IntervjuNovosti

Zele Lipovača: I „Jedina moja” bi bila dovoljna

Sarajevska publika imala je priliku prisustvovati promociji novog, drugog po redu, solo albuma Zeleta Lipovače naziva “Internal Waves of Love”. Ovaj legendarni gitarist, koji je već dugo godina jedan od najcjenjenijih instrumentalista i autora u Regiji, ali i šire, publici je predstavio 11 novih, autorskih kompozicija. Njegov dolazak u Sarajevo iskoristili smo da razgovaramo o muzici, kao i svakodnevnim životnim temama.

Mnoštvo je stvari koje padnu na pamet pri spominjanju imena Zeleta Lipovače. Prije svega, tu je gitara, instrument od kojeg se on već godinama ne odvaja, zatim grupa „Divlje jagode” koju je, zajedno s Antom Jankovićem i Nihadom Jusufhodžićem, davne 1977. godine, osnovao, ali i veliki broj hitova i albuma koje je do sada napravio i objavio. O njegovom muzičkom opusu i umijeću najbolje govore njegove pjesme, kao što su: „Jedina moja”, „Marija”, „Motori”, „Krivo je more” i „Sarajevo ti i ja”, koje se međusobno mnogo razlikuju, ali imaju nešto zajedničko, a to je dugogodišnja prepoznatljivost i trajanje. Zele nam na početku razgovora kaže da je prerano da se u trenutku dok promovira drugi solo album govori o sljedećem, ali je sigurno da neće na ovome stati kada je riječ o instrumentalnim albumima.

Dugo godina ste na sceni. Kad sve sagledate, koliko ste zadovoljni onim što ste do sada uradili?

– Ja sam malo više od zadovoljnog. Prije svega, mislim da sam nagrađen time što se uopće bavim ovim poslom. Bavljenje muzikom i sviranje gitare vam s te jedne ležerne strane donosi mnoštvo lijepih trenutaka, ali, s druge strane, naravno da su prisutni i problemi, uvijek se nešto mora rješavati. Do sada nikada nisam osjetio zamor, niti sam razmišljao o bilo kakvim promjenama, jer je potpuno prirodno da u svakom poslu mora biti problema, pa tako i u ovom. Znam da je teško za povjerovati, ali imam osjećaj kao da sam cijeli život na odmoru.

 Čiji rad u svijetu muzike najviše poštujete?

– Mnogo je onih koji su dali veliki doprinos svjetskoj muzici. Ako bih morao izdvojiti nekoga, to je definitivno Ritchie Blackmore. On je nešto kao moderni Mocart. Za one koji ne znaju Ritchie Blackmore je inače dugo godina bio gitarist i autor grupe „Deep Purple”, nakon toga grupe „Rainbow”, a već dugo godina ima i bend koji se zove „Blackmore’s Night”. Mislim da je Ritchie kao autor i gitarist definitivno ostavio najviše traga u svjetskoj rock muzici.

Postoji li neko s naših područja koga biste u tom smislu izdvojili?

– Pa kao i u svijetu, tako i u Regiji postoje oni koji su ostavili trag kao autori i kao gitaristi, uopćeno kao umjetnici. Ako bih trebao neki bend izdvojiti, onda je to definitivno „YU grupa” i ono što sam ja slušao, za koga sam smatrao da su neprevaziđeni, a to su „Indexi”.

S obzirom na to da svaka oblast stvaralaštva prolazi kroz neku vrstu promjena, šta mislite kako će muzika izgledati za deset godina? Hoće li biti mnogo promjena kad je riječ o kvaliteti?

– Promjene su neminovne u bilo čemu, pa i u ovome čime se ja bavim. Tehnologija će ići naprijed, komunikacija koja je već sada globalna sigurno će postati naprednija i virtualnija. To će, naravno, imati utjecaja i na studije za snimanje, pa vjerujem da će sami proces snimanja biti još brži i fleksibilniji, nego što je to danas. Ali, ono što će ostati nepromijenjeno, to je taj ljudski faktor. Znači, i dalje će biti važno da li neko može napraviti dobru pjesmu ili ne.

Šta je ono čime Vas drugi mogu najlakše izbaciti iz takta?

– To su definitivno mediokriteti, ljudi koji ne razmišljaju svojom glavom i ljudi koji bi htjeli biti ono što nisu.

 Možete li reći da imate mnogo pravih prijatelja?

– Kod mene, a nadam se i kod većine, pravi prijatelji se uvijek broje na prste jedne ruke. Mislim da imam prave prijatelje, a to nisu oni koji su kraj mene samo zbog prirode mog posla i popularnosti, nego oni koji bi bili tu i da svega toga nema. Važno je imati nekoga s kim ćeš u bilo koje doba dana ili noći moći podijeliti one stvari koje ne možeš s bilo kim drugim.

 Koji je Vaš najveći porok u životu? Šta je ono bez čega ne možete?

– Ne vjerujem da postoji osoba bez poroka, pa, vjerovatno, ni ja nisam izuzetak. Sad da li da ja vama to otkrivam ili ne, to je pitanje? (smijeh). Neka to bude mala tajna, možda je to bolje. A o mojim porocima neka neko drugi priča.

 Kakve žene poštujete?

– Prije svega, mora biti ženstvena, a zatim da je to osoba koja razmišlja i ima slične navike i poglede na svijet kao i ja. Ne vjerujem u teoriju da se suprotnosti privlače, nego vjerujem da je uspješna veza spoj onih koji uživaju u istim stvarima.

 Razmišljate li o godinama? Kakav odnos imate prema njihovom prolasku?

– Svi mi manje ili više razmišljamo o godinama. Još nisam uhvatio sebe da razmišljam šta će to biti sutra, kada ću prestati biti svirač. Zasad radim to što radim, dobro mi ide, ali je prirodno da će doći vrijeme kada se iz bilo kog razloga neću moći baviti ovim poslom. Mislim da je to potpuno normalno. Kada vidim da to više ne ide, onda ću fino uzeti stolicu, sjesti na binu, odsvirat ću neki koncert i reći svima doviđenja i prijatno. I onda ću se nastaviti baviti nečim što će mi donositi barem približno zadovoljstvo, kao što je to bila gitara.

 Porijeklom ste iz Bosanske krajine. Kakva Vam je ona danas?

– Da budem iskren, slabo idem u te krajeve. Ako tu spada Banja Luka , u Banju Luku onako s vremena na vrijeme svratim. Ja neke bitne razlike ne vidim, jer sam tu gost, budem sat, dva ili tri… dan, dva. Vjerovatno da oni ljudi koji tamo žive znaju da li je ili nije bilo promjena. Tako da možda nisam osoba koja bi bila kompetentna da tako nešto kaže. Ja sam vječiti putnik koji samo prolazi kroz gradove.

 Šta smatrate svojom najvećom zaostavštinom?

– To je definitivno činjenica da sam uspio napraviti pjesme koje nikako da prođu. Da je bila samo u pitanju „Jedina moja”, a koju sam napravio kao klinac, i da poslije toga više ništa nisam uradio i ona bi bila dovoljna. San svakog svirača i autora je da napravi pjesmu koja će ostati, koju će publika voljeti i koja će im nešto značiti.

Zele_5 (3) (1)