Prvo su saznale da će postati majke. Svaka na svoj način uživale u trudničkim danima, već nadijevajući imena svojim bebama, a onda, nekoliko sedmica prije planiranog porođaja, čule su najbolniju vijest, njihove bebe više nisu žive. Ova vijest smrvila bi i najveću planinu, no žena pronađe duboko skriven atom snage u sebi i hrabro se suoči sa najvećim iskušenjem. Adisa Klančević, Edina Šehović i Elma Hajdarević za “Azru” govore o bolnom poglavlju svog života, gubitku beba, te šalju poruku nade i utjehe drugim ženama koje su se suočile ili se suočavaju s istim bolom.
Piše: Selma Hodo
Adisa Klančević
U 25 sedmici su mi dijagnosticirali Heelp sindrom, beba nije preživjela
Koliko puta čujemo floskulu kako je ženski spol slabiji spol. Demantira je upravo ženska snaga. Sposobna da podnese i najveću bol. Nedavni post u jednoj grupi na Facebooku, posvećenoj mamama i trudnicama, u kojem je Adisa Klančević iz Visokog pokušala pojasniti tugu koju nosi u srcu zbog nedavnog gubitka bebe, pomogao mi je da shvatim koliko smo mi žene zapravo jake, jače i od tog takozvanog jačeg spola. Na Adisinu priču nisu ostale imune druge žene, koje su prošle ili prolaze isto ili slično iskustvo. Mahom su se javljale i u komentarima ostavljale poruke podrške i razumijevanja. Koliko je samo tužnih i uplakanih majki, koje ne brišu suze zbog gubitka bebe? Koliko ih je samo koje su iz najzabačenijeg kutka svog bića pronalazile snagu da krenu dalje i nastave sa životom? Tri snažne majke za „Azru” govore o najvećem gubitku koje su iskusile u životu, gubitku djeteta, putu oporavka koje su morale proći zajedno sa svojim najbližim, i sve tri svojom pričom i lavovskom borbom šalju poruku utjehe i nade svim ženama koje prolaze istu ili sličnu bol kao i one.
Pribojavala sam se susreta s njima, po prirodi sam emotivac, pa mi je to stvaralo dodatni pritisak. Zar ja pred njima imam pravo biti slaba? Međutim, njihov stav, njihov pogled na život pomogao mi je da shvatim da se iznad svakog problema možemo izdići, da sve možemo prevazići, ma koliko bilo teško, ako kraj sebe imamo prave osobe koje nam pružaju podršku. Tridesetogodišnja Adisa Klančević doputovala je iz Visokog, u pratnji supruga i sina. Upravo su njih dvoje, kao i drugi članovi porodice, bili Adisin najveći oslonac. S Mirzom je, priča mi u prvim minutama našeg razgovora u sarajevskom “Malak Regency Hotelu”, gdje smo radili snimanje fotografija i razgovor za “Azru”, sedam godina u braku. Cijeli svoj život predodredila je osobama koje voli, mužu i šestogodišnjem sinu Mirzi. Prije dvadesetak dana bila je, kaže, najsretnija žena na svijetu, trudna 25 sedmica. Međutim, njen život se promijenio iz korijena kada je bezazlena bol u predjelu želuca prekinula njene svakodnevne obaveze.
Visok pritisak
– Mislila sam da je normalno, trudna sam i organi se miču da beba može stati. Boljelo me je toliko da nisam mogla zaspati cijelu noć. Ujutro sam otišla doktoru, koji je rekao da je možda želudac u pitanju, budući da mi je uz bol koji sam osjećala bila i muka. Rekao mi je da izvadim nalaze i dođem sutra ponovo. U međuvremenu, bol u želucu je prestala, ali svejedno sam jedva čekala da osvane jutro da uradim nalaze. Budući da sam već u 25 sedmici trudnoće, nisam željela da bilo šta prepustim slučaju pa sam za svaki slučaj otišla izvaditi nalaze u privatnoj klinici i uraditi 4D ultrazvuk. Nalazi su bili super, osim jednog grama proteina u urinu, što je doktora navelo da pomisli da imam pijesak u bubregu, da se pokrenuo, te da bol osjećam zbog toga. I s bebom je sve bilo uredu – prisjeća se Adisa.
Kada je pregled bio gotov, medicinska sestra sugerirala je doktoru da Adisi, ipak, izmjere i pritisak.
– Pritisak je bio previsok 170 sa 120, muž i ja nismo previše obraćali pažnju na to, jer smo osjećali ogromno zadovoljstvo i olakšanje što je s bebom sve uredu. Međutim, doktor je bio jako zabrinut, te su mi još tri puta izmjerili pritisak. Nije se mijenjao. Hitno su me uputili na Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Iako sam mislila da je sve ovo bezazleno, da ću dobiti lijekove i sretno se vratiti kući, zatražila sam da, ipak, odem u Vojnu bolnicu, budući da je tamo moj doktor – nastavlja priču Adisa.
Nakon što ju je doktorica primila i sestra joj izmjerila pritisak, saopćeno joj je da mora biti hospitalizirana. Tada je shvatila da nešto nije uredu. U tim trenucima njena najveća podrška bio je njen muž, koji ju je uvjeravao da će sve biti uredu.
– Nakon što mi cijeli dan nisu mogli spustiti pritisak, koji je naposlijetku bio 200 sa 140, hitno su me prebacili na Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Tamo su mi uradili ultrazvuk. S bebom je sve bilo uredu. Ali ja nisam. Ujutro je došao doktor i kazao mi da sam dobila Heelp sindrom i da je jedini način da preživim da me porode na carski rez. Bila sam u šoku. Počela plakati i pitala šta će biti sa životom djeteta.
Adisin život visio je o koncu, jetra je bila napuhana, a bubrezi su počeli otkazivati. U pitanju su bili sati.
– Svijet mi je stao, cijeli život mi je prošao u sekundi, pristala sam na carski. Budim se i vidim plavu narukvicu oko ruke. Tada sam mislila da je moj lav još živ. Provela sam četiri dana bez ikakvih informacija o svom djetetu, nakon toga su me sa intenzivne smjestili na ginekologiju – govori Adisa svjesna da joj informaciju o djetetu nisu davali da ne bi ugrozili njeno zdravstveno stanje.
Suprug i sin
– Nakon što su me smjestili na ginekologiju, sestra je na moj upit šta je s djetetom, rekla da će uskoro doći doktor i moj suprug. Tada sam shvatila da mog sina više nema. Da nije izdržao.
Nakon ovog događaja cijeli Adisin svijet se promijenio. Njen život više nikada neće biti isti, njeno srce i njena duša još ne mogu prihvatiti da njenog djeteta nema. Ali kako kaže njen život mora nastaviti dalje. Mora čuvati svoje najmilije, jer su oni ti koji joj daju snagu u ovim teškim trenucima.
– Imam porodicu i prijatelje, koji su svim srcem uz mene. Suprug i sin su mi najveća podrška. Moj savjet za sve majke koje su se našle u istoj situaciji kao ja jeste taj da je život nepredvidiv. Iako rane zbog gubitka mog djeteta nikada neće zacijeliti, moramo nastaviti radi sebe i svojih najmilijih. Moramo se boriti sa svim nedaćama života koje nas zadese, jer mi smo majke oduvijek bile lavice koje se bore za svoje piliće – govori Adisa.
Edina Šehović
Sve je nekako lakše kad znate da niste sami
I Edinu Šehović prije dvije i po godine zadesila je ista tragedija, izgubila je bebu u 24. sedmici trudnoće.
-Nakon što nam se djevojčica približavala trećoj godini, počeli smo razmišljati o drugoj bebi. Test nam je potvrdio da sam ostala u drugom stanju. Odmah na prvom pregledu doktorica Jadranka Dizdarević, koja mi je vodila sve trudnoće, utvrdila je da sam trudna, tu je jedna beba, bila je začeta još jedna, ali nije opstala. Trudnoća se razvijala sasvim uredno, uživala sam ići na preglede i slušati hvalospjeve o mojoj bebi, o napretku, o razvoju. Radovala sam se svakom pregledu, jer sam ga doživljavala kao susret s mojom bebom – prisjeća se Edina trenutaka dok je očekivala svoju bebicu.
Određen položaj
-Bila sam na odmoru, na moru, nikakvih poteškoća nisam imala. U jednom trenutku sam posumnjala da nešto nije uredu, jer sam jednu noć imala kao neki napad, nepodnošljiv bol u stomaku, ali brzo je prošlo. Sutradan sam ležala na plaži, na stomaku, ali nisam osjećala nikakve probleme. Čak sam i pitala zaovu i njenog muža, koji su zdravstveni radnici, šta misle o tome, rekli su mi da je beba možda našla određeni položaj, ali su mi svakako predložili da odmah odem na kontrolu nakon odmora. To sam i uradila.
Kada je Edina došla na pregled, doktorica joj je saopćila vijest koju ona nije očekivala. Vijest koja će slomiti njeno srce.
-Doktorica mi je rekla da moje bebe više nema, da je jednostavno prestala disati, vjerovatno da se desio infarkt posteljice i bebi je srce prestalo kucati. U tom trenutku mi se svijet srušio. Već sam navikuta na trudnoću, trudničke pokrete, disanje i slično. Djevojčicu smo lagano pripremali za dolazak bebe, pričali o seki, srećom nismo počeli spremati sobicu i odjeću, jer to bi bilo još teže – prisjeća se Edina, te navodi koliko joj je njena doktorica pomogla svojom profesionalnošću, ali i emotivnošću.
-Objasnila mi je u najkraćem da je to nešto što se dešava i rekla kako smo mladi, kako će biti prilike za još djece i otvorila oči time što je rekla da je beba prestala s razvojem u 21 sedmici.
Budući da je beba bila mrtva već neko vrijeme, postojala je mogućnost da Edina dobije sepsu, zbog toga je hitno prebačena na Kliniku, gdje je morala pristupiti pobačaju. Ovo joj je bilo do sada najteže životno iskustvo, međutim, uz pomoć podrške njenih najbližih Edina se postepeno oporavljala.
– Ono što trebam napomenuti jeste da je uvijek lakše kada o nečemu pričate, razgovarate. Prvo s doktoricom, s mužem, s porodicom. Svi su mi bili velika podrška. Gledali smo na stvari pozitivno i bili sretni što ipak nije bilo dodatnih komplikacija. U bolnici sam srela žene koje su bile u sličnoj situaciji, odmah mi je bilo lakše. Sve je nekako lakše kad znate da niste sami.
Nakon ovog događaja Edina i njen muž su se dogovorili da od gubitka djeteta neće praviti tragičnu atmosferu.
– Dogovorili smo se da moramo krenuti dalje, zbog naše Asije, a da će nam dragi Bog opet dati priliku za novu bebu. Velika je prednost kad imate stabilnu porodicu i podršku, kad ste i sami stabilna i jaka ličnost. Ali, mnogo nam je pomoglo i to što vjerujemo u Boga, u sudbinu i znamo da se sve dešava s razlogom. Razmišljali smo o tome da nas je možda Bog poštedio nekog većeg problema. Olakšavali smo jedno drugom, svako na svoj način. Nekad mi je išlo na živce što se muž vrlo brzo vratio obavezama, vozio bicikl ili išao u šetnje s našom curicom, o kojoj je preuzeo brigu, dok sam se ja oporavljala. Ali, kasnije sam shvatila da je tako puno bolje, jer, da je legao pored mene, da smo danima očajavali, oporavak bi trajao puno duže.
Činjenica da je bebu izgubila u 24. sedmici trudnoće Edinu nije obeshrabrila, te je donijela odluku da opet pokuša proširiti svoju porodicu. I šest mjeseci nakon, saznala je da je opet trudna.
Stručna pomoć
– Uživali smo u spoznaji da sam opet trudna, ali ovog puta smo pristupili mnogo ozbiljnije, nismo se previše ni radovali, iz straha da se ne ponovi isto. Djevojčici nismo ni govorili sve dok se stomak baš dobro nije vidio. Sve vrijeme treće trudnoće bila sam pod nadzorom i terapijom. Uskoro je stigao naš mali lavić, naša duga poslije kiše. Naše 2.800 grama sreće. Naš Davud. Mirna, umiljata i slatka beba. Asijin bracko. S njim je sve drugačije. Rjeđe razmišljamo o bebi koja nije rođena, iako se trznem na ime Sara, kako se trebala zvati naša srećica, ili na datum na koji se trebala roditi.
Stručnu pomoć nakon gubitka bebe Edina nije tražila, kako kaže, ta vrsta pomoći joj nije trebala, jer je uz sebe imala porodicu i prijatelje.
– Stručnu pomoć nisam tražila, jer mi nije trebala. Prebrodili smo situaciju zajedničkim snagama, uz porodicu i prijatelje. Meni je bilo mnogo lakše kad sam pričala o tome, prepričavajući olakšavala sam sama sebi. Tako savjetujem i drugim ženama u sličnim situacijama. Ne treba bježati ni od stručne pomoći ako za tim ima potrebe.
Iako je diplomirani novinar, ova 34-godišnjakinja je odlučila ostaviti svoje zanimanje po strani i brinuti se o porodici.
– Nakon preživljenog iskustva mnogo ozbiljnije doživljavam i porodicu i djecu. Muž radi dva posla, tako da mi omogućuje da provodim više vremena s djecom, u čemu istinski uživam. Sada uživamo u ljubavi, sreći i blagostanju koje uvijek dođe nakon iskušenja koje nam Nebo šalje – završava Edina svoju ispovijest.
Elma Hajdarević
Gledam svoje dvije curice kako se igraju, i sjetim se kćerke…
I Elma Hajdarević bila je u istoj situaciji. Ova hrabra žena je novinar po zanimanju. U braku je deset godina i mama je dvoje djece.
– Prije nepune tri godine, za stariju kćerkicu smo poželjeli bracu ili seku. Vrlo brzo je došlo do trudnoće koja je osim mučnina počela, pa slobodno mogu reći školski. Zadnji 4D ultrazvuk bio je samo dvije sedmice prije nego što će nam se desiti ono najtužnije. Saznali smo da je najvjerovatnije djevojčica, dobili slike i snimke živahne bebice i savršeno uredne trudnoće.
Kada je Elma bila peti mjesec trudnoće, kćerkica joj je iz vrtića donijela jak stomačni virus.
Odlazak u hitnu
-Sve troje smo povraćali, a ja sam, povraćajući cijelu noć, najgore prošla od nas troje. Sljedećeg jutra sam se osjećala toliko loše te sam se zaputila u hitnu, gdje sam dobila infuziju od koje mi je odmah bilo bolje. Narednih nekoliko dana provela sam oporavljajući se, da bi u jednom momentu shvatila da bebu u stomaku skroz slabo, ili nikako ne osjetim.
Budući da joj je stomak još bio bolešljiv, Elma je miješala rad crijeva s bebinim pokretima i tješila se da je sve uredu.
– Pa slaba sam, stomak krči, nije ni čudo što rad crijeva nadjačava bebu, mislila sam tada. Uostalom, i u prvoj trudnoći mi se znalo desiti da se beba po nekoliko dana smiri – prisjeća se Elma, dodajući da je nekoliko dana kasnije usnila jako ružan san.
– Probudila sam se s onim što nazivamo majčinskim instinktom da nešto nije kako treba. Naredni sat ili dva sam pokušavala na sve moguće načine „prodrmati” bebu, ne bi li mi se konkretnije javila. Uputila sam se na Jezero, očekujući, naravno, da će sve biti ok, i da će se ispostaviti da sam se bespotrebno uplašila.
Nakon što je objasnila dežurnoj doktorici zbog čega je došla smjestila se na stolicu za ultra zvuk.
-Pregled je počeo. Doktorica je kružila sondom nekoliko trenutaka, a onda mi je počela postavljati pitanja tipa imam li još djece, koliko je starija kćerka stara i slično. Međutim, iako sam došla uplašena i s razlogom, nisam bila niti najmanje spremna na ono što će se u sljedećem trenutku dogoditi – priča ova hrabra žena.
Nažalost, doktorica joj je rekla da ne može da registruje srčanu akciju kod bebe, te da će pozvati iskusnijeg kolegu da i on pogleda snimak.
– Odmah sam shvatila da moja beba više nije živa. Počela sam da plačem, doktor je došao i nakon nekoliko trenutaka potvrdio riječi doktorice od ranije. Samo mame koje su doživjele slično mogu da znaju kakav je to trenutak i šta sve „navali” u glavi, u srce, u tijelo kada vam se desi takva strašna stvar.
Elma je pozvala muža i saopćila mu ove vijesti.
– Sljedećeg čega se sjećam jeste da se doktor vraća i govori da mi neko donese stvari i da me moraju zadržati, jer je beba umrla prije nekih sedam dana, što se poklapa s onom noći kada sam bila bolesna i povraćala do jutra – prisjeća se Elma trenutaka prije nego su je hospitalizirali.
– Sada je već bilo u pitanju moje zdravlje i morali su me hitno hospitalizirati, jer je bilo pitanje trenutka kada bih mogla prokrvariti i dobiti sepsu, jer nosim mrtav plod danima u sebi.
Boravak u bolnici joj je teško pao, te je tražila da je puste kući njenom djetetu i suprugu.
– Naravno, nisu pristali. Bila je nedjelja i nisu me smjeli pustiti zbog navedene opasnosti. U tome je i moj muž došao i urazumio me da trebam ostati. Sljedeći šok koji slijedi jeste da mi govore da zbog već poodmakle trudnoće moram roditi. Izazvat će mi porod. Zar da prolazim kroz trudove i rađam mrtvu bebu? Kao da mi nije dovoljno sve što se već desilo. Roditi zdravu i živu bebu je jedno. Namučiti se, znajući kakva vas radost čeka uskoro, jeste sreća, a ne moram ni govoriti kakva je trauma rađati bez cilja. I tako morate roditi, i ni sa čim se vratiti kući – govori Elma, dodajući da je poslije izlaska iz bolnice uslijedio najtužniji period života.
Najteži prvi mjesec
– Prvi mjesec je bilo najteže. Samo sam plakala i mislila o svojoj izgubljenoj bebi. Bila je jesen i sve je svakako bilo tužno i sivo. Taj prvi mjesec sam se budila svaku noć plačući. Bila sam nesposobna za razgovor s ljudima. Nisam se javljala na telefon nit’ mogla pričati, osim porukama kada bi neko pitao kako sam. Generalno, nisam imala volje ni za koga. Čudan je to bio period. Imala sam osjećaj da niko ne razumije kroz šta prolazim. Nerviralo me je to nerazumijevanje, pa čak i dobronamjerni komentari i savjeti. U svoj najboljoj namjeri da me neko utješi riječima da će sve biti dobro, da ću zaboraviti s vremenom i slično, teško su mi padali. Ja nisam željela da zaboravim. Kako da zaboravim? Nije to tek izgubljena stvar. To je bilo moje dijete. Živo biće čije je srce kucalo, čije smo ručice i nožice gledali na ultrazvuku, koje sam osjećala kako se miče u stomaku. Budući da smo ovim tekstom željeli pomoći ženama kojima se ovakva ili slična tragedija dogodila, Elma nam je otkrila kako se ona uspjela izboriti s tugom koju je osjećala, izdignuti se iz problema i krenuti dalje.
– Najveću podršku sam naravno imala u mužu i svom djetetu. Nas troje smo bili zajedno oštećeni i s njima mi je bilo najugodnije u tom periodu. Noćima smo muž i ja satima pričali o našoj bebi, o tome što nam se desilo. Mnogo mi je pomogla i vjera, i nada da ćemo se opet nekada sresti. To postepeno ide. I s vremenom se nekako naučite živjeti s tim, ali tako nešto se ne zaboravlja, nikada. Nastavi se sa životom, ali sjetim je se često. Sjetim je se svake jeseni kada sam je izgubila, svakog februara kada se trebala roditi živa i zdrava. Sjetim je se kada gledam svoje dvije curice sada kako se igraju pa zamislim i nju s njima. Treću seku. Ta rana nikada ne zarasta.
Elma nakon gubitka djeteta nije odustala od proširenja porodice, te je nakon godinu ostala u drugom stanju, a novu trudnoću vodila je mnogo pažljivuje i s velikim strahom. Sada je majka dviju prekrasnih djevojčica. O njihovoj sestrici, koju, nažalost, nikada neće upoznati, pričat će svojim djevojčicama. Ovaj bolan period je iza nje. Hrabro je iznijela svoju stranu priče, dajući savjete i podršku svim ženama koje su se našle u ovoj situaciji.
– Onim mamama kojima se desi ova strašna stvar, savjetovala bih da budu jake, i da ne odustaju od druge trudnoće kada dođe vrijeme za nju. Neka sebi uzmu vremena da prihvate to što im se desilo, i neka ne požuruju oporavak, naročito onaj psihički – kaže na kraju razgovora Elma.
FOTO: Mario KLEIN
MAKE-UP: Sara VISINTIN
LOKACIJA: Malak Regency hotel