Rejhan Demirdžić: Najveći bh. gospodin svih vremena

Piše: Redakcija

Danas je malo onih koji se sjećaju velikog glumca Rejhana Demirdžića i svakim danom ih je sve manje. Publika koja se oduševljavala njegovima nastupima u teatru ili je u poznim godinama ili je preselila na neki bolji svijet. Malo je njegovih savremenika, ljudi koji su s njim stvarali predstave, te dijelili teatarsku tugu i radost. Nema više ni Jurislava Korenića, s kojim je zajedno osnovao nekadašnje Malo pozorište, danas ugledni Kamerni teatar 55. Nema više ni njegovog profesionalnog saputnika, Varaždinca Rudolfa Rudija Alvađa.

rejhan 1

– Kada mi se desi nešto dobro ili nešto ne tako dobro, ja poželim da okrenem njegov broj – kratko i intrigantno je za „Azru“ u telefonskom razgovoru rekla rediteljica Kaća Dorić, osoba koja u domaćim teatarskim krugovima važi za najboljeg poznavatelja života velikog glumca Rejhana Demirdžića, kojeg je oslovljava “beg”, bar tako kažu oni koji su ih oboje poznavali.

rejhan kaća dorić Kaća Dorić

Osim jedne pozorišne nagrade i jedna kratke, periferne ulice, nema u današnjoj BiH mnogo mjesta gdje je istaknuto ime Rejhana Demirdžića. Niti jedna škola, posebno ne ona koja obrazuje mlade glumce, ne nosi njegovo ime. Niti jedna pozorišna kuća ili sala ne zovu se po njemu. Oni koji su krojili naše živote i imali tu moć da odrede ko je važan, a ko nije, odlučili su jednu uličicu na krajnjoj periferiji Sarajeva u naselju Dobrinja, nazvati po velikom glumcu, pedagogu koji je “stvorio” neke od najvećih imena domaćeg glumišta, po velikom ambasadoru ove male zemlje po imenu Bosna i Hercegovina i velikom gospodinu.

Oni koji se sjećaju Rejhana Demirdžića upravo ističu tu njegovu osobinu: bio je gospodin u najboljem smisli te riječi. Vjerovatno najveći gospodin kojeg je ova zemlja ikada imala.

– Rejhan Demirdžić je bio prijatelj moje majke, koja je bila glumica, i vrlo često je dolazio u našu kuću. Obično je to bilo druženje s mojim roditeljima u jutarnjim satima uz kafu prije njihovih obaveza. Sjećam ga se kao dijete da je bio gospodstven, duhovit i pažljiv prijatelj. Kada sam mu postala kolegica, taj utisak iz mog djetinjstva se nije promijenio, osim što sam imala priliku da profesionalno sarađujem s njim. Bio je jedan od onih koji su u svom glumačkom habitusu nosili mogućnost transformacije. On je kao glumac umio da osmišljava svijet i sebe u svom svijetu. Rejhan Demirdžić je čovjek, glumac kojeg ne smijemo zaboraviti – kaže za „Azru“ glumica Jasna Diklić.

rejhan Jasna Diklic Jasna Diklić

Nada Đurevska rođena je u Skoplju, no igrom sudbine, dolazi u Sarajevo na školovanje. Jedan slučajan susret promijenit će njen život, ali imati i dalekosežne posljedice na bh. glumište, teatar, film i televiziju. Žena koja će u kasnijim decenijama postati omiljeno lice naše publike, u svijet glume ući će zahvaljujući savjetu Rejhana Demirdžića.

rejhan Nada-Djurevska- Nada Đurevska

– Studirala sam psihologiju, ali sam bila potpuno asocijalna. Jednom sam ušla u jedno kulturno-umjetničko društvo, da bih to promijenila, jer se nalazilo u neposrednoj blizini moga stana. Gledala sam te mlade ljude kako ulaze i izlaze iz Društva i posmislila sam da bih se i ja mogla s nekim upoznati. Tad sam imala 19 godina i htjela sam upasti u folklor. Rekoh, Makedonka sam, znam štancati, ali u to vrijeme su svi bili premali, a za sebe sam mislila da sam previsoka da bih igrala, i tu se javio taj kompleks. Zbog toga sam prije nego je koreograf došao izašla i u hodniku srela Rejhana Demirdžića. On me pitao: “Kuda, kuda ljepotice?” Rekoh kući. Kaže on: “Aha”, i povede me do nekih ljudi kojima je kazao: “Evo doveo sam vam glumicu.” Tad su mi dali da nešto pročitam, valjda da vide da li ja to znam. Ja to pročitah, a oni me odmah uključiše u glumu. Nakon toga Rejhan je insistirao da odem na audiciju u Kamerni teatar, što sam i učinila – ispričala je u maju 2014. za portal Novo Vrijeme glumica Nada Đurevska.

Karađoz: Prava serija u pravo vrijeme 

Još je jedan veliki glumac srednje generacije stasao uz Rejhana Demirdžića. Bio je to Zijah Sokolović, kojeg je tadašnja jugoslavenska publika upoznala kroz lik smotamog begovog sina u TV djelu naziva “Karađoz”. Iako se danas smatra kultnom, arhaični bosanski jezik, korišten u seriji, ali i cijelu ideju serije tadašnja televijska klika sa TVSA uzela je na “nož”.

– “Karađoz” i danas ima svojih pristalica, a nikada do sada nije ni repriziran. Čudan je odnos Televizije Sarajevo prema našoj, bosanskoj baštini. Oni ovu seriju više smatraju šundom, nego serijom koja se svidjela gledaocima. Mislim da je to bila neobična serija, koja je bila prikazana u pravo vrijeme i predstavljala bajku, fantastiku… U to vrijeme išle su serije sa savremenom tematikom, a pokojni Jurislav Korenić i ja trudili smo se da napravimo orijentalnu priču koju smo prilagodili bosanskim prilikama, gdje je beg bio bosanski, a ne istanbulski. Isto tako, ova serija je pomogla mnogim sarajevskim glumcima da »probiju led« – izjavio je Demirdžić u intervju magazinu „Nada“ iz 1982.

Šezdesete i sedamdesete godina prošlog stoljeća, kao pionirsko doba televizije kod nas, živjelo je fenomen naziva “Momo i Uzeir”. Mlađim generacijama ova kombonacija dvaju imena ne znači ništa, osim kada stariji tako nazovu dva nebodera poslovnog centra Unitic na sarajevskom Marijin Dvoru. Skečevi iz perioda “Momo i Uzeir” s dva starca obučena u čudnu odjeću iz nekih prošlih vremena, kako na arhaičnom jeziku pričaju o potpuno banalnim pojavama, čak i tada pomalo zastarjeli, držali su publiku “zakovanu” pred TV ekranima.

– Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi čestitala božiće i bajrame, čak i onda kada ih je samoj sebi zabranila. Njih dvojica bili su njen simbol i njen tajni znak, jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tužnome našem proleterijatu, rudarima, livcima i komšinicama s viklerima, koje su jednom sedmično palile radio da čuju o čemu danas eglenišu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadržali smo za sebe, jer su oni govorili o onome što se samo nas ticalo ili su govorili na način koji se samo nas ticao.

Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu ništa značili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi računa, jer je o svima računa vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla poništiti tu smrtonosnu bliskost između ljudi različitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi računa – objašnjavao je jednom Miljenko Jergović ovaj kulturni fenomen.

Publika koja je odrastala u to vrijeme itekako pamti Demirdžićeve TV i filmske uloge, a pamte prije svega njegovo jedinstveno držanje. Sjeća ga se i ugledni bh. teatarski radnik Gradimir Gojer, koji ga također pamti kao velikog čovjeka.

Gojer Gradimir Gradimir Gojer

– Ja ga se sjećam, prije svega, kao gospodina, on je bio dignitetan u svakom smislu… Drugo, bio je čovjek koji je pružao ruku mladim glumcima i mladim umjetnicima uopće i treće što je značajno za njega, on je čovjek koji je znao nositi svoje grijehe. Ispričat ću vam jedan detalj: kada bi slučajno zaboravio doći na predstavu, a dešavalo mu se to, on bi došao prije svih radnika taj dan u teatar i platio kompletne karte za tu predstavu. To je detalj o kojem niko nikada nije pisao u povijesti umjetnosti, a koji govori ne samo o njegovoj odgovornosti, nego prije svega o njegovoj strasti u umjetnosti. On je strašno volio teatar – kaže Gojer za „Azru“.

Dječak koji je volio pozorište

Da je zaista volio teatar i živio za njega od djetinjstva do prerane smrti, govore i crtice iz njegove mladosti.

– Bio sam dječak u kratkim pantalonama kada sam odigrao svoju prvu ulogu… Bilo je to 1943., kada sam imao šesnaest godina. Predstava se zvala »Lako je muškarcima«, mađarskog pisca Pala Barabaša u režiji Lidije Mansvjetove, koja je imala svoj glumački studio. Bile su to ratne godine, ja sam bio dijete, a volio sam da glumim… Moja šira familija je bila protiv toga da postanem glumac. Jedino me je podržavala moja mama, koja je govorila: “Dijete, idi onome što te vuče!” Prvo sam nastupao na školskim priredbama i gluma je nekako spontano došla.

Volio sam pozorište. U njega sam ulazio kroz prozor, provlačio se kroz podrum, kako bih vidio predstavu. Bila je to jedna čudna želja da i ja zaigram na daskama. I danas, kada pomislim šta bih drugo bio, opet bih izabrao glumu i teatar – rekao je prije 24 godine Demirdžić.

Desetak godina je nastupao u pozorištima u Srbiji, gdje ga i danas pamte kao vrsnog glumaca i pozorišnog radnika, cijeneći ga možda više nego u gradu u kojem se rodio. Godine 1955. Demirdžić se vraća u Sarajevo, tu radi i živi uglavnom kao boem, sve do svoje iznenadne smrti u augustu 1988.

– On je amblem za humorni teatar u Sarajevu. On je amblem za bh. teatar sa snažnom bojom “bošnjaštva” i to je amblem za identifikaciju Sarajeva s modernom u umjetnošću uopće, jer je Rejhan Demirdžić povezivao tri vremena: vrijeme u kojem se rodio i rastao, vrijeme u kojem je djelovao u Sarajevu, a navješćivao je ono vrijeme koje će doći, ne samo u glumačkom smislu, nego u umjetničkom smislu uopće – oslikava Gradimir Gojer značaj Rejhana Demirdžića za bh. teatar i kompletnu umjetnost.

Čovjek koji je živio za ćeif

O privatnim životu Rejhana Demirdžića malo se zna, kako danas, tako i u vrijeme dok je bio na vrhuncu popularnosti. Javnost malo zna o tome da je oženjen u Novom Sadu i tu imao kćerku Nadu. Bio je jako vezan za svoju majku. I ona za njega.

– Nije bio od velike hrane, ali je bio od velikog pića. Ja ga dovodim kući, nakon što smo tri-četiri dana, u komadu, od kafane do kafane hodali. Ja ga jedva ubijedim, on je tada u Vrazovoj stanovao, da uđe u kuću. Ja pozvonim, a njegova mater na mene vikne: “Ćafire, što si mi dijete napio.” Čuj dijete, a on babo meni po godinama može biti – uz smijeh nam prepričava dogodovštine njegov prijatelj, glumac Mladen Jeličić Troko.

Volio je društvo, volio je kafanu i često plaćao račune za cijelo društvo. Na molbu drugih da plate piće reko bi: “Neka, ćeif mora da se plati.”

– Pamtim ga kao jako dobrog čovjeka, znam da nije bio škrtac i znam da mu dinar nije mogao ostati u ruci, znam da je jako puno trošio na milodare. Znam da je znao sjesti u taksi, jer nikad u životu nije vozio auto. Jedna od njegovih izjava je bila: „Mene je babo napravio da budem gospodin, a ne kočijaš“. Znam da je išao u Bačku, tu kod svoje prijateljice, obično se vozio taksijem, onda u gepek, najčešće je to bio mercedes, tu bi stavio na par spratova tepsija pita i baklava. Nekada bi u selo znao donijeti i cijelo janje da počasti familiju prijateljice. Oni nisu mogli zbog posla putovati tamo–vamo. Nisu ga zvali “Rejhan”, jer nisu mogli slomiti jezik. Ne mogu se tačno sjetiti kako su ga zvali, Rafeal ili nekako tako – sjeća se Troko.

Vojièiæ Mladen-Troko intervju 16.11.2014 Mladen Jeličić Troko

Kolege ga pamte kao duhovitog čovjeka, pravog zafrkanta i profesionalca. Pamte ga kao “prizemnog čovjeka koji je s kolegama bio na “ti”, te kao čovjeka koji se dobro nosio a svojom popularnošću. Jako je poštovao svoje kolega i cijenio njihovo vrijeme.

– Jednom prilikom je kupio crkveno zvono u selu u Bačkoj, kupio ga je kao poklon. Rođen je u muslimanskoj vjeri i bio je musliman pravi-pravcati, ali je druge poštovao i nije mu značilo ko je ko i ko je šta. Bio je opredijeljen strogo kao Bosanac. Vjerujem da bi se i tako danas izjašnjavao – kaže Troko.

Kako god, boljeg, strastvenijeg i talentiranijeg glumca i prije svega tako velikog gospodina, od Rejhana Demirdžića, ova zemlja još nije vidjela. Nekog novog “rejhana” još dugo ćemo čekati.

Komšija Rejhan

Rejhan Demirdžić dugo je vremena živio u sarajevskoj Vrazovoj ulici na broju 12, gdje je bio omiljen kod komšija, a posebno kod djece.

– Ko zna koliko puta bi nas, onako pred mrak, pokupio sve iz parka glumac Rejhan Demirdžić riječima: „Haj’e vamo, mala raja!“ I odveo bi nas na šampitu u obližnji „Mignon“. Jer i Rejhan je stanovao u Vrazovoj. Nije uopšte bilo bitno koliko nas je tada bilo na Rejhanovom budžetu, svaki put bi se potrudio da niti jedno dijete ne ostane bez svoje šampite – sjeća se Rejhana Demirdžića sarajevski hroničar i publicist Zvonimir Nikolić, autor knjige i “Zbog ovoga volim svoje Sarajevo”.

Zaborav kao sudbina

Iza arhitekata ostaju građevine, iza kompozitora note, iza književnika bilješke i listovi papira na kojem su otkucane pjesme i skice romana, iza slikara ostaju oslikana platna i razlivene boje. Samo iza glumaca ne ostaje ništa, osim sjećanja i lijepih uspomena, uz poneku fotografiju i pozorišni plakat. Čak ni najveći pozorišni glumci, oni čije nastupe prate ovacije i dugotrajni aplauzi, ne mogu pobjeći od tužne sudbine umjetnika sa “dasaka” koje život znače. Kada se ugase svjetla pozornice, spuste zavjese, a scenografija i kostimi odlože u pozorišni depo, ništa osim već spomenutih sjećanja ne ostaje kao svjedok umjetničke veličine. U tome i jest veličina pozorišne igra i nevjerovatan napor da se porazi zaborav.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti