Novosti

Razija Raza Mujanović proslavila 50. rođendan: Ja sam pobjednik u duši

Naša najbolja i najtrofejnija sportašica svih vremena nedavno je proslavila 50. rođendan. Tokom tih pet decenija Razija je imala mnogo uspona, s tadašnjim “Jedinstvom Aida” iz Tuzle, 1989. godine, postala je košarkaški prvak Evrope i ušla u legendu. Imala je tada tek 22 godine. Ipak, u životu ove velike žene nije sve bilo tako sjajno, bilo je tu mnogo padova i razočarenja u ljude. Razija je sve prebrodila, od dva neuspješna braka do činjenice da su joj vlastita država i košarkaška struka u njenoj domovini u potpunosti okrenuli leđa i pokušali je gurnuti u zaborav. Ona danas živi mirno u sarajevskom naselju Stup, uživajući u kuhanju i druženju s prijateljima i porodicom. Košarkašku loptu već odavno ne drži u rukama, čak ni rekreativno.

– Svi su očekivali taj rođendan, ali ja nisam ništa posebno željela spremati za taj dan, posebno ne da slavim ili nešto slično. Bezveze, šta ću se radovati, odoše mi godine, 50 mi je godina, 51. zapravo. Ipak, moj brat i moje prijateljice su se dogovorili i napravili mi iznenađenje. Ovih 50 godina je brzo prošlo. Najviše mi je u sjećanju ostao dio života kada sam počela igrati košarku, pa karijera, pa prestanak s igrom… Bez sporta, život se u potpunosti mijenja. Gledajući iz ove perspektive, nisam osvajanje Prvenstva Evrope ni shvatala ni smatrala važnim, međutim, kada vidim da se nakon toliko godina još to spominje, veže me to… Tom utakmicom s “Primigijem” iz Vicence, timom koji je bio peterostruki prvak Evrope, koji smo pobijedili jednostavno, ali ne bih rekla slučajno, napravile smo veliko iznenađenje i osvojile titulu. Objektivno, oni su bili bolja ekipa od nas, ali eto nama se posrećilo da smo tu utakmicu bolje odigrale i da smo uspjele postati prvaci Evrope – sjeća se Razija.

Olimpijske igre

Te slavne 1989., kada se tadašnja ekipa “Jedinstvo Aida” iz Tuzle popela na sportski krov Evrope, Razija je imala samo 22 godine. Kako kaže, čovjek kada je mlad ne shvata toliko ozbiljnost ili značaj nečega, tu važnost događaja shvati kada dođe u neke zrelije godine i dobro promisli o svom životu. Rat i strašna 1992., te raspad bivše države nisu mimoišli ni Raziju i njenu karijeru.
– Iskreno, meni je samo žao što je došlo do raspada Jugoslavije, gledajući sa stanovišta sporta. Mi smo, 1992., trebali biti na Olimpijskim igrama kao jedna „zrela ekipa”. Tada smo već bile sazrele igrački i imale smo velike šanse da budemo prvakinje, međutim, uslijedio je rat i sve se raspalo. Tako da se više nismo pojavile na olimpijskim igrama, što mi je žao, jer u svojoj karijeri tada nisam uzela zlato na svjetskom prvenstvu ili olimpijskim igrama, a to je vrh – žali Razija.

Iz tog perioda ostale su požutjele fotografije, neki stari TV snimci i prijateljstva. Cure koje su prije 28 godina postale prvakinje Evrope i danas su u kontaktu.

– Od moje šampionske ekipe jedino je Mara Lakić ovdje, s njom sam u kontaktu, naravno i s ostalim igračicama, neke od njih žive u Srbiji, s vremena na vrijeme se čujemo. Hvala Bogu, danas postoje društvene mreže, tako da čovjek i koji je izgubio kontakte, uspije se povezati. Mislim da su društvene mreže dobre samo za to. Inače, na društvenim mrežama ima mnogo gluposti – smatra Razija.

razija mujanovic2

Poučena ružnim iskustvima s nekim neprofesionalnim kolegama iz medija, Razija danas živi povučeno. Rijetko se pojavljuje u javnosti i rijetko daje intervjue. Uživa u druženju s dragim ljudima i živi sasvim običan neglamurozan život.

– Ja ne radim više. Nakon karijere mislila sam napraviti jednu godinu pauze, pa onda raditi nešto u vezi s košarkom u BiH, međutim, to je vrlo teško i sada sam već izgubila ambicije kad je riječ o našoj košarci. Američka ambasada je prije dvije godine organizirala doniranje kolica za invalide, pa su me pozvali kao gosta. Tada sam loptu šutnula tri puta. Možda u dvije-tri godine jednom da uzmem tu loptu u ruke, nemam uopće želju za loptom.

Da vam iskreno kažem, s obzirom na to da ne radim, uvijek dan prije isplaniram sebi, šta ću i kako ću. Uvijek čovjek ima nekih obaveza, da li su to kućne obaveze, ili morate otići plaćati račune, nekad morate otići kod ljekara i neke preglede raditi… Uvijek sebi nešto nađem. Nekada, kada mi dosadi, odem malo u svoj rodni kraj. Često sam s prijateljicama, kafenišemo, dogovaramo se… Uglavnom se prilagođavam ja, jer moje prijateljice rade, niko od njih nije ni u penziji. Volim da kuham, mnogo više nego da jedem restoransku hranu, jer sam se toga zasitila. Dok sam igrala, uvijek sam nastojala bar jedan obrok sebi da skuham. Mnogo mi je draža ta hrana nego hrana iz restorana. Kuham sve, sva naša bosanska jela, nešto i od italijanskih specijaliteta uvijek rado pripremim – otkriva ona.

Razija je u 50. godini života fizički impresivna žena sa svoja 202 centimetra visine. Visina je prednost, naročito kada je riječ o sportu i košarci, no za krupne, snažne i visoke osobe, kao što je Razija, pronalazak odgovarajuće odjeće ponekad zna biti izazov.

– Ovdje, vjerovatno, jeste izazov pronaći odjeću za krupne ljude, ali već vani to nije slučaj. U inozemstvu postoje specijalne prodavnice za visoke i krupne ljude. Nemam problema ovdje kada se pojavim u butiku, možda jer me ljudi poznaju. Da nisam ovo što jesam, možda bi ljudima bilo čudno i govorili bi: „Jao, koliko je visoka žena”. Ovako, ovdje kada obrate pažnju, kažu sebi: „Pa to je Raza”. To je ogromna razlika – kaže Razija.

Ona je i danas prepoznatljiva gdje god da se pojavi, skoro deceniju nakon što je u Dubrovniku okončala svoju 27 godina dugu karijeru. Raziju prepoznaju i generacije rođene kada je njena karijera već bila na zalasku. Kada je, 1989., postala prvak Evrope, Razija je postala uzor svim tadašnjim djevojkama u bivšoj državi. Nekadašnje tinejdžerke, današnje majke, mlađim generacijam rado pričaju o Raziji, njihovom uzoru i heroini iz mladosti.

– Ima jako mnogo dobronamjernih ljudi, uvijek mi je godilo kad mi se javi neko dobronamjeran. Ne volim zlobne ljude. Otkako sam prestala aktivno igrati, nikada nekih posebnih problema s običnim ljudima nisam imala. Uvijek nađem vremena da se pozdravim, upitam. Daleko više volim tu „srednju klasu” nego, navodno, visokopoziconirane, jer oni sami sebi pridaju važnost, preko leđa običnog naroda. Ja živim zbog običnih ljudi, ne zbog ljudi koji imaju funkcije, jer mi oni u suštini i ne trebaju u životu, pogotovo kad je riječ o politici, to je grozno. Gdje god odem, naprimjer ljekaru ili negdje drugdje, uvijek me ljudi prepoznaju, uvijek mi naprave uslugu, mada ja uvijek stanem u red. Ipak, ne mislim da me mora svako znati – vjeruje Razija.

Iako je u sportu ostvarila velike rezultate, te stekla ugled i poštovanje širom svijeta, Razija nije, nažalost, našla privatnu sreću. Ona je danas razvedena i ima iza sebe dva neuspješna braka.

– Ne bih ja baš nešto o brakovima. Nisu bili zanimljivi. Ne bih iz jednog razloga: Ukoliko nešto kažem za svoj brak, ja kažem istinu, međutim, suprotna strana će potplatiti novinara i za sitne pare napisati laži da mene popljuje, što se dešavalo. Iz tog razloga više ne pričam o braku. Jer, nisu svi ljudi dobronamjeri, neki ljudi će se prodati za 100-200 maraka. Tako rade ljudi i iz vaše branše. Ja znam istinu, znaju je i moji prijatelji „zašto i kako”, ostali ljudi ne trebaju znati – tvrdi ona.

 Djevojčica od dva metra

Razija Mujanović rođena je u mjestu Ratković, kod Čelića, na sjeveroistoku naše zemlje. Odrasla u skromnoj, radničkoj porodici, Razija je znala da su znanje i rad njene jedine šanse za uspjeh u životu. Bila je odlična učenica u osnovnoj školi, te planirala upisati ekonomsku školu i na kraju ekonomski fakultet, i možda postati bankar. Uporna, vrijedna i inteligentna, imala je sve šanse za takvo nešto. Ipak, život će krenuti drugačijim smjerom. Djevojčica Razija bit će upadljivo viša od svojih vršnjaka.

– Oduvijek sam bila viša od svoje generacije, od prvog osnovne, pa sve to vrijeme… Sa 13 godina već sam bila visoka 187 centimetara, čini mi se, onda sam još porasla, sve do 202 centimetra… Šta ja znam. Počela sam to gledati kao svoju prednost. Neko bi možda rekao „mana”, ali to je za mene bila prednost, jer je u košarci svaki centimetar više dobrodošao – smatra Razija, koja se s košarkom upoznala i zavoljela je još u osnovnoj školi na časovima fizičkog.

Nakon pola godine treniranja u Tuzli postala je član mlade košarkaške reprezentacije SFRJ. U martu 1989. “Jedinstvo Aida” iz Tuzle postat će prvak Evrope. Bio je to tek početak sjajnog sportskog puta Razije Mujanović, koja je jedno vrijeme igrala i živjela u Brazilu, zemlji koja ju je oduševila.

– Gdje god sam igrala, nigdje mi nije bilo ljepše nego u Brazilu. Kod njih je ženska košarka jako popularna, odmah nakon fudbala, popularnija od muške košarke. Dvije i po godine sam bila u Brazilu – kaže Razija, koja je jedno vrijeme igrala u SAD -u, u Detroitu, no ni grad, ni ljudi i tamošnja košarka nisu joj se dopali, Razija najviše voli Evropu i način kako se ovdje igra.
Uz Raziju je u svim ključnim momentima, i kada se gubilo i kada se dobijalo, uvijek bila njena porodica: roditelji, braća i sestra. Pitanje koja se nameće nakon svih godina, jeste šta je to Raziju vodilo naprijed, pored njen snage i nespornog, jedinstvenog talenta?

– Naprijed me je vodio moj karakter. Ja sam pobjednik u duši, u svemu što radim, maksimalno moram sebe dati . Ne mogu raditi površno, malo ovo, malo ovako, pa „hajd nema veze.” Sve što radim, želim da ide do savršenstva ili nikako. Ne volim sredinu. Ili je nešto dobro ili nije – jasna je Razija.

Skromna, jednostavna i samozatajna, pomalo tužna zbog odnosa države i gradova kao što je Tuzla, prema njoj, Razija ne gubi samopouzdanje. Žena koja je prije 27 godina bila najveća zvijezda u nekadašnjoj SFRJ, ostala je ista. Njen životni put, put poštenog rada i znoja, odricanja, a i ljubavi prema sportu, životu, porodici i domovini, može biti i treba biti uzor i za generacije koje dolaze.

Veliki igrači nakon uspješne sportske karijere u pravilu nastave raditi kao uspješni treneri. Razija nema te ambicije.

– Više vidim sebe kao nekog savjetnika ili kao menadžera u Košarkaškom savezu. Onaj ekonomist u meni „čuči”. Kada bih bila trener, previše bih tražila od igrača, jer ja nikad nisam znala dok sam igrala da kažem: „Ja ne mogu.” Uvijek sam mogla i uvijek sam mislila da mogu više, i to je greška. Uvijek sam bila samokritična, nikada nisam bila zadovoljna, čak i kad odigram utakmicu dobru, uvijek sam nalazila sebi mane, smatrajući kako je postojalo nešto što nisam dobro odradila. Zamisli sutra da ekipu vodim, kako bih se postavila prema tim igračima? Ne bih vjerovala da nešto ne mogu i to ne bi bilo dobro – smatra ona.

O niskim muškarcima

U periodu puberteta Razija se brzo razvijala, kako su na njenu visinu gledali tadašnji mladići, pitam je.

– Obično ovi što su skroz mali, nešto su me kao zadirkivali, ali ja sam uvijek znala sebe odbraniti, jer sam, naravno, uvijek reagirala na to. Što bi on mene zadirkivao jer sam visoka, kada je on prenizak? Daleko je gore to što je on prenizak nego što sam ja visoka. Sad se nasmijem, napravim neku šalu na račun toga. Odlično se osjećam. Što nekome smeta što sam ja visoka, bolje da se zapita zašto je on mali ili ona? Da li je to genetika, na kraju krajeva, ko zna? Ne treba zalaziti u dubinu, zašto je i što je to tako. Imam sestru koja je visoka metar i šezdeset pet, mala je, ali ja s njom najbolje funkcioniram. Kod ljudi je bitno da su duhovno slični, a da li je neko visok, neko mali, neko debeo, neko mršav, to je tako zanemarljivo, bar što se mene tiče, možda ljudi gledaju druge ljude samo fizički, pa i mene… Ja ljude gledam kroz njihovo ponašanje, postupke, dušu koju imaju, to mi je bitno – kaže Razija.

Foto: Samir Saletović