Posljednjih desetak godina, kada nemam predstavu, mada je to rijetko, ja sam kod kuće. Jedino što sam uspio sakupiti za ovih 30 i nešto godina jesu knjige i filmovi. Mnogo čitam i gledam filmove. Imam dvije sestre, brata i majku. Mnogo vremena provodim s njima, oni su mi i najbolji prijatelji. S njima sam najopušteniji. Tu sam potpuno svoj. Naravno i sa sinom s kojim imam najviše prijateljski odnos
Sve što je odigrao, bilo na filmu, u pozorištu ili na televiziji, doživjelo je uspjeh. Ljubitelji filma ga se sjećaju po naslovima: „Gori vatra“, „Ljeto u zlatnoj dolini“, „Dobro uštimani mrtvaci“…, dok se u pozorištu naročito pamte njegove predstave „Umri muški”, “Buba u uhu“, “Kraj igre”, “Pukovnik ptica”, “Mjerom za mjeru”, “San ljetne noći”, “Bolest mladeži”, “Šta ćemo sad?”… Admir Glamočak, glumac, reditelj i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u karijeri nije ignorirao ni televiziju; zbog čega lik Suada “Sude” Husike, u „Vizi za budućnost“, prvom serijalu snimljenom u domaćoj produkciji nakon rata u BiH, danas, među širom bh. publikom, ima kultni status. Kao profesor na predmetu Gluma odškolovao je nekoliko uspješnih generacija glumaca. Svoje studente, priča nam, uči i da žive za svoj posao, jer koliko god da je ovo lijep posao, on može biti i ružan, ako mu se ružno pristupa.
– Među njima volim prepoznati dobre ljude, prije svega, etične ljude, koji su posvećeni svom poslu, koji imaju strast i želju da budu na sceni i na setu, da sarađuju s partnerima na najbolji mogući način, da su spremni odreći se mnogih sitnih zadovoljstava koja su kratkog vijeka. Gluma traži cijelog čovjeka i onda čak i privatnost ostavlja u drugom planu. Kada čovjek sazrijeva i odrasta, kada se gomila iskustvo, vidiš da si možda neke stvari mogao drugačije. U jednom periodu svog života sam mislio: „Bože, ja se ovim studentima bavim više nego vlastitim djetetom“, a znam da ne može drugačije. Onda samo izbalansiraš te dvije stvari i posvetiš i svom djetetu jednako vremena koliko i studentima. Dođe neka generacija koja je drugačija, ali onda je potrebno malo više vremena da ih okreneš u pravcu u kojem će i dalje sami birati svoj profesionalni put, ali da im dokažeš da se glumom mogu baviti samo ako su apsolutno posvećeni tome – kaže Glamočak za naš magazin.
Na Akademiji scenskih umjetnosti smo. Dva dana je prošlo od igranja njegove predstave „Dame biraju“ u sarajevskom Domu mladih. Osmog marta, simbolično, na Dan žena, za urnebesno smiješnu i zabavnu predstavu, koja donosi priču o pet nezaposlenih mladića koji svoje egzistencijalne probleme pokušavaju riješiti prihvatanjem striperskog angažmana u jednom noćnom klubu, tražila se karta više. I nije ovo prvi put da jedan pozorišni projekt našeg sagovornika bilježi ovakav uspjeh. Sjetimo se samo predstave „Umri muški“, koja se igra 28 godina.
– Nekada davno, prije 20-ak godina, sa studentima, koji su sada već ozbiljni glumci, radio sam taj tekst za ispit. Još tada je bio prijem kod publike zavidan, tako da smo to ostavili na repertoaru Otvorene scene Obala. Uvijek je bilo puno i nisam imao sumnje kada smo napravili podjelu za ovu predstavu „Dame biraju“, da će prijem kod publike biti jednako dobar kao i tada. To jeste egzistencijalna priča, ali ako se ona ispriča na duhovit način, čini mi se da je i efekt priče mnogo snažniji. U današnje vrijeme nam je preostalo samo da se smijemo od nemoći da mnoge stvari promijenimo koje bismo željeli. Ta predstava je dokaz da su ljudi željni smijeha. Ljudi se brane i liječe smijehom. Karte za pozorišne predstave su jeftinije od mnogih lijekova koji su ljudima nužni da prežive. Pa onda oni sebi priušte dva sata zaborava i zabave. Valjda nam je to jedino preostalo, da razvijamo svoju maštu dok god smo živi i da u mašti živimo onakav život kakav bismo željeli živjeti. I to što pitaju da li je neko normalan ako se smije, to su ljudi koji su vjerovatno zaboravili razvijati svoju maštu i da se igraju, a mi se moramo igrati. To sve na kraju završi smijehom, jer kakva sam ja budala, sa 50 i nešto godina živim u dječijoj igraonici.
Predstavu „Udri muški“, zajedno s kolegama Tatjanom Šojić i Senadom Bašićem, igrate dugih 28 godina. Čak ste u jednom intervjuu kazali da ćete je igrati sve dok vas smrt ne rastavi. Zašto Vam je prirasla srcu, naravno, i zbog činjenice da se igra toliko dugo?
– To su, čini mi se, rekli Senad ili Tanja. Igrat ćemo dok budemo mislili da je možemo igrati s jednakom količinom energije i strašću. Igrati s Tatjanom i Senadom, prosto ne može dosaditi. Rasli smo i sazrijevali kao glumci upravo uz tu predstavu i čuvali smo je. Volimo tu predstavu, volimo jedni druge, dobri smo prijatelji, direktori dolaze i odlaze, a mi tu predstavu ne damo. Suština glume je da se ona uvijek događa sada. Mi nikada ne ponavljamo rezultat, već prolazimo kroz proces i igramo te situacije kao da ih igramo prvi put. Zato je i očuvala tu svježinu.
I dalje Vam je, nakon toliko godina, komotno igrati ljubavnika?
– Zapravo, on nije ljubavnik svojim izborom. On je izabran da bude ljubavnik. Ako te neko bira da to budeš, onda ti to i jesi. Šta ćeš sad, ne možeš se opirati. (smijeh) U ovoj predstavi ne biram ja.
Nego kada birate?
– Uglavnom sam izabran da budem ljubavnik. Kada se tako nešto događa, nekako pustim da budem izabran, pa ako se zvijezde poklope, onda se ne odupirem.
Prema kojim se kriterijima kao glumac danas odlučujete za neki projekt?
– Prije svega, važno je da me uloga koju mi ponude provocira na neki način, te ko su mi partneri. To mi je čak i važnije nego da li će mi se uloga dopasti. Volim da igram s izvrsnim glumcima i partnerima s kojima se dobro razumijem, koji će na neki ponuđeni mamac ili provokaciju znati uzvratiti, koji će mene tjerati da budem bolji nego što sam bio. Mnogi su rekli da je uvijek bolje igrati s nekim za koga misliš da je bolji od tebe, jer jedino tada napreduješ. Nadam se da se nikada neće desiti da prolupam do te mjere da pomislim kako sve znam u glumi. Onda bih se istog momenta trebao prestati baviti ovim poslom.
Toliko je u Vašoj karijeri sjajnih uloga, no, šira bh. javnost Vas naročito pamti, a to opet govori o moći televizije, po ulozi Sude u seriji „Viza za budućnost“. Na koji način Vam ta vrsta popularnosti, prepoznatljivost, prija?
– To je moć televizije. Dovikuju oni i neke replike iz filmova: „Neće X zraka kroz Bošnjaka“. Ljudi ne idu u pozorište, čak i nemaju tu vrstu otklona, nemaju pojma da sam ja neki Admir Glamočak koji ima svoj posao na ASU, koji igra u teatrima ili radi šta već radi, nego je to Sudo. Uvijek me pitaju za Muberu, gdje mi je Alma, s nekim potpunim uvjerenjima da je to stvarno moja porodica. Smetalo mi je jedno vrijeme, onda sam se pomirio s tim. Zapravo, kad si mlad, prija ti ta popularnost, da te ljudi prepoznaju, osjećaš se mnogo bitniji kao glumac, nešto si kao postigao. Onda te to počne zamarati, nemaš privatnost ni na plaži, ni u zabiti u koju odeš da se odmoriš.
Nakon rata u BiH je snimljeno nekoliko sjajnih filmova kao što su: „Gori vatra“, „Ničija zemlja“, „Teško je biti fin“, „Grbavica“…. Za „Gori vatra“ Pjera Žalice, mnogi i danas tvrde da je jedan od najboljih filmskih ostvarenja u postratnoj BiH. No, posljednjih godina jako malo filmova se snima u BiH, taj stvaralački kontinuitet je prekinut. Može li se alibi tražiti samo u nedostatku finansijskih sredstava?
– U prvom redu jesu, sve se svodi na to. Da ima para, snimalo bi se, jer su ljudi entuzijasti kao što su bili i mnogo je ozbiljna i odgovorna stvar snimati film. Čak i ljudi koji odlučuju o tome koliko sredstava treba da se dâ za kinematografiju, hvale se uspjesima filmova koje reditelji i producenti imaju, izvuku na mišiće, a zapravo sami ništa ne čine da shvate koliko je to važno i koliko to može postati industrija koja će donositi profit, nego se strašnim čini iznos novca koji je potreban da se snimi jedan dobar film. I loš film je ogroman uspjeh danas. Zemlje u okruženju su to mnogo bolje uspjele riješiti nego što je ovdje. Tamo se godišnje snimi 10 filmova, ako ne i više. Zašto to nije ovdje tako? Nećemo da nam je BiH naopaka, a sve činimo da bude.
Jeste li, inače, pobornik audicija? Da Vas danas neko zove na audiciju, biste li to, s obzirom na svoju reputaciju, smatrali uvredom?
– Vrijeme se mijenja i čovjek mora pristajati na to da ide na audicije. Ja samo ne volim da idem na audicije kod ljudi koji su me gledali u teatrima i u svim filmovima u kojima sam igrao. Tada mogu znati šta od mene kao od glumca mogu dobiti. Jedino ako me žele provjeriti s partnerom kojeg su već izabrali, tada bih razmislio o tome da li da idem na audiciju. Ne volim, ali vrijeme je takvo i razumijem zašto je. Tako je svugdje u svijetu. Pretpostavljam da veliki glumci ne idu na audicije. Oni odlučuju da li će biti na filmu ili ne, dok kod nas nije takva situacija. Rijetko idem, možda sam u životu bio dva ili tri puta. Ne mislim da sam toliko veliki da mi audicija ne treba, već, čini mi se da, ako treba nešto da radim, ja ću to i raditi. Volim posao koji radim, volim teatar i mnogo vremena posvećujem radu na ASU. Ako bih morao birati između te dvije profesije, ostao bih pedagog. A i naigrao sam se dosta.
Kako izgleda privatni prostor i vrijeme Admira Glamočaka?
– Čudno. Možda je to neočekivano. Posljednjih desetak godina, kada nemam predstavu, mada je to rijetko, ja sam kod kuće. Jedino što sam uspio sakupiti za ovih 30 i nešto godina jesu knjige i filmovi. Mnogo čitam i gledam filmove. Imam dvije sestre, brata i majku. Mnogo vremena provodim s njima, oni su mi i najbolji prijatelji. S njima sam najopušteniji. Tu sam potpuno svoj. Naravno, i sa sinom s kojim imam najviše prijateljski odnos.
Kakav odnos gradite sa sinom Adijem?
– Mnogo razgovaramo. Prilagođavamo se i pokušavamo razumjeti jedan drugog. Mislim da nam dobro ide.
Pogledate li zajedno neki film?
– Ne pretjerano. On je manje u tom svijetu. Zajedno pogledamo utakmicu. Potpuno je okrenut sportu. On čak može gledati i bilijar. Ne mogu vjerovati da smo u dnevnom boravku i da gledam u bilijarski stol. Pitam ga: „Adi, koliko više traju ove partije?“. To traje satima, ali ako nema niti jedan drugi sport, to gleda. To su nam pretežno nesuglasice. Kažem mu: „Daj, sad malo ja film, pa onda ti gledaj sport“. Sport je njegov izbor. Studira sportski menadžment, a šta će dalje raditi, njegov je izbor.
Kojim životnim vrijednostima učite svog sina?
– Mora dobro gledati, da bi vidio i mora slušati da bi čuo, a onda iza toga vrijednosti da, nikada ne uradi nešto nekome drugom što ne bi volio da se njemu uradi, da njeguje odnos koji ima sa svojom majkom, da bude odan čovjek, dobar prijatelj i one greške koje sam ja pravio, da mu ispričam i na taj način posavjetujem, da ne mora proći kroz to isto. Naravno da i loša iskustva, loša prijateljstva, čak i loši izbori jačaju čovjeka, njegov karakter i snagu, ali, mnoga iskustva nam nisu potrebna. Sada kada se okrenem iza sebe, ja bih sve isto, ali, ipak, neke stvari možda nisam morao uraditi tako kako sam uradio.
Za kojim stvarima žalite?
– Ne bih nekome nešto rekao što jesam. Ranije bih se okrenuo porodici, koju sam prepoznao tek pred kraj 30-ih godina života, što je jako kasno. Da shvatiš da su ti roditelji, sestre i brat, ljudi koji kada te najviše grde, žele ti najbolje. Žao mi je što to nisam mnogo ranije prepoznao. Sada u ovom životnom periodu pokušavam s njima i njihovim porodicama nadoknaditi sve to za šta nisam tada imao vremena zbog budalastih, bespotrebnih druženja i trošenja vremena na neke ljude koji to nisu zaslužili. Imamo sada sedmične rituale, kada se skupimo, igramo remi, pa onda izmišljamo u šta ćemo igrati, ko pravi večere. Ne prođe dan, a da ne odem i obiđem svoju majku i provedem neko vrijeme s njom. Bio bih pametniji. Ali, tako je trebalo biti.