IntervjuNovosti

Srđan Jevđević: Majku sam morao ubjeđivati da nisam organizovao proteste protiv Trumpa

„Kultur Shock” je kultni bend. Miks žanrova u njihovim pjesmama, kao što su rock, metal i punk s tradicionalnom balkanskom muzikom postao je istinska muzička poslastica u mnogim dijelovima svijeta. Ovdje ga slušaju od Makedonije do Slovenije. No, osim stvaralačkog rada, postoji i ona druga, privatna strana Srđana Jevđevića, koja je podjednako zanimljiva

Novogodišnja noć u Sarajevu, u Ateljeu „Figure”, smještenom u jednoj od najpoznatijih sarajevskih ulica, tek nekoliko minuta udaljenoj od zgrade u kojoj tročlano predsjedništvo donosi odluke važne za ovu zemlju, ili bi barem trebali donositi, poznato lice, Srđan Jevđević. Frontmena benda „Kultur Shock” je neobično vidjeti u odijelu. Bez obzira što je njegova adresa godinama u Americi, u Seattleu, često je u rodnom Sarajevu. Ovdje, kaže, uvijek proslavlja Novu godinu. Majčin rođendan koncem decembra nikad, kaže, ne propušta. Mnogo je tema o kojima ćemo razgovarati koji dan nakon dočeka Nove godine.  „Kultur Shock” je kultni bend. Miks žanrova u njihovim pjesmama, kao što su rock, metal i punk s tradicionalnom balkanskom muzikom postao je istinska muzička poslastica u mnogim dijelovima svijeta. Kad govorimo o ovim prostorima, slušaju ga svugdje, od Makedonije do Slovenije. No, osim stvaralačkog rada, i ona druga, privatna Srđanova strana je podjednako zanimljiva. Ljubav, odnosno brak su se sasvim spontano nametnuli kao tema s kojom smo i počeli ovaj intervju.

Kultur Shock srdjan januar17nb24

Šta je lijepo u braku?

– Lijepa je sigurnost. Sjećam se da mi je davno nekad neko rekao, u jednom od tih mojih brakova, da hoće stabilnost, šta je sa ženama, stalno hoće neku stabilnost? Stabilnost je divna kad postoji ljubav, a ljubav i poštovanje su, ustvari, ista stvar. Poštovanje je divna stvar, razumijevanje je divna stvar u braku, najljepša stvar u braku je kad te neko prihvati onakvog kakav jesi. Isto tako divna stvar u braku je ta kad skontaš da ta druga osoba na tebe nije ljubomorna, ne zbog toga što ljubomora ne postoji, a mi nekako na Balkanu uvijek kontamo da je ljubomora dokaz ljubavi, što je najpogrešnija varijanta, ne, to nije ljubomora, već tvoja projekcija šta bi ti radio da si na mjestu osobe koja se nalazi u tvom slučaju. U mom, naprimjer, na turneji. Kad bi znali šta ja radim na turneji – spavam u hotelskoj sobi… najljepše mi je na stejdžu, a ostalo…

Kako izgledaju turneje „Kultur Shocka”?

– Naporno, jako naporno. Od 2001. godine, mi smo, a ovo nije hvalenje, već polužaljenje, odsvirali 1.500 koncerata. Ne bih ja to ni znao, nego kompjuteri su tu. Treba to odsvirati. Znaš ono staro pravilo; ako se probudiš, više od 40 ti je i ništa te ne boli, to znači da si mrtav. Za nas sve je sasvim normalna stvar da nas bole leđa… Najljepša stvar na turneji je stejdž, tu ništa ne osjećam zbog adrenalina, dok je najgora putovanje, sjedenje u kombiju, u autobusu, bez obzira koliko luksuzno to bilo. Isto tako, na koncertu ja, za vrijeme svirke, popijem gotovo četiri litra vode.

Članovi „Kultur Shocka” su s raznih strana svijeta; Detroita, Sofije Tokija… Kako se momci odnose prema ženskom dijelu benda, jeste li džentlmeni?

– Da ti kažem nešto, ja uopšte nema osjećaj da ima ženski i muški dio benda. Sa Amy sam i brat i sestra, ona je starija godinu od mene, a s Paris imam neki pokroviteljski, očinski odnos, naravno da smo džentlmeni, neću je gurnuti i sjesti u stolicu koja je njoj namijenjena, ali to se sve gubi pred činjenicom da su Paris i Amy najbolji muzičari s kojima sam u životu svirao. Jedna svira violinu, druga klarinet, saksofon, gitaru, harmoniku, pjeva i legenda je alternativne muzike u Italiji.
Paris je najtačnija osoba s kojom sam svirao, ono što ona zna da odsvira je nevjerovatno. Dakle, kad imaš takva dva giganta koja rade s tobom, ti zaboraviš da su one žene. Svi u bendu smo jedna velika porodica. Međutim, kad je riječ o poštivanju žena, ja žene poštujem više u principu ravnopravnosti u svakom smislu, ne u smislu da ja njoj držim stolicu i da je ona sada slabiji, a ja jači spol. Naravno da ću je zaštititi, ali, prema mom mišljenju, emancipacija počinje od ravnopravnosti u poslu koji radimo, ne samo da smo ravnopravni, nego su bolje od mene u mnogim aspektima.

„Kultur Shock” je u ovih 20 godina uistinu stekao kultni status. Nemate vi taj kompleks – daj nam pet Wembleya, uvijek desetke hiljada slušatelja, već s jednakim žarom pjevate i pred 1.500 ljudi ili 45.000, koliko ih je bilo na vašem nastupu u Bursi. Možda i najveći kompliment bendu je činjenica da vas sluša publika koja se, uistinu, razumije u muziku i tako je i konzumira?

– Kad je riječ o publici, moja filozofija je: nek su živi i zdravi i nek slušaju šta hoće. U životu svakog dobrog benda, koji postane znan po ovom ili onom, desi se, a nama se to desilo 2008. godine, da treba da se odluči da li će da ide u mainstream, dakle, da sviraš svima, ili ako je već na pragu da postane kult, da ostane kult. Odluku smo napravili u varijanti da se svira duže i ono što hoćeš, a ne jače i da se zaradi više para. Nemam ništa protiv generalne publike, da ne bude da je zovem mainstream publika, međutim, to nije publika kojoj je muzika jako bitna stvar u životu, to je jedna od stvari u životu koja njih zanima i svaka čast, ide se na koncert da bi se raja vidjela i zato što se to gleda na televiziji, i zato što će još neko doći…, volim ja te ljude, bujrum im, neka dođu, ali nije to nešto na šta mi računamo i šta je nama potrebno.  Jer tim ljudima koncentracija, pažnja, ljubav njihova traje dvije, tri godine, ako i toliko, i oni idu na nešto drugo. Ljudi s kojima mi radimo, neću da ih zovem fanovi, to su ljudi koji će sa mnom biti do kraja života. Jednu stvar moram da napravim, da budem pošten, da se ne promijenim, da ne uradim nešto što će me prodati u njihovim očima. Ja sam se odlučio za to. Jer, koliko ja ovo radim ovako, mogu dokle hoću. Mi smo radili 20 godina, ali ne s pauzama od po pet, šest sedam, osam godina, nego 20 godina rada u kontinuitetu, 11 albuma, tri DVD-a, dva dugometražna filma, tih 20 godina je bilo 20 godina rada s tim ljudima koji su nas podržavali.

Planirate li ostati u Americi?

– Ne planiram ja ništa. Kao što sam rekao u pjesmi „Home”, najsretniji sam kad sam u avionu, jer znam da idem kući, kojoj kući, ne znam, ali idem kući. Svoje vrijeme rasporedim između Sarajeva i Seattlea, i sanjam Sarajevo svake noći tamo. I tačno vidim njegove dijelove… Ne mogu ja reći da sam otišao…

Šta radite nedjeljom u Seattleu?

– Gledam utakmicu i većinom pišem.

Znam iz ranijih razgovora da su Vaša politička uvjerenja lijeva, ostanimo još trenutak u Seattleu, gledali smo na televiziji kako su neki Vaši sugrađani odmah nakon predsjedničkih izbora organizirali protesti protiv Trumpa. Jeste li učestvovali u njima?

– Ispričat ću vam jednu anegdotu u vezi s tim. Probudio sam se, i vidim tri propuštena poziva od tetke Mire. Zabrinem se, mama je u Sarajevu, 80 joj je godina, nazovem odmah da vidim da se nije nešto desilo, ne javlja se niko. Na nekom sastanku sam bio, telefon opet zvoni, zovem je natrag, kaže mi: „Nemoj paničariti, nazovi mamu”. „Što, je l’ dobro?”, „Jeste”. Nazovem mamu, a ona me pita: „Hej, jesi li ti organizovao one demonstracije u Seattleu protiv Trumpa?” (smijeh). Žena me dobro zna, zna kakva su moja politička stremljena… “Ma, otkud ti to?”, odgovorim joj. Na to će ona: „Šuti, znam ja tebe, niko te ne zna kao što te ja znam, gdje mi je dijete?”, „Na fakultetu”, „Dobro je nek nije s vama dvoma. Znam da ste na ulici, da demonstrirate”, a mogu ti reći da je bila u pravu, bio sam na ulici, ali nisam organizovao proteste. Star sam ja za te stvari.

U braku ste s Amerikankom Kim čijeg sina ste prihvatili kao svog. Kako Vam idu od ruke očinske obaveze?

– Fenomenalno. Nas dvojica smo u najboljim mogućim odnosima na svijetu, on je sve što imam u životu. Moj sin. Na fakultetu je, zanima ga nauka, bioinžinjering, ono što je moja mama čitav život htjela od mene.

S Edom Maajkom ste snimili pjesmu „Sloboda”. Kako ste pronašli jedan drugog u tom poslovnom, kreativnom smislu?

– U Zagrebu na našoj svirci. Veliki sam poštovalac Edinog rada. Uvijek mi je slao neke poruke preko raje da je njemu najbolja stvar to što ja cijeli život radim samo ono što hoću, dakle, apsolutno me ne zanima ništa osim iskrenosti prema samom sebi. A, zanimljivo da on to kaže, jer je on najiskrenija osoba prema samom sebi koju ja vidim. Bez obzira hoće li se uvaliti u problem, a svašta mu govore, njega to živo ne zanima, jer zna da je u pravu.
Bilo je prirodno da se nađemo. Sreli smo se, dakle, u Zagrebu na mojoj svirci, pa smo se družili, dopisivali, radio se neki singl, čuli smo se: „Hoćemo li?”, „Hoćemo”. Govorili smo mi pet, šest godina hoćemo l’, i ja mrzim to kad kažemo hoćemo, a nikad ne uradimo. Kad se ukazala ova prilika, iskoristili smo je. Budući da je mami rođendan, uvijek sam za Novu godinu u Sarajevu, bio sam tu, a i on je dolazio do Brčkog i Zagreba, kako zbog magle avioni nisu letjeli, „Dubioza” je tih dana išla na svirku u Francusku, rekli su mi: „Hajde s nama do Zagreba”. Možeš misliti, sve se složilo. Odem do Zagreba, kod Igora Ivanovića u studiju snimimo pjesmu. Da smo bili sedam dana, mogli smo album napraviti. Nas dvojica isto mislimo.

Ali džaba što mislite, što kroz svoje pjesme ukazujete na društvene disfunkcionalnosti, kad je i dalje sve isto?

– Za sve treba vremena. Što se tiče revolucija i gluposti, ne, nikad oružje ni u šta, nema svrhe izgubit’ mali prst zbog bilo kakve ideje, međutim, zašto ljudi misle, kad napravimo angažiranu pjesmu, da smo je napravili s ciljem da bismo mijenjali nečije mišljenje? U svojim pjesmama govorim o onome što me boli. Moj prvatni život je super, ne mogu pisati o izgubljenoj ljubavi, to je bilo 80-ih, čovjek se češe gdje ga svrbi. Svi smo mi homosapiensi jako egocentrični, mislimo sve se dešava oko nas. „Vidi ove pjesme, Jevđa i Edo napravili pjesmu, eto, jedan je u Americi pola godine, drugi je u Izraelu pola godine, oni će nama govoriti šta je sloboda”. Isto da smo mi sjeli da bismo to napravili i promijenili nečije mišljenje. Halo!? Nisam ja to napravio zbog tebe nego zbog sebe, što kaže Edo, najgore je kad te namjerno pogrešno shvate.

Kad su Vam novac i slava postali periferni?

– Kad sam izgubio sve u ratu. Život je kratak da bi se trošio na periferne stvari. Dođe čovjek u varijantu da mora da bira između toga raditi ili zarađivati. Ili radiš nešto što treba da radiš ili se posvetiš zarađivanju para. Ja uvijek krećem od onog raditi, a vjeruj mi pare dođu, a i prođu. Nisam se trudio nikad da zaradim pare. Šta bi uradio da nekim čudom dobijem milione? Isto što i sad radim. Šta bi se desilo da imam milione? Vjerovatno samo belaj. Lijepo mi je ovako, šta mi fali?

Kultur Shock srdjan januar17nb3