IntervjuNovosti

Ella Dvornik: Moja obaveza je bila da progovorim o fizičkom nasilju

Nisam imala priliku da budem anonimna osoba niti sam dobijala drugu šansu, jer su me ljudi znali. Posao je bilo jako teško naći, jer se od mene očekivalo da nastavim stopama prezimena. Dugo sam se pitala ko sam ja i da li ću zauvijek biti samo kćerka Dine Dvornika. Veliki je to pritisak – kaže Ella Dvornik. Ona je primjer mlade samostalne žene koja smije da se usudi, i koja konce svog života drži u vlastitim rukama.

Život Elle Dvornik, hrvatske lifestyle blogerice poželjela bi svaka mlada osoba. Naime, Ella živi na relaciji London – Zagreb, posao joj podrazumijeva putovanja, posjete restoranima, te snimanje i izbor najboljih fotografija s destinacija koje je posjetila, a uz sve to je i kćerka pokojnog Dine Dvornika. Međutim, da bi sa svojih 26 godina postigla uspjeh u različitim oblastima života, Ella je prošla dug put na kojem joj poznato prezime nije uvijek bilo prednost, put na kojem je u prethodnoj vezi iskusila i fizičko nasilje, da bi danas bila na korak od vjenčanja. Ovoga puta Ella nam je pričala o poslu, vjereniku Charlesu, razlici između Londona i Zagreba, kao i o svojim roditeljima.

– London i Zagreb se ne mogu nikako uporediti, nema apsolutno nijedne sličnosti. Zagreb je puno smireniji, opušteniji i sunčaniji, dok je London užurban, nagužvan i često siv. U Londonu postoji samo jedno godišnje doba, pa treba mnogo vremena da se čovjek navikne – kaže Ella.

Ljudi koji imaju priliku posjetiti London uglavnom to čine turistički. Šta je to što London pruža kada živite u njemu? U kojim čarima tog grada najviše uživate?

– Pa najveća čar Londona je što pruža sve i što ga ne možete cijelog obići do kraja života. Najljepše je nasumično ulaziti u pabove i restorane i isprobavati svašta. Mnogo ljudi tamo živi, tako da su mogućnosti za sklapanje prijateljstava beskonačne. Vidi se i da je ekonomski sasvim različit, jer njihovi parkovi imaju vrtove s cvijećem o kojima se hiljade ljudi brine. Sve je čisto, uredno i lijepo. London je veliki grad i ima jako puno zelenila. Još kada izađe sunce, onda je najljepše.

Kako najviše volite provoditi vrijeme kada ste u Zagrebu?

– Najviše radim, sjedim, pišem i obilazim restorane koje još nisam posjetila. Nerijetko odem na kafu s prijateljima.

Danas se bavite pisanjem lifestyle bloga, što podrazumijeva česta putovanja. Na koju destinaciju imate želju otići, a da do sada niste bili?

– Voljela bih otići u Rusiju, jer trenutno učim ruski. Nisam nikada bila, a zanimaju me ljudi tamo.

Šta Vaš posao konkretno podrazumijeva? Kako izgleda jedan radni dan koji je pun obaveza?

– Pa zavisi. Ako putujem, onda imam posložen raspored od jutra do mraka. Napravim scenarij za snimanje i unaprijed nađem lokacije za fotke. Kada se vratim s putovanja, moram od 5.000 fotki izabrati 500. Onda te obradim. Nakon što ih razvrstam u kategorije po njima pišem postove. Uglavnom pišem hiljadu riječi po postu i uključim 30-ak fotografija. Bude uvijek pet ili šest postova s jednog putovanja. Post otprilike pišem jedan ili dva sata, a zatim to sve uređujem i objavljujem jedan po jedan. Ukoliko sam snimala i video, pregledam materijale, kojih otprilike ima oko pet sati. Video u prosjeku traje od tri do šest minuta, a za svaku minutu potrošim otprilike jedan sat. Tu onda još spadaju i postovi na društvenim mrežama, kao i odgovaranja na pitanje ljudi te, naravno, Instagram story, koji mi je jako zanimljiv.
Dok završim sa svim tim poslom, zgadi mi se putovanje na kojem sam bila (smijeh). Toliko se izmučiš na kraju putovanja da zaboraviš da ti je možda bilo lijepo. Ali, volim svoj posao i nije mi naporno, koliko god zna biti teško.
U 2012. godini ste privremeno uplovili u muzičke vode. Imate li želju i namjeru ponovo se vratiti u taj svijet?

– Itekako, imam spremne sve pjesme za drugi CD. Ali, morala sam otići jer nije bilo mjesta za mene, a nije mi se dalo čekati čudo. Muzika odumire, ljudi više ne podržavaju muzičare na način da kupuju njihov rad. Oni sve žele besplatno i teško je na našoj estradi uspjeti u kratkom roku, moraš se zaista truditi godinama, a ja sam bila mlada i željna novih iskustava. Ali, smatram da nikad nije kasno.
Rad Vašeg oca Dine izuzetno je cijenjen u cijelom Regionu. Je li kroz Vaše odrastanje bilo momenata kada je činjenica da ste njegova kćerka bila otežavajuća okolnost?

– Pa to nosi neke dobre i neke loše stvari. Nisam imala priliku da budem anonimna osoba niti sam dobijala drugu šansu, jer su me ljudi znali. Posao je bilo jako teško naći, jer se od mene očekivalo da nastavim stopama prezimena. Dugo sam se pitala ko sam ja i da li ću zauvijek biti samo kćerka Dine Dvornika. Veliki je to pritisak. Ipak, uz sve to mi je drago, jer da nisam bila pod pritiskom ne bih se nikada potrudila napraviti nešto za sebe. Sada gradim karijeru vani, gdje nisam kćerka Dine Dvornika, već samo Ella.

Koliko Vam teško pada to što ste često odvojeni od majke Danijele?

– Pa ne pada mi teško (smijeh). Mi smo jako temperamentne, nakon pet minuta se posvađamo. Ona je tipična Dalmatinka, a ja ne znam otkud sam, biće da je poštar bio Crnogorac. Mene je jako teško iznervirati, a to jako nervira moju mamu. Ipak me često posjeti, a odem i ja kod nje… Na tih pet minuta (smijeh).

 Početkom prošle godine vjerili ste se za svog partnera Charlesa. Planirate li u skorije vrijeme vjenčanje? Kakvo vjenčanje biste voljeli imati?

– Iskreno, mi je muka od pomisli. Ja sam vam jednostavna cura. Ja bih da se to sve samo organizira. Isto tako mi bude zlo kada vidim cijene, škrta sam za takve stvari. Jedno veće vjenčanja je nekome put oko svijeta. Mislim, ako moram birati, biram put oko svijeta svaki put. Tako se mogu vjenčati na svakoj lokaciji na koju sletim.

 Charles je 13 godina stariji od Vas. Šta je to što veza sa zrelim muškarcem donosi u odnosu na onu s, naprimjer, vršnjacima?

– Dalo bi se tu pričati o zrelosti. Svaki muškarac zapne u nekoj godini života u kojoj mu je bilo najbolje. Charles je zapeo negdje u 28. Ima trenutke kada se ponaša kao malo dijete, a onda i one u kojima je jako ozbiljan. Ono što mi svakako paše je što je već prošao neke glupe hirove i ne moram se stalno bojati za njega i sebe. Samostalan je i odgovoran, što meni odgovara, jer mi je naporno biti u vezi s nekim kome je vrhunac života izaći vani i napiti se s ekipom. Ja sam isto već prošla taj dio života i volim ovu mirniju varijantu. Na početku mi je bila malo čudna ta razlika u godinama, ali kada upoznaš osobu shvatiš da je životno iskustvo bitnije od brojke. Neki nikada ne odrastu, a neki odrastu prebrzo.

ella2

 Jedna ste od rijetkih javnih ličnosti koje su otvoreno govorile o fizičkom zlostavljanju kroz koje su prošle. Šta Vas je podstaklo da javno govorite o toj temi?

– Nije me ništa podstaklo. Smatram da je moja dužnost kao čovjeka da dijelim svoja iskustva i to očekujem od ljudi oko sebe. Sebično je ne podijeliti. Mene nije ničega sram, jer znam da je život samo jedan i da nema ničega nakon smrti. Ako se nekome ne sviđa moj način života, ne mora biti dio njega. Previše sam se prilagođavala drugima do sada.
Nekada shvatiš da je sloboda govora možda jedino što čovjek ima. Lijepo je dijeliti neke stvari i ni za čim ne žalim. Šta je bilo, bilo je. Možda to nekome pomogne da shvati da postoji život i nakon takve veze i da sami sebi krojimo sudbinu.

Čemu Vas je to iskustvo fizičke torture kroz koju ste prošli naučilo?

– Da ne pristajem na kompromise, jer imam samo sebe. Kada me svi ostave i dalje imam samo sebe. Život mi je dar koji moram iskoristiti najbolje na svijetu, jer neće niko živjeti umjesto mene. Shvatila sam da su ljudi robovi vlastitog uma. Svaki problem ima rješenje, pitanje je samo – „šta ćeš poduzeti u vezi s tim?” To je pitanje s kojim se budim i na koje odgovaram cijeli život.

Ko je Vaša najveća životna podrška?

– Iskreno ne znam. Valjda ljudi koji me vole. Ali, i to postane relativno. Ljudi te podržavaju kada njima to odgovara. Najbitnije mi je da sam iskrena sama sa sobom i u skladu s tim se okružujem ljudima koji to cijene i podržavaju.

ella