Ranije sam osvajala, jer su mi se dopadali hladni, neosvojivi i moćni muškarci. Sada više nisam u lovu i ne moram nikoga da osvajam. Biti ono što si i biti s nekim ko je ono što je, bez igara, pretvaranja i mjerkanja, već s totalnom slobodom i predanošću, to je takvo olakšanje i sreća koja se ne može opisati.
Osobe poput Maje Volk se sigurno ne sreću svakog dana. Ona je dramaturg, scenarist, pisac, fado muzičar, doktor nauka, univerzitetski profesor i osoba koja zrači nepresušnom pozitivnošću i dobrom energijom. Pobijedila je rak, postala zakleti vegan i zaljubila se na pragu 60. rođendana, u jednog Grka, putem online datinga. Ova 58-godišnjakinja, koja iza sebe ima dva braka i troje djece, živi je dokaz da za ljubav nisu važne godine, već odluka da se živi život punim plućima.
Maja je pravu ljubav pronašla u Atini i, kako je već ranije kazala novinama u Srbiji, spremna je i da uplovi u bračnu luku. Da li će to biti, kaže, luda, velika, posna grčka svadba ili spontano izricanje sudbonosnog DA na nekom od škotskih ostrva, gdje planiraju ići zajedno, ostaje da se vidi.
Profesorica Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu uskoro odlazi na Sjeverni pol. Na ovom putovanju joj društvo neće praviti njen gospodin Grk, kako ga predstavlja javnosti, no, na razdvojenost su, budući da ona živi u Srbiji, a on u Grčkoj, već navikli. Brojne teme smo s Majom otvorili, životne uglavom. A slavili smo i ljubav. Za „Azru” je otvoreno govorila o svojoj borbi za ozdravljenje, promjenama u načinu života, od ishrane do razmišljanja, svojim kćerkama…
Period iza Vas je obilježila borba s rakom. U čemu ste našli snagu da se borite s ovom bolešću?
– Prevagnula je želja za životom. Prestala sam da budem kenjkavo dijete, koje traži tuđu pomoć, ljubav i pažnju i shvatila da nešto ozbiljno nije bilo uredu s načinom kako sam vodila život do tada. Preuzela sam odgovornost za svoju bolest, jer sam je sebi napravila lošim mislima, navikama, postupcima i osjećanjima. Od mržnje prema sebi priča se okrenula u ljubav prema sebi, te brigu i njegu. U svoje ruke sam preuzela kontrolu nad zdravljem. Nije to bila borba već prihvatanje i rješavanje zadatka.
Šta Vam je, u tom periodu pomoglo da zadržite pozitivan stav i duh po kojem ste prepoznatljivi?
– Pozitivan stav nisam uopšte imala. Prvo sam se suočila sa sopstvenim zlom koje sam sebi nanosila, svim lošim navikama i postupcima. Ali mi je pomogao rad na osjećanjima s mojim dugogodišnjim prijateljem i učiteljem života Grujom (psiholog i psihoterapeut, op.a) . Pomoglo mi je da promijenim riječi i pojmove – da život ne prolazi nego dolazi, da nisam bolesnik već ozdravljenik. Kada sam prihvatila realnost i utemeljila se u sada i ovdje, a ne negdje, tamo, nekad, sve je krenulo nabolje.
Čemu Vas je prevazilaženje te bolesti naučilo?
– Da je razvoj čovjeka u učenju, otvaranju, prihvatanju i stalnim promjenama. Naučila sam da brinem o sebi, da odmaram i ne pristajem na kompromise, te da se borim za sebe, a ne protiv drugih.
Pokleknete li danas duhom?
– To više ne postoji. Kada promijenite sve navike, od ishrane do osjećanja, kada izliječite ili bar razumijete zašto ste neke stvari osjećali i činili, nema više loših osjećanja. Sve je dobro jer se iz toga može nešto naučiti. Osim toga, ishranjujući svoje tijelo i dušu najprirodnijom i najsavršenijom hranom, postigla sam da nema loših misli ni osjećanja. Ljubav i razumijevanje su osnova svega.
Kada ste se okrenuli zdravom načinu života i ishrane? Šta ta ishrana podrazumijeva i koje su njene prednosti?
– Moj organizam je, kao i svima nama, oduvijek govorio neke stvari, samo što ga nisam slušala. Cijeli život sam mrzila kuhanu hranu i voljela i jela voće, meso i tijesta. Mrzila sam da kuham i bila nesrećna. Kada sam krenula sa živom biljnom hranom i počela da se osjećam ovako zdravo i moćno, sve mi je bilo jasno. Prednosti ovakve ishrane su jak imunitet i trajno zdravlje. Ja znam da me više nikada ni kijavica ne može posjetiti. Ovo je već deveta godina kako nisam bila prehlađena, kenjkava i umorna, niti sam imala bilo kakvu tegobu ili bol.
Je li Vam takav način ishrane pomogao da pobijedite rak?
– Pomogao mi je da osvojim trajno zdravlje. Kada osvojite zdravlje, sve bolesti prirodno nestaju. Nisam se nikada borila protiv bolesti već za zdravlje. Mislim da je u tome cijeli ključ. Kada je medicina završila sa mnom, bila sam trajni invalid, uništena fizički i psihički. Devet godina se oporavljam, ne od raka već od medicine i njenog načina liječenja raka, a neke posljedice operacije do danas nisam uspjela da ispravim. O posljedicama zračenja da i ne govorim. Ali, ova ishrana je uspjela da regeneriše mnoge moje organe, prije svega jetru, koja je bila oštećena hemoterapijom, te da napravi sekundarne pljuvačne žlijezde koje su mi izvadili.
Nažalost, katarakta kao posljedica zračenja mi je uništila oba oka, a hranom i vježbanjem uspijevam da zaustavljam proces, ali sve to je previše naporno. Da sam tada znala ovo što sada znam, nikada ne bih pristala na terapiju koja se zove sijeci, sprži i spali. Ona samo pokazuje neznanje prirode raka i ignorisanje bolesti kao psihoimunološke, što je u svijetu poznato već decenijama.
Od koga ste naslijedili veselost i sklonost ka avanturizmu?
– Na dedu s mamine strane. Moj deda Dušan se ukrcao kao slijepi putnik na jedan brod i krenuo u Ameriku u Hollywood da bude glumac, ali je izbio Prvi svjetski rat i skinuli su ga s broda. Svirao je i pjevao, glumio, znao 13 jezika i bio je moja velika inspiracija. Ali je u mojoj porodici bilo avanturista sa svih strana. Putovanjima su me pelcovali od ranog djetinjstva. Ubacili bi me u fiću na zadnje sjedište s jednim velikim jastukom i samo bi krenuli. Grčka, Poljska, Njemačka… Taj fićo je obišao pola Evrope.
Kako definišete ljubav?
– Ima raznih nivoa i vrsta ljubavi. Najvažnija je bila ljubav prema sebi, da naučim da brinem i njegujem sebe. Poslije toga slijedi ogromna ljubav prema svim ljudskim bićima, koja proizlazi iz razumijevanja. Ljubav je razumijevanje, empatija, želja za bliskošću, dodirom, konačno želja da i vas razumiju. Ljubav prema partneru mi je oduvijek bila na vrhu, dok nisam shvatila da je u pitanju dječija želja za ljubavlju, a ne zrela i odgovorna.
Jeste li ikada izgubili vjeru u onu pravu?
– Nisam nikada izgubila vjeru, ali sam postala realna. Prihvatila sam činjenicu da možda nikada neću naći srodnu dušu. Kolike su šanse da nađem čovjeka koji je sličan meni i koji je otvoren za dalji razvoj i učenje? Koji je briljantan, a nije sujetan? Koji ima um, ali i osjećajnost, koji je naučnik, ali i umjetnik, koji je u skladu s prirodom, a ne društvom, koji voli ono što ja volim? Šanse su jedan u milijardu. Ali sam ostala otvorena. Horoskop mi je uvijek pokazivao da me čeka treća sreća, samo sam mislila da će se to desiti mnogo kasnije.
Zašto nikada nije kasno vjerovati u ljubav? Šta preporučujete ženama koje se nakon prvog ljubavnog „neuspjeha” predaju?
– Žene se povuku i predaju osjećanju samosažaljenja i prolaznosti. Pa šta ako je bio neuspjeh? Onda treba da se okrenete i sebi podarite tu ljubav, da radite ono što volite i što ste nekada voljeli. Da njegujete tijelo i dušu, da se dobro hranite i vježbate, te da se sobom bavite tako da nikada nemate osjećanje besmisla, dosade i beskorisnosti. S razlogom postojite na ovom svijetu. Ali, i da uvijek ostanete otvoreni i za mogućnost nove ljubavi, te da reagujete kada je prepoznate. Nema čekanja, mora da se djeluje. Da ja nisam otišla na online dating, odgovorila na pismo i kupila kartu za Atinu, nikada se ne bi desila ova kosmička čarolija koja mi se desila. Da nađem upravo tu potpuno srodnu dušu.
Može li se reći da ste tek s 58 godina pronašli pravu ljubav, s obzirom na to da iza sebe imate dva braka?
– Da, i uvijek se sjetim mudrih riječi moje prve ljubavi, koji mi je rekao: „Majo, nije važno ko je prvi, važno je ko je posljednji”. Ovo je to, nagrada za cijeli moj život.
Šarmirati djevojku od 20 godina i nije toliko teško, ali šarmirati ženu koja ima Vaše iskustvo je mnogo teže? Šta je bio as u rukavu kod Vašeg sadašnjeg partnera?
– Nije bilo šarmiranja. Nije bilo igranja, lova ili osvajanja. Bilo je samo prepoznavanje. Dvije identične duše su se prepoznale, dva života se spojila. Iskrenost, pamet, lucidnost, duhovitost, svestranost, osjećajnost, muzikalnost, poetika, mudrost i snaga. Sve te osobine su se samo udvojile ruku pod ruku. Nije tačno da se suprotnosti privlače, jer se one kasnije i odbiju. Mnogo je važnije i trajnije prepoznati sličnost. U ljubavi nema kompromisa, ima samo djeljenja, a mučno je dijeliti nešto što ne volite. Mi volimo identične stvari, od muzike, šaha, filatelije, prirode, mora, putovanja, jezika, literature, znanja, želje za razvojem i učenjem. To je dragocjeno i garancija da nikada neće biti dosadno.
Šta je ono što Vas je iskustvo naučilo pri izboru partnera? Šta ste uzimali u obzir nekada, a šta sada?
– Ne suprotnosti, nego sličnosti. Ranije sam osvajala jer su mi se dopadali hladni, neosvojivi i moćni muškarci. Sada više nisam u lovu i ne moram nikoga da osvajam. Biti ono što si i biti s nekim ko je ono što je, bez igara, pretvaranja, mjerkanja već s totalnom slobodom i predanošću, to je takvo olakšanje i sreća koja se ne može opisati.
S obzirom na to da ste se upoznali putem online datinga, koliko ste bili skeptični prema započinjanju veze na ovaj način?
– Nisam uopšte bila skeptična. Dopisivanje je uvijek bio uvod u mnoge velike ljubavi ili prijateljstva. Pisma su način da se prvo upozna i procijeni duša, laž se odmah prepozna. Bila sam otvorena da možda nađem prijatelja s kojim ću moći da putujem. Ne mora sve da se završi u nekom klišeu, bilo seksualnom ili nekom drugom. Upoznavanje svakog drugog bića je dragocjeno.
Koliko Vam geografska udaljenost predstavlja problem?
– Nikakav. Avionska karta do Atine je jeftinija nego do Podgorice. Imala sam ja i ranije divne ljubavi na daljinu. Bila sam pet godina u vezi s jednim Ircem i znam koliko razdvojenost pojačava želju za viđanjem. Ili, kako bi Šekspir rekao: „Rastanak je slatka patnja”.
U čemu danas najviše uživate?
– U muzici, odmoru, prirodi, putovanjima, učenju, razvoju, vježbanju…,u životu.
Kada sagledate svoj život, kada ste bili najtužniji, a kada najsretniji?
– Tužna sam bila jer me nisu razumjeli i voljeli onako kako sam željela da to bude, bezuslovno. Uvijek su me uslovljavali, od roditelja do škole, emotivna ucjena. Ako budeš dobra, ako uradiš ovo, ako završiš školu, ako, ako, ako… Sve sam to ispunjavala, ali sam bila tužna. Samoća je neminovna patnja drugačijih ljudi, a ja sam bila itekako drugačija. Najsrećnija i najkreativnija sam uvijek bila kada sam bila zaljubljena. Dok mi Gruja nije objasnio da je sve to u meni i da ne moram da budem zaljubljena da bih bila kreativna. Dopamin i serotonin samo otvore moju kreativnost, ali ima i drugih načina da se ovi hormoni sreće aktiviraju. Otkad sam to naučila, živim u realnom stanju sreće. Sloboda je, ipak, najvažnija, bar za mene vodoliju. A mislim da sam tek sada sposobna da budem izuzetno srećna. Sada želim samo jedno – da budem u zagrljaju moje ljubavi. Više mi ništa ne treba.
Imate troje djece. Čime se najviše ponosite kada je riječ o njihovim životima?
– Njihovom međusobnom ljubavi. Mnogo su stabilniji od mene kada je riječ o ljubavi. Umiju da vole, borbeni su za sebe. Ponosim se njihovom sposobnosti da vole, da se razvijaju, ali i što su otvoreni i slobodni. Svako malo neko do njih dođe, zagrli me i kaže hvala ti na genima.
Zašto volite svoje godine?
– Zato što su to jedine realno postojeće godine, a samim tim i najbolje. Prošlost je uvijek bila sadašnjost, a budućnost zavisi od onog šta radimo, mislimo i osjećamo danas. Prema tome, svaka godina koja dolazi sve je bolja. Jedva čekam sedamdesetu, osamdesetu, stotu…
Šta će tek tada da bude, kad je sad ovako dobro!