Novosti

Džena Zeničanin i Drita Haziraj: One vraćaju osmijeh na lice

Urednice i voditeljice emisija „Ispuni mi želju” i „Naša realnost”, Džena Zeničanin i Drita Haziraj, govore o humanoj misiji koju televizije na kojima rade danas imaju, koliko konkretno ovakvi projekti mogu pomoći ljudima u rješavanju njihovih životnih problema, te koje epizode su na njih naročito ostavile snažan utisak.

Osnovna uloga medija trebala bi da bude informiranje, edukacija i zabava, ali oni danas sve češće dobijaju i druge zadatke. Naime, broj televizijskih priloga o porodicama koje žive na rubu egzistencije, kao i emisija humanitarnog karaktera najbolje govore o tome da mediji sve više služe za ukazivanje na socijalne probleme i pružanje pomoći onima kojima je ona potrebna. Ipak, postavlja se pitanje koliko ta, najčešće kratkoročna pomoć, zaista rješava probleme porodica? O ovoj temi razgovari smo s urednicama i voditeljicama emisija „Ispuni mi želju” i „Naša realnost”, Dženom Zeničanin i Dritom Haziraj. I jedna i druga su u svojevrsnoj privilegiji da kroz svoj posao pomognu porodicama kojima je to potrebno. Obje ističu da im se nakon prikazivanja emisija javlja veliki broj humanih ljudi koji žele da dodatno olakšaju život onima kojima to treba, ali i to da je osnovni problem činjenica da je odziv onih koji bi trebali i mogli donijeti sistemske promjene u rješavanju ove vrste problema veoma mali.

– Za deset godina prikazivanja emisije „Ispuni mi želju” tek na prste jedne ruke mogla bih nabrojati osobe iz vlasti koje su željele nešto pomoći – kaže Džena na početku našeg razgovora.

Ona ističe da joj je izuzetno drago zbog toga što emisija koju uređuje kod ljudi budi svijest o tome da mi, obični ljudi, možemo pomoći jedni drugima, te da na najveći odziv u ovom smislu nailaze kod bh. građana iz dijaspore.

 Ljudi iz dijaspore najveća su podrška

– Oni su naša desna ruka. Žele pomoći i odvajaju novac koji su teško zaradili u tuđini, kako bi pomogli narodu u BiH. Ne mogu vjerovati da je situacija teška i nakon ovoliko godina i često nas pitaju kako i zašto ljudi nemaju struju, vodu, osnovno… – objašnjava ona.
Ipak, Džena dodaje i to da je, uprkos emisiji i pomoći koja dolazi od drugih ljudi, sve više primjera građana u našoj zemlji koji su na margini društva i kojima treba „komad hljeba”, što svakako ukazuje na činjenicu da se putem ovakvih emisija ne može pomoći baš svima. O ozbiljnosti situacije najbolje govori podatak da je veliki broj ljudi koji se jave sami, tražeći pomoć od Džene i njene ekipe.

– Vjerujem da ima mnogo onih koji se srame. Nije jednostavno ispričati svoj život, ali kad nemaš ništa, ne možeš ništa ni izgubiti. Nakon upoznavanja slijedi osjećaj srama, neugode i suza, ali nas na kraju svi pozdrave s osmijehom. To znači da smo im uljepšali trenutak ili dan i, vjerujem, vratili nadu u bolji žvot – kaže Džena, opisujući reakcije ljudi kada saznaju da će im ekipa njene emisije pomoći.

Ona kaže da ovaj posao smatra privilegijom, jer je u prilici da nekome izmami osmijeh, a dodaje i to da ne može izdvojiti samo jednu priču koja će joj ostati u sjećanju.

– Svaka priča ima svoju težinu, emociju koja mi se ureže duboko. Trudimo se da budemo ljudi i profesionalci na terenu, ali emocije je uvijek teško sakriti. Na djecu smo svi mi naročito osjetljivi, suze bolesne i gladne djece me proganjaju – kaže Džena.

Dritino 13-godišnje iskustvo vođenja TV emisije i projekta „Naša realnost” pokazalo je da se 70 posto ljudi kojima su pomogli za to javilo samo, ali i to da ljudi različito reagiraju kada saznaju da će im neko pomoći.

 Od optimiste su stvorili pesimistu

– Različita su iskustva. Imate one koji su sretni što će neko vidjeti kako im je, jer se potom nadaju da će im više ljudi pomoći. Imate ljude koje je muka natjerala da pogaze vlastiti ponos i sram zbog situacije u kojoj su, ali i one koji u tišini gladuju, jer ne mogu tako lako zatražiti pomoć – kaže Drita.

humanitarke1

Uprkos tome što uspijevaju da bar kratkoročno pomognu ljudima, Drita ističe da pri realizaciji ove humane misije postoje i određene teškoće u vezi s pronalaženjem sponzora, s obzirom na to da je sve veći broj emisija humanitarnog karaktera.

– Moramo biti realni i reći da svi mi iz ovog sektora „tražimo” od istih kompanija i ljudi. A mi smo mala zemlja s prevelikim brojem socijalno ugroženih ljudi da bi privreda sama mogla sve podnijeti. Plus, imamo sindrom „razdruživanja” umjesto udruživanja. Naime, u svim segmentima društva nam je draže koristiti copy-paste onoga što drugi rade i implementirati male projekte umjesto da zajednički damo ono najbolje od sebe u većem i značajnijem obimu – objašnjava ona.
Iako iza sebe ima više od 7.500 u emisiji ispričanih priča, Drita kaže da neće pretjerati ako kaže da će joj gotovo sve ostati u sjećanju, ali da su joj najdraže one najpozitivnije, s jakim efektom i potpunom promjenom života aktera u pričama kojih ima u gotovo svakom bh. gradu.

– Ovo još nikom, nikad nisam rekla. U prvim godinama bila je izuzetna privilegija i osjećaj duševnog zadovoljstva koji se ne može opisati. Ali se to dešavalo u godinama optimizma i iskrenog vjerovanja da mi kao mediji, baveći se više životom i običnim ljudima, nego politikom, možemo mnogo toga promijeniti. Nisam uspjela u misiji, jer politika i društvo u ovoj zemlji su od mene, vječitog optimiste, stvorili pesimistu koji ne vjeruje u poruku datu ljudima kod kojih dođemo i simbolično ili dugoročno pomognemo – poruku da će biti bolje. Ja iskreno ne vidim ni kada, ni kako, a ponajmanje s kim – kaže Drita.

Zahvaljujući medijima i emisijama humanitarnog karaktera, pažnja je na ovu vrstu problema u većoj mjeri skrenuta, ali je to za Dritu i pokazatelj da smo kao društvo i država jedan veliki i neriješeni socijalni problem u središtu uređene Evrope.