Vanja Semić: Više nemam strah od života i to je tako moćno!

Piše: Redakcija

Vanja Semić je dugo godina zaštitno lice Televizije Sarajevo. Njene emisije omiljene su među gledaocima svih generacija, a tome je svakako doprinijela harizma kojom ova voditeljica zrači. Naime, kada pitate bilo koga ko gleda i voli Vanjine emisije o tome kakva je ona i zašto je toliko vole, dobit ćete odgovor da je vesele prirode, uvijek nasmijana i izuzetno duhovita. A šta bolje od toga privlači simpatije ljudi? Ipak, Vanja je isto tako dokaz da i oni najnasmijaniji imaju velike životne probleme s kojima moraju da se suoče.

Njen posao je, kaže, posao revijalaca, a on znači da s osmijehom na licu ulazite u studio i radite svoj posao i kad vam je najteže. Prošle godine Vanja je izgubila majku, ali i okončala svoj brak.

O najtežim momentima iz ovog perioda svog života, momentima kada je na TV ekranima, uprkos svemu, bilo njeno nasmijano lice, psihičkom nasilju kojem je bila izložena u braku sa, sada bivšim suprugom, boli koju je pretrpjela zbog smrti majke, ali i podršci koju je u tom periodu od drugih dobijala, i koja joj je pomogla da iz svega toga izađe još jača, Vanja govori samo za magazin „Azra”. Uloga žene je mnogostruka, no, dok je gledamo koliko je posvećena svojoj četverogodišnjoj kćerki, odnosu punom ljubavi i drugarstva koje njih dvije grade, pred sobom vidimo snažnu ženu, koja je ulogu majke u svom životu stavila na prvo mjesto.

– Samo šest mjeseci nakon smrti majke, umro je i moj brak i odnos s ljudima za koje sam vjerovala da su mi porodica. Srušilo se sve na čemu sam gradila svoj život. Ostala sam sama s trogodišnjom kćerkom. Kao mala imala sam veliki strah od gubitka roditelja, kasnije od gubitka partnera za kojeg se odlučiš i vežeš. Počela sam shvatati da živim svoje najveće strahove i da ih moram pobijediti kako bih svom djetetu pružila kvalitetan život, a sebi omogućila kvalitetan nastavak života. Želja da djetetu pružim život bez stresa, mržnje i grubosti bila je jača od svakog straha i ličnog komfora. Morala sam je udaljiti iz nefunkcionalne porodice da bi mogla zadržati lijepu sliku tate i mame. Bilo me je strah da ću zakasniti, jer djeca veoma rano kupe modele ponašanja koje kasnije primjenjuju u svom životu – govori Vanja na početku našeg razgovora.

U braku koji je sada iza Vas, kažete, pretrpjeli ste mnogo psihičke boli, danas to zovu psihičko nasilje. Kada je sve to počelo?

– Uvijek počinje lagano i neprimjetno. Odbijaš vidjeti ono što je očigledno i praviš se da je to uredu. Mnogi te i ubjeđuju da je sve to normalno, da su to bračni problemi, da ih svako ima, da trebaš šutjeti o tome, jer će ljudi „samo iskoristiti tvoje slabosti” i slično. Ali, onda primijetiš da te ljudi sa žaljenjem gledaju, da je u društvu kada ste zajedno svima neprijatno i jasno vidiš ono što si odbijao vidjeti – Ovo nije uredu! Naivno, počinješ se obraćati ljudima čija bi odgovornost to i trebala biti, ali tek onda shvatiš da si potpuno sam u svojoj boli i patnji i da ćeš sam morati naći izlaz iz svega. Počinješ da se budiš, i tek tada osjetiš nevjerovatnu usamljenost, nepravdu i bol, ali i luđačku želju da se izboriš za sebe.

Koliko dugo ste bili u braku?

– Tri godine u braku, a ukupno šest godina u vezi.

Kako se takva vrsta pritiska odražavala na Vaše samopouzdanje?

– Preteško je bilo, moje samopouzdnje je bilo zaista poljuljano. Partner vas uvijek za sve smatra krivom. Sve to je još poduplano brigom o bolesnim roditeljima i nemogućnošću da se o sebi pobrinem na pravi način. Sve je bilo važnije od mene, nije bilo vremena za bilo kakve korake. U tom periodu sam bila razapeta između brige o bolesnoj majci, toga što sam i sama postala majka, posla koji me nije štedio i trke za dodatnim poslom. Jednostavno nije bilo vremena za mene u tom trenutku.

Jesu li i prije braka postojale neke naznake psihičkog maltretiranja? Da li ste ih bili svjesni?

– Bila sam svjesna, ali sam sve to pripisivala početku veze, mojoj karijeri TV voditeljice i slično.

Šta Vas je zadržalo u tom braku?

– Jedna „grozna” osobina koju sam posjedovala, a to je ideja da se ljudi mogu promijeniti, da moje brižno ponašanje može probuditi nešto lijepo u drugom, želju da se i on promijeni. Nekako, mislila sam da je to moj zadatak, da pomognem, da ispravim, da budem tu…

Vaš partner je bijes ispoljavao isključivo na Vama, Vaša kćerka nije bila izložena tome?

– Nikada nije direktno na nju usmjeravao bijes. Preko toga ja ne bih mogla preći tako lako. Za svoju kćerku sam uvijek pokušavala sve okrenuti na šalu, kao u filmu „Life is Beautiful” gdje Roberto Benigni čini sve kako bi kroz šalu svome sinu olakšao užas kroz koji prolaze.

Koja kap je prelila čašu, da sami sebi kažete kako više ne želite to trpjeti?

– Bio je to trenutak, jasno ga se sjećam, kada sam posljednji put željela ukazati na problem i kada sam doživjela uvrede, ignoraciju moje boli, pokušalo se sve svaliti na mene, ispala sam lažljivica, trovačica, spletkaroška i kao – šta ja hoću, svako ima bračne probleme.
E ti bračni problemi su me izludjeli, jer ono što sam ja proživljavala nisu bili bračni problemi i ja nikada ne bih odustala od braka da je ikako moglo biti bolje. Onaj ko je mogao spasiti stvar odbijao je da vidi i uz to imao slijepu podršku. Shvatila sam da sam sama i da me, ustvari, tu niko nikada nije ni volio. A sve to ni šest mjeseci nakon majčine smrti.

Iza Vas je prilično težak period, izgubili ste roditelje, razveli ste se. U čemu ste našli snagu da sve to prebrodite?

– Kada je prošao prvi šok, lagano sam počela da se vraćam u život i otkrivam sve njegove ljepote i sve predivne ljude, koji su uvijek bili tu, ali nisam ih vidjela. Snagu su mi davali svi, prijatelji, kolege na poslu, komšije, slučajni prolaznici kroz život. Dugi razgovori sa Selvirom, Nikoletom i Dariom, s kolegicama na poslu, s Enisom, prijateljicom koja je psiholog, s gostima u emisiji koje sam birala prema tadašnjem osjećaju. Već su me počeli zezati: pa dosta više, filozofa, psihologa, duhovnjaka u emisiji (smijeh), ali svi su me iscjeljivali i davali snagu.

 Ko Vam je bio najveća podrška?

– Definitivno najbolja prijateljica Nikoleta. Najbolje prijateljice su veliki dar.

 U kakvom ste danas odnosu s bivšim partnerom i njegovom porodicom?

– Voljela bih da smo u boljim odnosima, ali to je još nemoguće.

Zakon nema odrednicu prema kojoj možete tražiti da otac zbog nasilnog ponašanja ne viđa dijete? Kakav odnos imaju Anja i njen otac? Koliko često se viđaju?

– Naš zakon je još jedan veliki šok za mene. Koliko znam i čujem od prijatelja, on ima dobar odnos s Anjom, viđaju se kako je zakonom predviđeno, vole se. Curice vole tate i nikada joj to ne bih uskratila, niti bih je nikada trovala nekim pričama.

Smatrate li da je Vaš bivši partner, uprkos odnosu prema Vama, dobar otac za Anju?

– Činjenica jeste da je on Anjin otac i da ju je silno želio. Želim vjerovati da je odličan otac za Anju.

 Koliko je ona, kao jedna četverogodišnja djevojčica, svjesna cijele situacije?

– Nas dvije mnogo pričamo i šalimo se o svemu. Ona pri prvom upoznavanju svakome kaže: „Ja se zovem Anja. Ovo je moja mama Vanja, a moja mama i tata ne žive zajedno, jer su se svađali pa nisu htjeli da se i ja svađam” (smijeh). Sada je već učim da ne mora to govoriti na prvu.

vanja4

 Kako ste joj objasnili to da mama i tata više ne žive zajedno?

– Pa mislim da sam uradila kao što radi većina ljudi. Rekla sam joj da smo se svađali i da je najbolje da nismo zajedno. Te da ona ima i tatu i mamu i da je svi vole najviše što mogu.

 Imate li joj namjeru, kada bude starija, sve ispričati?

– Čuvam sve dokumente, sve zapise policijske, sve sms poruke, sve. Držat ću to na sigurnom i kada me Anja bude pitala, kad bude punoljetna, ja ću joj pokazati. Ne da bih od sebe pravila žrtvu, nego da se ni slučajno njoj ne desi nešto slično.

Kakav odnos gradite s kćerkom?

– Predivan prijateljski, kreativan, prepun ljubavi i razumijevanja. Nikada je nisam istukla, a dva puta sam viknula na nju i za to su znali svi. Naime, toliko mi je bilo žao da sam išla i anketirala ljude o tome jesu li oni ikada vikali na svoju djecu ili nešto tome slično.

 Kako Vas dvije zajedno provodite vrijeme?

– Mnogo se družimo s našom rajom, idemo na vikendicu i jedni kod drugih. Često smo i same i tada se zezamo, skačemo, pjevamo i plešemo. Uvijek je borba za mobitel, jer ona hoće crtiće, a ja svoje, pa se i to dogovaramo.

 Kako danas gledate na sve što Vam se izdešavalo?

– Gledam sve to kao životni dar, jer nikada ne bih bila ovako jaka, sretna i odlučna da mi se nije sve ovo izdešavalo. Nikada nisam bila ovako ispunjena i svoja, ponosna na sebe, i to mi se sviđa.

Šta je ono na šta biste upozorili druge žene? Koji savjet biste im dali?

– Ovo sve i pričam da ohrabrim drage žene (i muškarce koji isto mogu biti žrtve) da niko nema pravo da nam uništi niti jedan dan, mjesec, godinu našeg dragocjenog života. I da im kažem da moraju da preuzmu svoj dio odgovornosti za sve što im se dešava. Moramo mnogo da radimo na sebi da vidimo zašto biramo neadekvatne partnere, zašto dopuštamo da s nama manipulišu, zašto tako malo volimo sebe. Sve ima svoje objašnjenje, a čovjek može krenuti dalje jedino kada shvati šta i zašto mu se dešava. Jedino tada možemo krenuti ka iscjeljenju, a nismo ni svjesni šta sve možemo, jer nas strah blokira. Ja više nemam straha od života i to je tako moćno.

 Poslije svega kroz šta ste prošli, vjerujete li u brak? Mislite li da biste mogli ući u neku novu emotivnu priču?

– Vjerujem i do kraja života ću vjerovati u dobro u ljudima. Vjerujem da odnos muškarca i žene može biti predivan. No, sada dobro znam šta želim i šta ne želim i na ništa manje neću pristajati.

Kako ste uskladili posao, majčinstvo i sve kroz šta ste prošli?

– Ako volite posao koji radite, onda je mnogo lakše. Ja zaista volim svoj posao, ali nekada je preteško ući u studio nasmijan dok s druge strane prolazite haos. Znala sam pet minuta prije emisije plakati, a onda obrisati suze, ući u studio, nasmijati se i reći ljudima – dobar dan.
Dobro se sjećam jedne situacije. Kolegi Ajdinu je umro otac istog dana kada i meni majka. Mjesec poslije dobijamo poziv da honorarno vodimo jednu manifestaciju. Nakon razgovora dogovaramo se da treba to da uradimo. Bili smo profesionalni, našminkani, nismo griješili, ali kada sam vidjela fotografije, srce mi se steglo. Nikada nisam vidjela dostojanstvenije i tužnije ljude.

vanja2

Razgovarala: Milica Brčkalo
Foto i postprodukcija: Mario Klein
Frizura: Darijana Vujnić Petrović/Frizerski salon “Una -Lužani”
Šminka: Sara Visintin

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti