IntervjuNovosti

Vanja Bokun Popović: Sarajevo i ja nikada nismo imali priliku da se zagrlimo i oprostimo, da mu se zahvalim za svu ljubav s kojom me je podizalo

U fizičkom smislu, uvijek me zavede Kotor, grad koji na bajkovit, gotovi mitski način komunicira s kreativnim mjestima u meni, ali kada zatvorim oči, najradije se vraćam u jednu ulicu na Koševskom brdu u kojoj rastu sretna djeca.

Rođena Sarajka, Vanja Bokun Popović po zanimanju je psihoterapeut. Njen rad se primarno zasniva na pomaganju ljudima u otklanjanju blokada na koje nailaze u životu, i pronalaženju najbolje verzije sebe. To, kaže Vanja podrazumijeva prevazilaženje strahova i uživanje u životu punim plućima. S obzirom na to da je i sama prošla kroz proces kojem sada druge ljude podučava, a o čemu je pisala i u knjizi „Mi gradimo novi svet“, za naš magazin govori šta je glavna prepreka čovjeku u pronalaženju najbolje verzije sebe, kako je prevazići, te koliko su ljudi skeptični prema onome što ona radi.

– Glavni problem je trenje koje nastaje između života kakav priželjkujemo i života kakav živimo. Kada dopuštamo svojim prirodnim talentima da se ispoljavaju, kada radimo stvari koje volimo i kada smo okruženi divnim ljudima, sigurno je da ćemo se osjećati poletno i radosno, jer smo u kontaktu sa samim životom. Međutim, ovo stanje je, nažalost, mnogim ljudima i dalje samo mit.

Naučili smo da svoje iskrene želje potiskujemo i pristali na laž da nemamo pravo da u ovom vremenu i prostoru, uprkos svim spoljašnjim faktorima, sijamo. Bolest, umor i devijacije uma prihvatamo kao normalne. Glavni razlog tome da ljudi trebaju promjenu je što preživljavanje, koje većina danas naziva svojim životom, suštinski nije humano, niti podržano životnom silom – objašnjava Vanja.

 Nakon odlaska iz Sarajeva, često ste mijenjali mjesto stanovanja. U koje od njih se danas rado vraćate?

– Promijenila sam mnoga mjesta stanovanja, kako gradova tako i zemalja. U fizičkom smislu, uvijek me na neki čudan način zavede Kotor, grad koji na bajkovit, gotovi mitski način komunicira s kreativnim mjestima u meni. Kada zatvorim oči, najradije se vraćam u jednu ulicu na Koševskom brdu u kojoj rastu sretna djeca.

 U Vašoj knjizi „Mi gradimo novi svet“ cijelo jedno poglavlje ste posvetili Sarajevu. Šta je ono što Vas veže za rodni grad?

– Sarajevo je bilo polazna i povratna tačka mog ciklusa odrastanja, prostor koji mi je pokazao sve moje talente u djetinjstvu, a zatim me pozvao k sebi kada sam te talente decenijama kasnije, lutanjem kroz život zaboravila. Knjiga „Mi gradimo novi svet“ je skup eseja koji oslikavaju moj put, na pragu tridesetih, od momenta kada sam napustila život koji sam gradila u New Yorku i otisnula se prvo na Bali, a zatim na Balkan da sastavim slagalicu ličnog identiteta. Poglavlje posvećeno Sarajevu je, iako za mene vrlo intimno, zapravo podsjećanje da svako od nas ima samo jedan rodni grad i da niko i ništa to ne može da promijeni. Kada prigrlimo svoju geografiju, lako možemo da obnovimo i svoju narušenu biologiju.

knjizevnica vanja4

Jeste li poslije konačnog odlaska iz Sarajeva u Beograd, ikada dolazili u posjetu Sarajevu?

– Imala sam deset godina kada sam se zatekla s mamom i sestrom na porodičnom slavlju u Beogradu u aprilu ’92. Kažem zatekla, jer iz rodnog grada nisam izbjegla, iako sam ubrzo stekla status izbjeglice s kojim sam godinama kasnije stigla i u Ameriku. Sarajevo i ja nikada nismo imali priliku da se zagrlimo i oprostimo, da mu kažem da ću se vratiti ili se neću vratiti, te da mu se zahvalim za svu ljubav sa kojom me je podizalo. Vraćala sam mu se svake godine, bez obzira gdje živjela i koliko daleko se odselila u vječitoj potrazi za boljim životom. Naučnici su dokazali da svi nosimo atome vode iz rodnog grada u našim tijelima sve dok smo živi. Kodirani smo mjestom rođenja. Ja svoj sarajevski kod duboko prihvatam i volim.

U kojem momentu ste odlučili da promijenite svoj život? Da li je sve bilo samo na odluci ili Vam je pri promjeni bila potrebna pomoć stručnjaka?

– Na Balkanu je uvažen hrabri starinski stav da mi možemo sve sami. Od malena nam govore „pamet u glavu, možeš ti to“ i s jedne strane su u pravu, mi jesmo snažna suverena bića koja mogu da upravljaju svojim životom. Problem nastaje kada odmalena pogrešno shvatimo da moramo sve sami, te ojačamo sklop životnih uvjerenja koja ne podržavaju emotivno naše godine. S vremenom, problemi koji nastaju iz toga znaju mladu ženu i čovjeka da slome. Meni se upravo to desilo. Prelomni trenutak me je pronašao u mom tadašnjem stanu na Manhattanu, nedugo nakon navršene 30-e godine i još jednog „životnog postignuća“ koje odlično izgleda uramljeno na zidu. Živjela sam laž, mjereći svoju vrijednost po nekim spoljašnjim standardima, a tijelo je bilježilo istinu. Prvi put u životu, zaobišla sam uvjerenje da mogu sve sama i potražila profesionalnu pomoć – prvo terapeutkinju u Zagrebu, a zatim i doktora u Denveru.

Koliko ste u početku bili skeptični prema tehnici koju sada drugim ljudima prenosite?

– U početku sam bila skeptična prema svemu što se nije uklapalo u moj okvir viđenja svijeta, što je tipično za polaznu tačku u razvoju. Kada mi je prijateljica rekla da je vrijeme da prestanem s pohađanjem kurseva i radionica, te da treba da uđem u pravu terapiju, to me je jako uplašilo i razljutilo. Nekome sam morala da platim da bi mi rekao da nešto nije baš najsjajnije sa mnom, te da mi pokaže drugačiji put. Otpora je bilo puno, što takođe opisujem u knjizi – mnoge čitateljke će se uz smijeh prepoznati.

Po zanimanju ste psihoterapeut i može se reći da kroz praktične savjete i vježbe pomažete ljudima da prevaziđu svoje strahove i ispune ciljeve. Šta je ključ ove promjene, šta je to što ljudi najčešće trebaju promijeniti?

– Ključno je preuzeti ličnu odgovornost. Kada kod klijenta prepoznam riješenost i povjerenje u proces, znam da je moja uloga samo statiranje u kukuruzu – tehnike su tu da proces ubrzaju, moje prisustvo da proces promjene podrži. Klijent je uspostavio vezu sa samim sobom i preuzima ličnu odgovornost za svoje odluke. Lično podržavam ideju da je epoha gurua prošla – u toku je evolutivni skok u čovječanstvu. Neki se bave sakupljanjem pratilaca, jer još ne vide taj Novi Svijet, no moj pristup radu sa klijentima se bavi vraćanjem na lični suverenitet. Za to je neophodno prihvatanje odgovornosti.

 Kada se rezultati promjene mogu najranije očekivati?

– Ovo sve zavisi od toga šta je osoba spremna da od sebe da u procesu. Kada odlučimo da damo sve od sebe, proces promjene se ne odvija baš onako kako se zamišlja u slikovnicama. Brzo se uči, dopušta i propušta, te materijalizuje za one koji su za to spremni. Neću ovdje da zvučim previše dramatično, ali neko se zadovolji time što ima puno više životnog elana nakon nekoliko sedmica intenzivnog rada, dok neko drugi ne staje dok se ne ostvari u svakom smislu.

Da li Vi na radionicama koje vodite ljudima dajete konkretne savjete koje oni kasnije sami primjenjuju ili je neophodno da ih kroz cijeli proces promjene vodite?

– Ja sam po akademskom zvanju, na kojem već godinama radim takozvani akademik-praktičar. Završavam doktorat iz psihologije, koji me obučava kako da prenosim naučna znanja na praktičan način širem broju ljudi. Svi programi i radionice koje razvijam imaju za cilj da polaznicima na raspolaganje stave konkretne alatke i psiho-energetske tehnike, koje mogu koristiti da prevaziđu svakodnevne izazove modernog života.

S obzirom na to da ljude na radionicama savjetujete i učite kako da naprave promjene u svom životu, s kojim savjetima uvijek počinjete?

– Polazna tačka u tom procesu je posmatranje da li ta osoba uopšte ima želje i ciljeve. Šokirali biste se kada biste znali koji broj ljudi ne bi znao šta da traži duhu iz Aladinove lampe. Najveća prepreka koju ljudi treba da prevaziđu je da sebi zaista dopuste da žele to što žele. Većina sanja tuđe snove, a kome se ispunjavaju tuđi snovi?

 Koliko su ljudi iz našeg Regiona skeptični kada je riječ o ovom vidu radionica i predavanja?

– Naši ljudi su genijalci. Nazovite me kako hoćete, ali na Balkanu žive magični ljudi i to će vam posvjedočiti svako ko je imao prilike da duže putuje po svijetu. Naši ljudi imaju jednu dozu skepticizma kada se radi o svemu što nije na dnevniku i to služi svoju svrhu – ovdje ne prolaze neki programi manipulacije koji se lako prihvataju po svijetu. S druge strane, oni koji se interesuju za teme rada na sebi su iskreno u tome i to je publika o kojoj se može samo sanjati. Ono čemu najmanje vjeruju, a u vezi je (konkretno) s mojim pristupom, jesu njihovi istinski snovi – no, na tome i radimo.

Vodite grupne i individualne „seanse“. Koje su se pokazale kao uspješnije u smislu usvajanja promjena kod pojedinca?

– Vrlo sam specifična kad je riječ o radu u grupama. Moć grupe je silna i lično uvijek nastojim klijente da ohrabrim da prvo prođu kroz grupne programe. U grupi shvatimo da svi imamo iste strahove, iste probleme, te da su nam kroz program date iste tehnike za rad. Mislite li da će vam nešto što se čini suludo biti zaista suludo kada vidite da je nekome iz vaše grupe promijenilo život? Naravno da ne. Individualno radim tek kasnije, kada je osoba dovoljno samostalna da joj treba samo malo podrške sa strane koja se obično tiče konkretnih, specifičnih situacija.

 Uključeni ste i u projekata „Roditeljstvo novog doba“, koji se održava u Srbiji, gdje nastojite, između ostalog, ukazati ljudima na primjenu novih roditeljskih tehnika. Koje su to tehnike u odgajanju djece koje se kod nas primjenjuju, a koje smatrate zastarjelim?

– Popularna tehnika koju moramo da prevaziđemo zove se „meni su roditelji radili to i to, jeo sam to i to i ništa mi se nije desilo“. Ovaj obrazac ne podržavam, ne zato što je pogrešan, već zato što isključuje pojedinca i njegovu moć rasuđivanja. Naša djeca danas nemaju luksuz da odrastaju u stabilnim društvenim zajednicama gdje su vrijednosti društva podešene tako da podržavaju njihov emotivni i psihički razvoj. Kako onda roditelji mogu po inerciji da ih podižu? Ako ne izgradimo stabilne individue, kako će oni imati snage da grade bolje svjetove? E, vidite, za to nam trebaju naprednije tehnike.

U čemu roditelji danas, a u vezi s odgojem djece, najčešće griješe?

– Ja sam malo subjektivna kao roditelj i ne dam da se previše govori o greškama današnjih roditelja, zato što je veliki izazov danas odgovoriti na sve zahtjeve. Ljudi nemaju dovoljno života u sebi, hronično su iscrpljeni i to se odražava na sve sfere života, pa tako i na roditeljstvo. Neurološki i energetski, to se samo preslikava na djecu. Nauka je pokazala da depresivne majke rađaju depresivne bebe. Je l’ možete da zamislite dijete koje nije nikada spoznalo stanje radosti? Nažalost, mi djecu učimo kroz lični primjer i nema te životne vrijednosti koju im možemo prenijeti kroz suhu priču – moramo sami da je utjelotvorimo. Zato, ponavljam dok vam ne dosadim – mi smo ti koje smo čekali – moć da gradimo nove svjetove je samo u nama.

 Svjedoci smo toga da se djeca danas sve više „odgajaju“ tako što im se da telefon u ruke. Kako dijete zainteresovati za neke druge aktivnosti?

– Da li smo mi zainteresovani za druge aktivnosti? To je polazna tačka. Djeca rade ono što vide i kreiraju iz onoga što im je dato.