Nekadašnji kapiten “Željezničara”, a danas igrač indonezijskog “Semen Padanga” Muamer Svraka i njegova supruga Arnela za “Azru” govore o teškim periodima razdvojenosti, rođenju sina Emana, zarukama u Istanbulu, ali također otkrivaju i kako uskoro pakuju kofere i svoj život nastavljaju u Indoneziji. Gdje će im nakon ove daleke zemlje biti naredna adresa, uveliko će ovisiti o Muamerovom profesionalnom ugovoru. Njih troje, kažu, kofer pun ljubavi i neki nepoznati grad, sasvim je dovoljno za sreću.
Otići u drugi grad, drugu državu, prilagoditi se ljudima koji njeguju drugačiju tradiciju i kulturu je veliki izazov, no, onima koji odlaze najteže pada odvojenost od svoje porodice i prijatelja. Nekadašnji kapiten “Željezničara” Muamer Svraka, prošlu sezonu je završio u NK „Istra 1961″ u Hrvatskoj, a zatim je svoju novu fudbalsku adresu pronašao u Indoneziji u tamošnjem „Semen Padang” klubu, gdje je veliku popularnost stekao za samo četiri mjeseca. Nakon što je završio polusezonu, iz kluba su mu ponudili produženje ugovora na još deset mjeseci. O Muamerovom igračkom potencijalu i angažmanu u ovom sportu, mogli bismo pisati mnogo, no, to nije povod naše priče. Naime, Muamer je prije četiri mjeseca ostvario svoju najveću i najvažniju životnu ulogu – postao je otac dječaka Emana. Ovom fudbaleru, stotinama kilometara udaljenom od svojih najmilijih, najteže je palo to što nije prisustvovao porođaju supruge Arnele, koja je njihovog sina donijela na svijet samo četiri dana nakon što je otišao u Indoneziju.
– Vijest da sam postao otac saznao sam od suprugine mame. Nisam bio svjestan toga odmah. Tek nakon dva sata sam shvatio da sam zapravo otac. U životu sam zbog svoje profesije imao mnoge teške situacije, ali ništa se ne može porediti s tim. Jedva sam se i odlučio da odem. Ali, znao sam da moram, jer imam odgovornost da brinem o svojoj porodici i obezbijedim svom sinu sve što mu je potrebno. Morao sam otići, iako sam znao da propuštam nešto najvažnije u životu, rođenje svog prvog djeteta. Novac to ne može nadoknaditi. Ovo iskustvo mi je još više pokazalo da sreću čine stvari koje novcem i velikim ugovorima ne možeš kupiti – kazao je Muamer na početku razgovora za „Azru”, dodajući da nije prošao trenutak a da nije mislio na njih. Često je razmišljao i da spakuje stvari, sjedne u avion i dođe vidjeti suprugu i sina.
– Svaki dan sam razmišljao o tome. To je ono što je moje srce željelo, ali znao sam da moram razmišljati glavom, a ne srcem. Nismo željeli biti sebični ni supruga, a ni ja. Prije svojih osjećanja i želja izabrali smo život našeg sina – kazao je Muamer.
Kada je odlučio otići van granica BiH, bio je svjestan da se mora prilagoditi svemu što Indonezija nudi. Nove navike, nova klima, novi ljudi i običaji. Sve to ga je čekalo daleko od naše države.
– Ljudi žive kao što smo mi živjeli prije dvadesetak godina, samo što je kod nas to bila posljedica rata, a kod njih je kultura jednostavno takva. Žive skromno i jednostavno. S obzirom na to da imam priliku svake sedmice otići u drugi grad, posjetio sam Jakartu, Surabayu i Bandung. To su već metropole s više od pet miliona stanovnika. Ljudi su topli i prijatni. Nema pritiska, sve nekako ide lagano i bez tenzija. Kad je o hrani riječ, nisam oduševljen. Inače nisam ljubitelj začinjene hrane, hranim se zdravo, što podrazumijeva male količine soli. Oni uz svaki obrok jedu rižu i to je „must” kada je riječ o indonezijskoj kuhinji – priča nam Muamer i dodaje kako mu se najteže bilo prilagoditi klimi.
– Definitivno na klimu i treninge u sedam sati ujutro. Pretoplo je i zrak je mnogo vlažan. Teško je na početku bilo igrati u takvim uslovima, ali s vremenom sam se navikao – kaže Muamer.
PRVI SUSRET
U hotelu smo “Hills” na Ilidži, ovo je prvi put da pokazuju sina Emana. Dječak je vesela beba, a ponosni roditelji kao na sedmom nebu. Ne odvajaju pogled od njega. Uživaju u svakom trenutu provedenom s njim. Dok se spremamo za novi set fotografija, koje smo uradili samo dan nakon što su iz Istanbula stigli u Sarajevo, Muamer i Arnela nam otkrivaju kako su prvi susret oca i sina nakon četiri mjeseca dobro isplanirali i da je imao svoju simboliku. Naime, Muamer je Arnelu zaprosio u Istanbulu, te su stoga i oni željeli da se njihov prvi susret desi baš u ovom gradu, za koji ih i danas vežu samo najljepše uspomene i sjećanja.
Arnela je sa sinom došla u Tursku iz Bosne, a Muamer iz Indonezije. Muamer ne krije kako riječima nikada neće moći opisati momenat kad ih je ugledao. Otkako su se sreli, ne odvaja se od sina i supruge ni na trenutak.
– Stalno smo zajedno, mazimo se i uživamo. Pokušavamo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ovo je nešto nevjerovatno, kao da se nikada nismo ni razdvajali. Kada sam trebao doći, bio sam jako nervozan. Čekao sam ih na aerodromu u Istanbulu. Nisam neki tremaroš, ali tog dana sam imao neopisivu tremu – kazao je Muamer.
Uprkos periodu razdvojenosti, ljubav između njega i Arnele nije se ništa umanjila, čak naprotiv, postala je jača nego što je bila.
– Uvijek se trudim iznenaditi je na poseban način. Ne volim klišeje, standardne geste i otrcane fraze. Smatram da je ona posebna, pa se trudim da je i iznenadim na poseban način, kao i ona mene. Ulažemo od početka mnogo truda u naš odnos, i to se osjeti. Da sutra moram opet ići i razdvojiti se od nje i Emana, ne bih mogao, tako da nakon 25 dana pauze pakujemo kofere i zajedno odlazimo u Indoneziju, gdje ćemo nastaviti naš život – kazao je Muamer.
LJUBAV NA TREĆI POGLED
Arnela i Muamer su se upoznali prje četiri godine. U braku su treću godinu. Žene obično pamte važne datume. Arnela se sjeća njihovog prvog susreta i uz osmijeh dodaje kako su mu kumovali prijatelji.
– Priča o našem početku nije nešto zanimljiva, a ni romantična. Spojili su nas zajednički prijatelji, koji su bez nekog objašnjenja bili uvjereni da smo jedno za drugo. Kasnije se ispostavilo da su bili u pravu. Za kratko vrijeme smo shvatili da želimo provesti život zajedno. To je bila ljubav, ne na prvi, već na treći pogled. Iako u početku nije nešto posebna, postala je prava mala bajka. I u bajkama postoje prepreke, ali se na kraju uvijek dobro završi – kazala je Arnela.
Muamer je ispunio sva njena očekivanja. Kao tajnu sretnog braka smatra posvećenost jedno drugom u potpunosti.
– U životu žene jednog fudbalera ima mnogo situacija kada si prepuštena samoj sebi i kada ti nije lako. Sa svim tim sam se nekako dosad nosila poprilično dobro. Prije nego je otišao, ja sam bila ta koja je insistirala da prihvati izuzetno dobru ponudu, s obzirom na to da je bio u nedoumici zbog porođaja. Znala sam da je to najbolja odluka za našu porodicu i budućnost našeg sina. Bila sam uvjerena da sam dovoljno jaka i da to mogu sama. Nosila sam se odlično do samog porođaja, ali u trenutku kada sam rodila našeg princa shvatila sam koliko mi je, zapravo, sve to bilo teško. Osjećala sam enormnu sreću, ali i istu toliku količinu tuge što sam sve to prošla sama, miljama daleko od svoje ljubavi. To je najljepši i najteži trenutak u našim životima. Ne mogu ni da odlučim kome je bilo teže, meni ili Muameru – kazala je Arnela.
Najduže do sada koliko su bili razdvojeni je mjesec, u vrijeme njegovih priprema ili njenih obaveza na fakultetu. I taj mjesec su se teško rastajali. Prvi put u tri godine braka su doživjeli najduži period odvojenosti. Ne kriju koliko su patili u tim danima, odnosno mjesecima.
– Mislila sam da će ovo ostaviti posljedice na nama, da će možda čak utjecati na naš skladni i harmonični odnos, ali pogriješila sam. Čim smo se zagrlili, sve je prošlo. Naša ljubav i novi član porodice su izliječili sve rane. Muamer je taj koji je uvijek pazio na mene, bio mi podrška i uživala sam prepuštajući mu ulogu mog zaštitnika. Nekako mi je ljubav koju osjećam prema njemu davala snagu da izdržim sve – kazala je Arnela.
Iako četveromjesečna beba, Eman je već imao priliku putovati u Istanbul na prvi susret s ocem. Neće mu teško pasti ni odlazak na duže vrijeme za 25 dana, možda čak i stalni, u Indoneziju. Arnela je od prvog dana Muamerove karijere bila njegov vjerni pratilac. Imala je priliku živjeti s njim u Iranu, a potom prošle godine i u Puli u Hrvatskoj, gdje je provela najveći dio svoje trudnoće.
– U Istanbulu je naša priča počela. Muamer me je tamo zaprosio, pa smo odlučili da baš tu vidi prvi put svog sina. Čak smo i u podmukloj trudnoći putovali. Na taj dio Muamerove profesije gledamo kao na nešto pozitivno. Divno je kada imaš priliku živjeti skoro svake godine u nekoj drugoj državi, upoznati novu kulturu i tradiciju, te sticati prijatelje koji dolaze iz svih dijelova svijeta. Uživamo u tome i radujem se odlasku u Indoneziju. Znamo da će naš princ voljeti da putuje kao i njegovi roditelji. Nas troje, kofer pun ljubavi i neki nepoznati grad, sasvim je dovoljno za sreću – kaže sretna mama na kraju razgovora za naš magazin.
KAKO JE SIN DOBIO IME
– Dugo smo tražili ime, htjeli smo neko neobično ali i da ima lijepo značenje. Kada sam se porodila, dozvolili su mi da koristim mobitel i odmah sam mu poslala fotografiju iz porođajne sale. Samo mi je napisao: „Je li to naš princ Eman?”. Oduševljena sam bila imenom. Nisam ni sumnjala u njegov izbor. Ime mu nekako baš priliči, ali ga svi zovu princem. Tako je i ostalo.
