Branko Đurić Đuro: Djecu učim da poštuju različitosti, a ne da se drže “svojih”

Piše: Redakcija

Režiram i glumim, to najviše radim, i pišem stvari koje me zanimaju. Ne pristupam njima ambiciozno, da bih ih nazivao projektima, niti pristupam njima na način da bi postali uspješni. Mislim da se danas ne smije razmišljati o uspjehu i ne smiješ izvana gledati to što radiš, u smislu kako će biti primljeno. To je neki pogrešan put. Radim ono što me zabavlja, ispunjava i čemu se radujem dok stvaram, a to kakav će odjek imati, to više nije u mojoj odgovornosti.

Poznati glumac, režiser, producent i muzičar Branko Đurić Đuro ponovo je u Sarajevu. Povod njegovog dolaska je „Đurologija”, posljednjih godina najuspješnija predstava na ovim prostorima. U glavnom bh. gradu ju je igrao više od deset puta, i ne samo pred Sarajlijama, već i svima onima kojima nije bilo teško iz drugih bh. gradova doći i još jednom uživati u autorskom projektu jednog od najuspješnijih umjetnika ovih prostora. U Bečkoj kafani smo, u srcu Sarajeva. Đuro je u društvu prijatelja i producenta Tomislava Kašljevića. Noć ranije čak dva puta je u BKC-u igrao “Đurologiju”. No, umora nema. Ovo je posao koji on voli i u kojem uživa, bilo da se nalazi u nekom od evropskih centara, Americi ili dalekoj Australiji. No, rodni grad je, ipak, druga priča. Odredio je njegov život, ali i godine karijere, te ga stoga Sarajevo i danas inpirira na poseban način. Drugačiji nego što to čini ijedna druga sredina u kojoj radi ili boravi.

– Najveću odgovornost osjećam kada nastupam u svom rodnom gradu, jer sve ono što radim proizlazi odavde i onda kad to što sam napravio i smislio prezentiram ljudima koji to prepoznaju, vjerovatno jednako dobro kao i ja, osjećam opravdano tremu – kaže Đuro na početku razgovora za “Azru”.

 Šta činite kad se zaželite Sarajeva?

– Dođem. Nisam ja neki nostalgičar te vrste da se zaželim zgrada. Poželim neke prijatelje, a, nažalost, većina njih ne živi više u Sarajevu, tako da sam iz istog razloga više svojih sarajevskih prijatelja sreo na svojim putovanjima s „Đurologijom” po cijelom svijetu.

 Glumite, režirate, producirate, pišete, pjevate, čak ste kupili i kino u Zagrebu, od kojeg pravite pozorište. Sve što radite ima jednu dugovječnost. Publika Vas pamti i po projektima i ostvarenjima kao što su: “Nadrealisti”, “Naša mala klinika”, “Kajmak i marmelada”, “Ničija zemlja”, “Traktor, ljubav i rokenrol”, “U Zemlji krvi i meda”… Po kojim se kriterijima danas odlučujete za neki projekt? Jesu li Vam važni ljudi s kojima radite?

– Ja režiram i glumim, to najviše radim, i pišem stvari koje me zanimaju. Ne pristupam njima ambiciozno, da bih ih nazivao projektima, niti pristupam njima na taj način da bi postali uspješni. Mislim da se danas ne smije razmišljati o uspjehu i ne smiješ izvana gledati to što radiš, u smislu kako će biti primljeno. To je neki pogrešan put. Radim ono što me zabavlja, ispunjava i čemu se radujem dok stvaram, a to kakav će odjek imati, to više nije u mojoj odgovornosti. Uvijek se trudim sarađivati s boljim od sebe i s ljudima od kojih imaš šta naučiti. Volim raditi s ljudima koje poznajem, većina njih su i moji prijatelji, tako da imam tu sreću da sarađujem s prijateljima.

 Koliko vremena imate za koncerte sa svojim bendom „Bombaj štampa”. Šta se trenutno dešava s ovom bendovskom pričom?

– U Sarajevu, 18. februara, imamo koncert nakon dugo vremena, a „Bombaj štampa” svira tri-četiri koncerta godišnje. Niko od nas ne živi od benda, tako da sviramo iz užitka i to je dobro i za bend, jer ne prilagođavamo svoj zvuk onome što bi ljudi htjeli da čuju od nas, već sviramo onako kako smo svirali prije 30 godina u garaži. Još sve polažemo na taj zvuk Nedine gitare i uživamo u svirci. Drago mi je kad vidim da dođe nekoliko hiljada ljudi na naš koncert, što znači da rokenrol još nije mrtav.

 Igrali ste u mnogim produkcijama, ali Vam za razliku od, naprimjer, Italije, Hollywood nikada nije bio naročito zanimljiv. Zašto Vam je evropska produkcija zanimljivija od američke?

– Mene najviše privlači italijanska kinematografija i najviše sam radio tamo iz praktičnih razloga, jer mi je jako blizu Italija. Imamo kuću na moru u Sloveniji i dešava se da snimamo u Italiji: spavam kod svoje kuće, a idem na snimanje u Italiju. Aerodrom u Trstu nam je jako blizu, tako da često letim. Čak odem u Rim na ručak, zbog te praktičnosti i zbog toga što mi se sviđa taj italijanski sistem i pristup životu. Posljednjih desetak godina sam mnogo snimao u Italiji.

 Malo ljudi zna da ste veliki ljubitelj plovidbe. Negdje sam pronašla podatak da posjedujete jahtu Ferretti, imate li neke novootkrivene kutke Jadrana kojima plovite? Kakav ste moreplovac?

– Jadran uvijek otkrijem na drugi način, uvijek te neka uvala iznenadi. Da vas malo razočaram, nije to jahta, to je jedna stara barka s kojom uživam u putovanjima po Jadranu. Imam duži ispit za brod, nego za auto. Godine 1979. sam služio vojsku u ratnoj mornarici, bio sam na brodu. Tada sam se doslovno zaljubio u more i Jadran i poznajem ga jako dobro.

 Vaša supruga Tanja Ribič je vrlo poštovana glumica u Sloveniji, gledali smo vas zajedno u filmovima “Kajmak i marmelada”, “Ljubav traktor i rock ‘n’ roll”. Dobijate li često ponude od reditelja da igrate sa suprugom? Volite li takve saradnje?

– Zadnji put smo bili u italijansko-ruskoj koprodukciji, nismo igrali muža i ženu nego neke dvije potpuno različite uloge. To je bio splet okolnosti da imamo istog agenta. Lijepo je raditi s ljudima koje poznaješ. Najbolje poznajemo jedno drugo i to je užitak.

djuro7

 Naši čitatelji su imali priliku bolje upoznati Vašu stariju kćerku Zalu, u sjajnom intervjuu, u kojem je oduševila sve svojom zrelošću, i stavovima o životu, ljudima… i uporno ste Vi nju ubjeđivali da je samo jedno zanimanje teže od glumca, a to je glumica, ona je ipak u New Yorku upisala školu glume. Koliko se ponosite njenim dosadašnjim rezultatima?

– Ne ponosim se ja rezultatima. Ponosim se njome, njenim karakterom i time kakva divna osoba je izrasla iz naše djevojčice, koliko sposobna, koliko samostalna, prodorna, a još tako ljubazna i draga, što je danas teško. U našem poslu danas teško sretneš ljude koji su iskreni i takvi kao što jesu, jer je sve postalo jedna velika gluma radi karijere. To što smo je učili i što se trudimo da zna, pokazalo se da je uspjelo, jer je postala baš takva osoba.

 Upravo je ona bila glavni krivac što je javnost u decembru 2016. godine kroz jednu fotografiju koju je objavila, saznala kako je izgledalo Vaše vjenčanje s Tanjom. Po čemu ga Vi naročito pamtite?

– Moje vjenčanje se ništa ne razlikuje od vjenčanja drugih ljudi. Mi smo napravili to tajno, jer su takve okolnosti tada bile. Bili su samo matičar i kumovi na vjenčanju i naša kćerka, koja je nakon toliko godina objavila prvi put tu sliku.

Odrasli ste u porodici mješovitog braka, otac Vam je vrlo mlad umro, mnogo ste naučili od svog očuha Branislava Popovca, koji je bio umjetnik, slikar… Koliko sada ono što ste naučili u djetinjstvu od onih koji su Vas odgajali, prenosite na svoju djecu? Kakav odnos gradite sa sinom i kćerkama?

– Isto kao i drugi, trudim se da svoju djecu naučim da budu pošteni, da imaju jednak odnos od podređenih do nadređenih, da ne budu takvi da ponižavaju one koji su ispod njih i da se ulizuju onima koji su iznad njih, već da imaju isto mjerilo za sve ljude. Kao što ste rekli, rođen sam u mješovitoj porodici, i moja djeca isto tako žive u miješanoj porodici i najbolje se osjećamo kada je mnogo različitosti oko nas. Učim ih da poštuju sve te različitosti i uživaju u šarenilu svijeta a ne da se drže „svojih”, jer svakako smo svi „naši”.

Djuro

 Kako godine odmiču cijenite li više vrijeme?

– Primjećujem da ga je sve teže organizirati danas. Živi se brže i zbog toga, ne mogu reći da cijenim više vrijeme. Cijenim vrijeme uvijek isto vrijedno. Jedino to primjećujem, taj disbalans u organizaciji zbog nedostatka vremena.

Mnogo je vrsnih imena s kojima ste do sada sarađivali, od domaće do inozemne scene, no, jedno ime iz Regije čini mi se najčešće se pojavljuje, a to je Rene Bitorajac. Zašto volite sarađivati s njim?

– Volim sarađivati s njim, zato što je to jedan od najboljih glumaca na našim prostorima i što uživam u društvu s njim. Beskrajno me inspiriše njegov blještavi talent i njegova spremnost za igru. Imam tu sreću da je kroz sve te godine, on postao jedan od mojih najboljih prijatelja i danas zajedno imamo pozorište u Zagrebu koje smo kupili prošle godine i za koje se nadamo da će u ovoj godini biti konačno renovirano i otvoreno.
djuro10
 Kada smo već kod prijateljstva, jesu li Vas ljudi često izdavali?

– Imao sam nekih gorkih iskustava s ljudima za koje sam mislio da su mi prijatelji. Ne mogu reći da su me izdavali oni koje cijenim, na taj način me nisu nikada iznevjerili.

 Vjerujete li mnogo ljudima?

– Možda i previše.

U mnogim intervjuima koje ste dali medijima, na pitanja o prošlosti i “Nadrealistima”, kazali ste kako se ne treba vraćati prošlosti, već razmišljati o budućnosti. Postoje li u ovom trenutku projekti koje biste voljeli realizirati u budućnosti?

– Ne mislim previše na budućnost. Mislim da je trenutak jedino to što postoji, ali prošlost je već prošlost. Za budućnost ne znamo kakva će biti, tako da nam ostaje samo trenutak i trudim se uživati u tom trenutku.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti