahvaljujući njima sam imala svoju veliku i sretnu porodicu.
Dio SOS porodice ste postali sa svojih šest godina. Na šta ste se u tom periodu najteže navikli?
– Dolazak u Sarajevo nakon skoro pet godina boravka u Njemačkoj bio je veliki šok za mene i velika promjena. Izgubila sam tu neku sigurnost i osjećaj da pripadam negdje. Bili smo smješteni ponovo u dom „Ljubica Ivezić”, u kojem je situacija bila jako loša, što je, naravno, bilo i normalno nedugo nakon rata. Znam da je taj period bio izuzetno zbunjujući za mene. Nisam imala uopšte predstavu o tome šta je porodica, ko je majka, a ko otac. Toliko nisam znala da sam često svaku žensku osobu koja bi mi prilazila zvala majkom. Kada sam napokon došla u SOS Dječije selo kod svoje SOS majke Fikrete, bila sam toliko sretna što sam napokon dobila nju i svog brata Armina. To je prvi put da sam, zapravo, dobila svoju porodicu.
Koliko dugo Vam je trebalo da majku Fikretu i tu porodicu zaista počnete smatrati svojom?
– Čim su mi rekli da je ona moja mama, ja sam to automatski prihvatila, jer sam toliko bila željna pažnje i ljubavi. Tako da sam bila najsretnija u tom trenutku kada su mi rekli: „E, ovo je tvoja mama, ovo je tvoj brat i ovo je tvoja porodica gdje ćeš sada živjeti”.
Koliko dugo ste bili dio ove porodice?
– Smatram se dijelom ove porodice od momenta kada sam kročila u kuću mame Fikrete i kada sam dobila svoju SOS braću i SOS sestre, što je bilo 19. juna 1997. godine i osjećat ću se kao dio porodice do kraja svog života. Što se tiče dužine boravka, u SOS Dječijem selu sam provela deset godina, sve dok nisam završila osnovnu školu. Nakon toga sam otišla u kuću za mlade, gdje je bio malo drugačiji način života, više samostalan. Učeni smo da imamo svoje odgovornosti, da radimo i da se pripremamo za dalji život. Taj period je trajao četiri godine i nakon toga smo mogli da biramo da li ćemo odmah početi raditi ili ćemo nastaviti s programom studiranja. Ja sam, naravno, odabrala program studija, koji sada polako privodim kraju.
Čemu Vas je to što ste bili dio SOS porodice naučilo?
– Boravak u ovakvoj porodici, najviše zbog njene brojnosti, naučio me da imam jako puno strpljenja, zbog čega se kasnije rodila ljubav prema radu s djecom. Izgradila sam sposobnost da mogu komunicirati i živjeti s velikim brojem ljudi bez ikakvih problema i konflikata. Naučila sam da prihvatim ljude onakvim kakvi jesu, sa svim njihovim manama i vrlinama, jer je to ono što nas čini unikatnim u ovom svijetu.
Kroz Vašu porodicu je prošlo 14-ero djece. Koje su prednosti, a koje mane života s velikim brojem ljudi?
– Prednost velike porodice je što je uvijek jako zanimljivo, što imaš mnogo ljudi na koje se možeš osloniti i u kojima imaš prijatelja koji će te saslušati. Prednost naše porodice bila je i u tome što je uvijek bilo više curica, tako da smo se mi uvijek držale zajedno i igrale. Sve ukupno jako je veselo i zanimljivo boraviti s tako velikim brojem ljudi. Mane su, rekla bih možda, što s obzirom na broj ljudi ne možemo sa SOS mamom dobiti nasamo vremena onoliko koliko bismo mi htjeli, nego to vrijeme moramo dijeliti s ostalom djecom. Mada se naša mama stvarno maksimalno trudila da svi imamo njenu pažnju i ljubav podjednako.
Za šta ste mami Fikreti najviše zahvalni?
– Što me prihvatila i voljela upravu onakvu kakva jesam. Što mi je pomogla da se razvijam onako kako sam ja htjela i u smjeru u kojem sam htjela. Što je uvijek svojim primjerom pokazivala ono što je htjela da mi naučimo. I naravno, što mi je i dan-danas podrška u svemu onome što radim.
Koliko često ste danas u kontaktu?
– U kontaktu smo skoro svakog dana, a idem kod nje kad god mogu, kako bih joj pomogla kada su u pitanju domaće zadaće mlađe SOS braće i sestara. Nekad odem čisto da se ispričam, da se malo izjadamo jedna drugoj. I dalje smo tu jedna za drugu u svemu što se dešava u našim životima. I naravno i dan-danas mi treba njen savjet i mišljenje o nekim sada mojim životnim pitanjima.
Zbog čega se ona Vama najviše ponosi?
– To ćete morati nju da pitate. Ali, kada je riječ o svoj djeci koja su do sada bila kod nje, mislim da je najponosnija na to što smo istrajali u svojim snovima i što smo sada samostalne osobe koje mogu da same vode računa o svom životu. I što smo osobe koje su uspješno izgradile svoj život.
Ko Vam je unutar SOS porodice, uz majku, bio najveća podrška?
– Najveća podrška je uvijek bila moja mama Fikreta, a zbog godina, uzrasta i naravno okolnosti u životu najviše sam se vezala za svog brata Armina. Uvijek rado kažem brata, iako nismo biološki uopšte vezani. Naime, spletom okolnosti smo bili zajedno u konvoju koji je išao za Njemačku, 1992. godine, nakon čega su nas u smjestili u isti dom. Kada smo došli u Sarajevo, u dom „Bjelave”, socijalni radnik, koji nas je trebao prebaciti u Dječije selo, vidio je da se zajedno igramo i bilo mu je žao da nas razdvaja te je odlučeno da i on ide sa mnom, iako sam prvobitno samo ja trebala da uđem u SOS porodicu.
Jeste li sa svim članovima porodice stvorili bliskost kao da ste zaista krvno povezani?
– Oni će uvijek biti moja braća i sestre, jer upravo kroz ovakav način života sam naučila da ne trebaš biti krvno povezan s nekim da bi ti taj neko bio porodica. Život nas je sada odnio na razne strane, međutim, tu je Facebook, tu je telefon i onda nađemo vremena da se čujemo. Nađemo se, naravno, svi kod mame Fikrete, okupimo se za praznike i rođendane i onda vidimo šta se dešava u svačijem životu, radujemo se svačijem uspjehu. Posavjetujemo jedni druge.
U braku ste od 2014. godine. Kako ste upoznali supruga i jeste li ga odmah na početku upoznali sa svojom životnom pričom?
– Supruga sam prije dvije godine upoznala u Friedrischafenu, na proslavi prijateljstva tog grada sa Sarajevom. On je išao sa svojim bendom „Futavci”, a ja s vokalnim ansamblom „Gaudeamus”. Bili smo smješteni u istom hotelu i autobusu. Ostali smo u kontaktu pri povratku iz Njemačke i nakon nekoliko izlazaka sam znala da je on osoba s kojom se mogu zamisliti. A moju priču je znao sasvim slučajno. Naime, oboje smo išli u SOS centar na glumu, samo u različitom periodu. Arma Tanović, koja je radila s nama, znala me je spomenuti zbog mog pjevanja, a on me je zapamtio, možda, zbog mog neobičnog imena. Kada sam mu pričala stvari, on bi rekao: „Znam to”.
Koliko Vam je on podrška u svemu?
– On mi je najveća podrška u svemu. Pokazao je mnogo interesa za sve, pa i za taj dio mog života, i to mu nikada nije smetalo, niti me smatrao drugačijom. On misli da sam zbog toga osoba koja jesam danas i zbog toga me još više cijeni i poštuje.
Je li Vam zbog udaje bilo teško da se odvojite od ljudi s kojima ste odrastali?
– Nije tu bilo neke tuge zbog odlaska iz porodice, jer, zapravo, ja sam član te porodice do kraja svog života. Bio je to više neki žal za životom koji ostavljam iza sebe, ali naravno i sreća i nadanje zbog života u koji tek treba da kročim. Sve mi je bilo lakše, jer znam da smo uvijek svi tu jedni za druge i da udajom, ustvari, nisam izgubila porodicu nego sam dobila još jednu.
S obzirom na to da ste odrasli s velikim brojem ljudi, imate li želju da i sami osnujete veliku porodicu?
– Jedno su želje, a drugo mogućnosti. Šalim se, naravno. To je sve stvar dogovora. Naravno da mi je želja da imam veliku porodicu, ali sve je već zapisano, tako da, šta god da se desi ja ću to rado da prihvatim. Ako je to puno djece, naravno, niko sretniji od mene. Najbitnije da smo mi svi živi, zdravi i sretni.
Sada, kada imate sina Abdulaha, da li drugačije gledate na trud mame Fikrete da brine o tolikom broju djece?
– Nakon što sam rodila sina tek sam vidjela koliku je, zapravo, žrtvu Fikreta podnijela, koliko je snage i truda uložila, koliko je besanih noći provela nad nama, te koliko je to sve teško i ponekad bolno. I tek sada moje divljenje njoj dostiže vrhunac u trenutku kada shvatim da nakon četiri- pet neprospavanih noći zbog sinove bolesti ili bilo čega vidim da sam iscrpljena i da nemam snage nizašta. A ona s nas sedmero to proživi i može da funkcioniše najnormalnije. Često pomislim da ona nije uopšte sa planete Zemlje, jer su njena snaga i strpljenje nadljudski.
Koje vrijednosti koje Vas je mama Fikreta naučila sada primjenjujete u svojoj porodici?
– Ja sada svoje dijete učim svim moralnim vrijednostima koje mi je mama usadila. Najbitniji su rad, red i disciplina, i to je nešto na čemu je moja mama uvijek insistirala. I koliko god da smo se svi mi nekad bunili zbog toga, sada mi je jako drago što je bilo tako kako jeste, jer mi je pomoglo da postignem sve ovo što sam danas postigla. Njen način bio je savršena ravnoteža ljubavi i brige, ali i strogoće. To je ono što ja nastojim da primijenim u odgoju svog djeteta. I nadam se da ću biti barem upola uspješna kao što je ona bila.
Zna li Vaša biloška majka da Vi danas imate dijete. Osjećate li potrebu da izgradite ikakvu vrstu odnosa?
– Biološka majka zna za moga sina, ali se još nisu upoznali. Neću ništa da forsiram. Ja sam jako sretna sa svojom porodicom i ona zna da je uvijek dobrodošla da ih sve upozna, da vidi moju sreću i, što da ne, da bude dio nje.
I danas ste uključeni u rad SOS Dječijih sela. Možete li objasniti na koji način?
– Bila sam uključena sve do momenta dok se nisam porodila. Radila sam u vrtiću muzičke radionice. To je, zapravo, bio moj način da vratim barem mali dio onoga što su oni meni dali i da ljubav koju su oni meni poklonili sad ja poklonim drugoj djeci.
Foto: Mario Klein