Ako vam kažem da je intervju s Podgoričankom Sarom Huremović od prije pet mjeseci jedan od najinspirativnijih koji sam radila, sigurna sam da ćete shvatiti moje oduševljenje što sam ovu majku i njene kćerkice Irmu i Ildu imala priliku prije nekoliko dana i uživo upoznati. Naš prvi razgovor je, zbog geografske udaljenosti, bio telefonski, ali je zato njihov boravak u Sarajevu bio idealna prilika da to promijenimo. Reakcija ljudi na njihovu pojavu me iznenadila.
Naime, uvijek sam čitala da ljudi imaju predrasude prema osobama s Down sindromom, i uoće prema ljudima koji su na bilo koji način ometeni u razvoju, te da drže distancu od njih, ali sam se u Sarajevu, u srcu starog dijela grada, uvjerila u nešto sasvim drugačije. Gledala sam ljude koji Saru i njene curice zaustavljaju da se upoznaju i ljude koji s osmijehom na licu gledaju u njih dok poziraju pred fotoobjektivom našeg fotografa. Najbolje od svega je da to nije sve što mi je ovaj susret pokazao. Naime, pokazao mi je i majku koja svu pažnju posvećuje svojim blizankama, ali i majku koja im daje dovoljno slobode i samostalnosti.
Pokazao mi je sestrinsku ljubav u kojoj Ilda Irmi mazi udareno koljeno, ljubav u kojoj Irma Ildi pokazuje šta je majka rekla, jer je ona nije dobro čula, ljubav u kojoj, ako jedna mijenja čarape, mora i druga, jer su blizanke naviknute da uvijek nose isto i najveću ljubav njihove majke Sare prema njima. Podsjećanja radi; Sara je imala samo 20 godina kada se prvi put ostvarila u ulozi majke. Na svoj rođendan je, prije osam godina, na svijet donijela dvije princeze, blizanke Ildu i Irmu. Međutim, trenutak sreće ove mlade majke pomutila je spoznaja da djevojčice imaju Downov sindrom. Ništa tokom trudnoće nije upućivalo na to.
Sara je imala urednu, kontroliranu trudnoću, čak je i triple test, kojim se procjenjuje rizik od hromozomskih abnormalnosti djeteta, kod nje bio uredan. Bila je mlada majka, ali uprkos tome, veoma pribrana i hrabra, jer kako drugačije pojasniti činjenicu da se distancirala od svih onih koji su je tako surovo savjetovali da se odrekne vlastite djece, ili ih da u neku ustanovu! Ona ne samo da nije pristala na to, već je odlučila svoje djevojčice veoma aktivno uključiti u društveni život. I obezbijediti im sretno djetinjstvo.No, ta borba nije lagana, ona traje i danas i uključuje sve više ljudi.
U našem prošlom razgovoru ste rekli da ste se od njihovog rođenja suočili s predrasudama, gdje su Vam čak savjetovali i da ih se odreknete. Koliko sada nailazite na predrasude i od koga najčešće?
– Sada nailazim na predrasude ljubomornih ljudi, koji pišu s lažnih profila. Zato što su dvije djevojčice uspjele, zato što su prihvaćene i zato što ih cijeli Balkan, a i šire, voli i podržava.
Tokom susreta s njima sam mogla vidjeti da Vas slušaju, ali i da niste stroga majka. Šta je ono što im, ipak, ne dopuštate?
– Ne volim i ne dozvoljavam da se mnogo glupiraju i izvoljevaju. Pružam im doslovno sve, radim dva posla, ali ih također učim da budu skromne, mada su one zaista same po sebi takve. Irma je malo više razmažena, imala je jako teško odrastanje i mnogo operacija, pa koristi svaku situaciju. Ali, uprkos svemu, učim ih da postoji dogovor između nas, iako su još male.
Osim što Vam pomažu u obavljanju kućnih poslova, čime Vas kćerke još oduševljavaju svakog dana?
– Svojom skromnošću, osmijehom i zagrljajem. One vole da mi pomognu i ja im to rado dopuštam. Peru suđe, pomažu u postavljanju stola, oko ručka, zajedno širimo veš, slažu svoje cipele i mogu vam priznati da su u svemu ovome jako dobre.
Roditelj je taj koji uči djecu važnim stvarima, no, šta je ono čemu su njih dvije naučile Vas?
– Da budem srećna i onda kada smatram da je to nemoguće, da tolerišem i imam razumijevanja za sve.
Šta najviše volite da radite u slobodno vrijeme, kada ste sve tri zajedno?
– Najviše volimo da se vozimo i pjevamo, to nam je omiljeni hobi.
Izgledate kao jako vesela i srećna osoba. Međutim, sigurno je da imate i momente kada Vam je teško. Koji momenti su Vam sada, kada one imaju skoro devet godina, najteži?
– Najteže mi je to što Irmici slabo raste kosa i što slabo pričaju. One su jako inteligentne i meni znaju sve da objasne, jer sam se srodila s njima, ali ne i okolini.
Pomislite li ikada da Vi to više ne možete?
– Naravno bude i toga. Kada sam umorna od posla i nekih sitnica, pa onda sebi kažem: “Ne mogu“, ali nikada ne dozvolim da one to vide ili osjete.
Jeste li ikada zabrinuti za njihovu budućnost?
– Naravno, 24 sata mi je to u glavi. Zato sam toliko i aktivna oko njih, kako bih im olakšala budućnost. Jako puno radim da im ostavim sve, kako ih sutra niko ne bi ćuškao. Mi smo tim koji mnogo obećava i koji će mnogo toga uraditi i promijeniti.
Koliko Vam je nakon razvoda od njihovog oca bilo teško pronaći emotivnog partnera koji će uz Vas prihvatiti i Irmu i Ildu?
– Vjerujte mi da nije baš toliko teško da se nađe neko ko će znati da cijeni vašu ličnost, vas i vašu djecu. Uz jaku ženu mogu opstati samo jaki muškarci, koji su spremni da s njom podijele, u pravom smislu, i dobro i zlo.
Biste li voljeli da se ponovo ostvarite kao majka? Imate li bojazni pri toj pomisli?
– Naravno da bih voljela. Ako se to desi, mogu potpisati da neću raditi nikakve analize, već ću pustiti da sve ide Božijom voljom. Ne treba se buniti pred onim što vam pripada i onim što vam je suđeno.
I prošli put smo razgovarali o Irminom i Ildinom aktivnom socijalnom životu. Njih dvije iza sebe imaju brojne modne angažmane, dječije revije, izbore ljepote…? Međutim, sada ima i nekih novosti. O čemu je riječ?
– Ilda i Irma su radile prvi Fashion week u Crnoj Gori, a u maju treba da rade i u Beogradu. Jako sam srećna zbog toga i za mene je to baš veliki uspjeh, jer mogu ponosno reći da se trud i rad isplate. Nakon brojnih modnih uspjeha došli smo i do beogradske piste.
Povodom Svjetskog dana osoba s Down sindromom 21. marta ste bili jedan od organizatora i inicijatora okupljanja u Podgorici. Koliko društvo prepoznaje potrebe osoba koje su rođene s Downom?
– Ove godine je odziv bio mnogo bolji u odnosu na prošlu, kada je glavnom ulicom šetalo pet do deset ljudi. Ove godine nas je bilo blizu 500 i nisu šetale samo Irma i Ilda, već još desetero djece s Down sindromom iz obližnjih gradova. Mijenja se svijest ljudi i mnogo njih je taj dan nosilo šarene čarape i podržalo nas. Jako sam ponosna zbog toga.
Već ste regionalno poznati kao majka koja se hrabro uhvatila u koštac s Down sindromom i onim što on nosi. Pada li Vam ikada na pamet da tu borbu institucionalizirate i pružite podršku ljudima sa sličnim problemima?
– Ja to već radim. Javnost i mediji mi u tome puno pomažu tako što mi daju podršku i prostor da realizujem svoje planove. Ubrzo, početkom juna, imam konferenciju u Banjoj Luci u jednom udruženju. Na toj konferenciji će, osim novinara, biti i majke sa sličnim problemima iz udruženja djece ometene u razvoju. To je za mene još jedan veliki uspjeh, novi početak i jako mi je drago zbog toga.
Koliko Vam se roditelji koji tek dobiju dijete s Down sindromom javljaju? Šta Vas najčešće pitaju?
– Jako puno ljudi mi piše. Ne samo oni koji imaju djecu s Down sindromom, već i oni koji imaju zdravu djecu i djecu s nekim drugim problemima. Roditelji koji imaju djecu, čak i stariju od Irme i Ilde, s Down sindromom, podržavaju me i kažu da sam itekako promijenila svijest o ovom problemu kod ljudi kao i kod njih samih. Ističu da sam im dala vjetar u leđa, da se osjećaju mnogo sigurnije, te su svoju djecu počeli da aktivnije uključuju u okruženje. Roditelji koji imaju tek rođenu djecu s ovim sindromom pitaju za savjete kako i šta da rade, zamole me da im sugerišem na dobre i loše strane, ali i na stvari koje sam propustila, a koje je trebalo uraditi.
Je li Vam se nekada desilo da Vaš savjet i primjer utječu na promjenu odluke kod roditelja koji su htjeli da se odreknu svoje bebe s Down sindromom?
– Imala sam curu koja se javila i rekla da je postala tetka sestriću s Down sindromom. Njena sestra je bila u šoku, a porodica je razmišljala čak i o tome da ga ostavi u dom. Ona je sestri proslijedila našu stranicu, koju je cura danima gledala i analizirala. I dalje smo u kontaktu, bebac je u svom toplom domu, a mama i porodica su presrećni i jako zahvalni. Čak su nas pozvali u goste. Zar nije divno kada znate da je jedan mali život ostao u svojoj porodici zahvaljujući vama i vašem trudu i radu.
Šta savjetujete ljudima koji se suoče s istim životnim izazovom? U čemu da potraže snagu?
– Snagu da potraže isključivo u sebi, jer se niko neće potruditi za njih. Niko neće biti tužan umjesto njih, a isto tako ni srećan. Čovjek je sam sebi uvijek najjača podrška, kritika i sve ostalo što ide uz to. Sve to će prepoznati kada pogledaju i vide da od njih zavisi neko malo, nevino biće. Također, uvijek moraju imati na pameti da se niko ne rodi naučen i da oko svakog djeteta ima brige, borbe, truda i rada.
FOTO: Mario Klein