Novosti

Halep: Ima gorke ironije u činjenici da je civilizacija umrla na mjestu gdje se rodila

Ne tako davne 2006. godine sirijski grad Halep proglašen je “Svjetskim gradom islamske kulture”. U grad su pohrlili turisti, ekonomija, turizam i kultura su procvjetali, no sreća njegovih stanovnika bila je kratkog daha. Na valu “Arapskog proljeća” u Siriji počinje građanski rat, a Halep teško strada. Deset godina nakon što je postao najbolje mjesto za živjeti i posjetiti na Bliskom istoku, od Halepa nije ostalo gotovo ništa, tek ruševine i uspomene na sjajnu historiju grada koji se nije mogao odbraniti od onog najgoreg u ljudskom postojanju. Mnogi veliki gradovi su tokom historije teško stradali, no razaranje Halepa ima svoju posebnu težinu. To je mjesto na kojem je rođena ljudska civilizacija, ovakva kakvu je znamo, civilizacija znanja i otkrića. Možda je razaranje Halepa i početak njenog kraja. Ima nekakve gorke ironije u činjenici da je civilizacija umrla na mjestu gdje se rodila, tamo gdje je izgrađena prva kamena kuća, osmišljena prva ulica, prva tržnica, škola, prva zanatska radnja, prva gradska vlada. Sudbina Halepa pokazala je da historija, nažalost, nije učiteljica života.

Piše: Kenan Bešlija

Bogati ljudi

Prema nekim tragovima, nešto što se moglo nazvati “grad” postojalo je na mjestu današnjeg Halepa najmanje 6.000 godina prije nove ere. Ljudskih naselja je u ovom području bilo i prije 15.000 godina. Uz Damasak i Jerihon, Halep je najstariji neprekidno nastanjen grad na svijetu. Mnogo je stariji od New Yorka, podignutog “tek” 1624., kao i svih velikih i značajnih gradova današnjeg Zapada. Moskva je osnovana 1147., a u isto vrijeme je Pariz, tada najveći grad srednjovjekovne Evrope, imao jedva 25.000 stanovnika. Sve do renesanse ili čak baroka, većina današnjih evropskih metropola bile su zapravo blatnjava sela okružena gustom šumom.
Na drugoj strani, Halep je bio metropola još od svojih najranijih dana, grad jasne, urbane arhitekture, gradskog načina života, trgovine i bogatstva.

– Od svoga nastanka, Halep je bio mjesto gdje se rađaju bogati ljudi. Glinene tablice koje datiraju od prije 4.000 godina govore o mjestu naziva “Halabu”, vrlo vjerovatno Halep, koji je, vjerovatno, čak i tada bio centar tekstila i odjeće. Lociran u blizini Mediterana, na jednoj, i Eufrata i Tigrisa, na drugoj strani, grad se našao na sredini egipatskih i hetitskih trgovačkih puteva. Seleukidi, grčka dinastija potekla od oficira Aleksandra Velikog, dodatno su razvili ovo područje, dok određene ulice s kolonadama i kuće sa zatvorenim dvorištima danas i dalje u Halepu govore o rimskom zanatstvu i helenskom urbanom planiranju – opisuje magazin “Time” slavnu prošlost ovog grada.

Halep i mjesta oko njega spominju se i u Bibliji, a ovaj grad važan je i zbog činjenice da je u njemu stoljećima skrivan takozvani “Aleppo Codex”, hebrejska verzija Biblije i prema mnogima najkompletnija verzija Svete knjige, ona koja je najbliža svom nekadašnjem originalu. Stoljećima je čuvana u gradskoj sinangogi, dok je lokalna jevrejska zajednica ljubomorna čuvala njene tajne. Ipak, godine 1947., izbijaju ulični nemiri, sinagoga je spaljena a s njom i 200 stranica ove tajnovite knjige. Ipak, postoji sumnja da je tih 200 stranica najoriginalnijeg izdanja Biblije neko jednostavno istrgnuo iz ko za kojih razloga, možda i zbog neugodnih činjenica napisanih na tim stranama. Kako god, preživjeli dio zbirke “Aleppo Codex” danas se čuva u Izrealu pod maksimalnim osiguranjem, dok se vjeruje kako se najveći dio, navodno, nestalih stranica krije u samom Halepu u tamošnjim kućnim bibliotekama. Halep je tako jedan od najznačnijih gradova, ne samo za muslimane nego i za kršćane, Jevreje, ali i brojne druge etničke i religijski manjinske zajednice u ovom oduvijek politički trusnom području.

Onaj ko je kontrolirao Halep, taj je imao kontrolu nad cijelom Sirijom i Svetom zemljom, te mu je bio otvoren put od Kavkaza do Egipta. Za Perzijance, Halep je predstavljao vrata Mediterana i Evrope, za Aleksandra Makedonskog, Halep je značio “Vrata Azije” i prolaz kroz Mesopotamiju, Perziju, sve do Indije i današnjeg Afganistana. Rimljanima je, također, predstavljao isturenu tvrđavu prema Istoku i Perziji. Perzijancima je bio “tiha patnja” i predmet stalnih želja da se Rimljani izbace s ovog područja. Halep je bio važna tačka u sedmom stoljeću, za Bizant on je bio tvrđava protiv napredovanja nove, neobične religije s Arabijskog poluotoka, dok je za Arape on bio putokaz za Konstantinopolj.

Halep će biti ključna tačka i tokom tri stoljeća Križarskih ratova. Za križare, on će biti kapija “Svete zemlje”, dok će za muslimane predstavljati “tvrđavu svih tvrđava” i štit od neugodne invazije sa Zapada. Križari će Halep nekoliko puta neuspješno napadati, a i 1124. će doživjeti težak poraz. Halep će biti tačka na kojoj će Salahudun ujediniti Damask, Halep i Mosul. Križari će se vratiti 1260. godine, ali neće doći sami. Bit će u službi strašnog mongolskog vladara Hulagua, koji će grad razoriti do temelja, no izgleda da će mu biti žao zbog toga. Mongoli će se u Halep vratiti 1400. godine pod vođstvom strašnog Timura Lenka. Istina, on će biti musliman, no ništa manje okrutan prema stanovništvu pokorenih muslimanskih zemalja i gradova.

– Na nebu je jedan Bog, a na zemlji jedan vladar – rekao je Timur Lenka, opsjedajući Halep.

Nije poštedio grad, razorio ga je, uglavnom pobivši njegove stanovnike, naredivši da se od lobanja građana Halepa napravi monstruozni toranj. Za gradnju “tornja” trebalo mu je 20.000 lobanja. Timur Lenk je donekle poštedio umjetnike i zanatlije iz nesretnog Halepa, poslavši ih u Samarakand, tada glavni grad ogromne mongolske imperije.

Jasno je da je Halep je tokom cijele svoje duge historije bio magnet za razne nevolje, te mjesto ratova, bitaka, opsada, krvoprolića. Halep se iz svake od tih tragedija izdizao još značajniji, još ljepši i još veći.

Nešto mirniji period za Halep nastupit će 1517., kada vlast na gradom učvrste Osmalije. Za razliku od drugih značajnih gradova Bliskog istoka, koji će za vrijeme Osmanlija uglavnom stagnirati, poput Aleksandrije, Damaska, Bagdada, Medine ili Jerusalema, Halep je tokom 400 godina njihove vladavine postao značajno trgovačko, administrativno i diplomatsko središte ovog dijela svijeta. Mnoge tadašnje sile rano su ovdje otvorile svoje konzulate i trgovačke misije. Holandija je ovdje svoj konzulat otvorila 1613., a nešto prije nje to su uradile i Engleska i Francuska. Zanimljvo, da će prava tadašnja zapadna sila koja će otvoriti svoj konzulat biti Mletačka republika, i to 1548. godine. Kada je već riječ o Veneciji i njenom konzulatu u Halepu, zanimljivo je to da se ovaj grad spominje u Shakespearovom “Othelu”, priči o tamnoputom oficiru u službi mletačkog dužda, oko kojeg se plete mreža intriga.

Ipak, i pored razarajućih zemljotresa, povremenih nemira, kolere, kuge i ekonomskih kriza, poput one koja je nastupila otvaranjem Sueckog kanala, Halep je sve preživio i neprekidno rastao. Godine 1706., ovdje je pokrenuta prva štamparija na Bliskom istoku. Patrijarh od Antiohije je, uz pomoć opreme i znanja o štamparstvu stečenog kod kneza Vlaške u današnjoj Rumuniji, u Halepu štampao dvije knjige pobožnih crkvenih pjesama. Otvarane su strane, zapadne škole i trgovačke misije. Skoro dva stoljeća je Halep bio glavna tačka britanske trgovine u Osmanskom carstvu. Halep je bio i ostao važna tačka na globalnoj mapi interesa velikih sila, što je donosilo bogatstvo, ali i nevolje.

halep11

Posljednjih decenija osmanske vladavine, Halep doživljava svoj procvat. Grad profitira od trgovine duhanom i tekstilom. Grade se džamije i katedrale. Ulice dobijaju pomalo evropski izgled. Grad, čija je ekonomija cvjetala, dobija moderan toranj sa satom i željezničku prugu, ali treba još nešto da bi i sebi i svijetu dokazao kao je poslovni centar Bliskog istoka. Trebao mu je moderan, evropski hotel. Jedan takav, po imenu “Baron” otvoren je u Halepu godine 1911.

Hotel “Baron” sa svoja tri sprata, 17 soba i jednim restoranom nije ni arhitekturom niti uslugom bio bitno drugačiji od bezbroj drugih hotela širom svijeta. Ima većih i luksuznijih hotela, čak i u samoj Siriji, no ono što ga odvaja od ostatka ugostiteljske ponude jesu gosti koji su prošli kroz njega i priče koje su u vezi s njim. Uoči Prvog svjetskog rata Britanci i njemački špijuni ovdje su osmatrali i sabotirali jedni druge tokom gradnje čuvene Bagdadske željeznice. Ovdje je spavao čuveni Lawrence od Arabije, nikada ne plativši svoj hotelski račun. Agatha Christie je ovdje napisala prve stranice romana “Ubistvo u Orijent Expressu”. Kralj Faysal je s balakona ovog hotela objavio nezavisnost Sirije. Tri i po decenije kasnije, egipatski državnik Gammal Abdel Nasser u ovom hotelu održao je svoj čuveni govor, najavivši stvaranje velike arapske države i “konačan” obračun s Izraelom. Ovdje su spavali i Kemal Ataturk, Charles De Gaulle, David Rockefeller, Charles Lindberg, Jurij Gagarin, te brojni vladari i svjetske muzičke i filmske zvijezde.

Tužna sudbina ratom podijeljene Sirije nije zaobišla ni ovaj hotel s nevjerovatnom historijom, a ratna linija razgraničenja između vladinih snaga i pobunjenika nalazila se na nekoliko metara od hotela. Ipak, hotel nikada nije prestajao raditi. Posljednji turist ovdje je boravio tokom 2014. godine. Vlasnici hotela otvorili su tada vrata izbjeglicama i smjestili ih u sobe.

halep5

– Dan i noć bi moj muž sjedio na terasi, bilo da je hladno ili vruće, ljeto ili zima. Sjedio bi i govorio: “Naša vrata su otvorena”. Prije dvije godine su ovi ljudi počeli dolaziti i nisu imali mjesto gdje bi otišli, a moj muž bi im rekao: “Ok, vi ste dobrodošli, smjestite se u sobe” – izjavila je u martu ove godine za ruski RT Rubina Tashjian, supruga vlasnika ovog hotela, preminulog u februaru.

Strani novinari, koji su se tokom građanskog rata uspjeli probiti do Halepa, posjećivali su ovaj hotel i razgovarali s Armenom Mazloumianom, vlasnikom koji je s velikom ljubavlju čuvao svoj hotel u gradu koji je nestajao. U zemlji koja je napukla poput lubenice.

– Sada će skoro četiri godine kako je rat počeo i ne vidim ništa što bi u meni podstaklo bilo kakav optimizam, baš suprotno.Sve je ovo sada prošlost. Iskreno, hotel nikada neće biti ono što je bio. Najbolje godine su iza nas – izjavio je početkom 2015. godine Armen Mazloumian, za britanski Telegraph.

Ovaj kultni hotel je prije više od jednog stoljeća izgradio njegov pradjed, član uspješne armenske trgovačke porodice. U doba kada je bio na vrhuncu slave, hotel je bio najpoželjniji poslovni hotel u ovom dijelu svijeta.

– Hotel “Baron” jedini je hotel prve klase u Halepu. Kompletno centralno grijanje, potpuni komfor, jedinstven ugođaj. Jedini hotel koji preporučuju putničke agencije – glasila je reklama iz tridesetih godina prošlog stoljeća u holu hotela.

Kao i grad u kojem je lociran, hotel “Baron” ima sjajnu prošlost, no jadnu sadašnjost.

– Historija Sirije ovdje je zapisana – tvrdi gospođa Rubina, žena kojoj je zapala ne baš zahvalna uloga da se brine o zgradi u kojoj se odigravala historija cijelog jednog regiona i jedne nacije koja posljednjih godina proživljava duboku i krvavu krizu.

Srce Sirije

Ne tako davno, sve do 2011. godine i Arapskog proljeća, Hotel Baron je bio jedan od top – turističkih destinacija kako u samom Halepu, tako i cijeloj Siriji. Činilo da se je Halep, taj spoj modernog i tradicionalnog, imao dobitnu kombinaciju.

– Za mene je Halep bio nešto poput sestrinskog grada – kako ga ljudi u Mosulu također nazivaju. U starom gradu, blizu Tvrđave, mi smo koračali prema jednom popularnom lokalnom restoranu. Nekoliko ulica dalje grad je izgledao potpuno drugačije. Bio je vibrirajući, moderan i napredan. Četiri godine nakon što je Islamska organizacija za edukaciju, nauku i kulturu proglasila Halep za jednu od tri prijestolnice islamske kulture, pored Isfahana i Timbuktua – grad je bio pun života, zahvaljujući turizmu i investicijama. Halep je izgledao čistije. Novi i elegantni hoteli nicali su širom grada. Nedaleko od Tvrđave bila je stara palača, koja je pretvorena u hotel s pet zvjezdica. Noćni klub u zapadnom stilu koji smo posjetili te večeri bio je još jedan dokaz da se konzervativni grad preoblikuje – piše za “Guardian” irački publicist i naučnik Hassan Hassan.

To zlatno doba Halepa, nakon 2006., kada se činilo da je ovaj grad konačno dobio mjesto koje zaslužuje i da izlazi iz nezaslužene sjene manje glamuroznog, ali politički moćnijeg Damaska, privuklo je i jednog neobičnog turistu sa ovih prostora.

– U Halepu sam prvi put, ali i jedini, boravio davne 2007., kada sam do njega stigao autostopom iz Hrvatske. Bio je to moj prvi susret sa Sirijom. O gradu sam znao da je još od Srednjeg vijeka važno trgovačko središte, jedan od gradova iz kojeg su kretale karavane za Istok, i obratno. Bio je veliko vibrirajuće srce cijele zemlje, u njemu se radilo i trgovalo.

Halep je nekad bio najveći grad u Siriji, a danas, kao što vidimo, praktički ne postoji. On je metropola, ali dakako da nije evropski već je bliskoistočni grad, njegovo razaranje je na neki način normalno, jer nalazi se na Bliskom istoku. Svejedno, tamo su živjele razne vjerske, ali i etničke zajednice stoljećima. Grad je imao stanovništvo svih slojeva, ali u socijalnoj državi, kakva je Sirija, stanovnicima je bila osigurana zdravstvena skrb, a i hrana, jer Sirija je prije rata izvozila hranu. Također, grad je bio i tranzitna tačka za imigrante. Upravo tad sam napisao jednu od svojih prvih reportaža, a ona je bila o imigrantima. Odsjeo sam u nejjeftinijem hotelu u gradu i eto ti njih tamo. Na drugom spratu, čekaju “prijatelja” koji će ih prebaciti u Tursku i dalje na Zapad. Bili su razgovorljivi i simpatični, zadržao sam se s njima nekoliko dana. Došli su iz raznih zemalja: Tunis, Maroko, Irak…

Mnogo stanovnika Halepa doselilo je nedavno u njega, a većina ih živi tek drugu generaciju, otkad se, polovinom 20. stoljeća, počeo rapidno razvijati. Ljudi su ponosni na grad i njegovu bogatu hostoriju i rado će ti ispričati ponešto o njemu. Ljudi su nastrojeni prijateljski, ali čim sam počeo razgovor o politici, brzo bi promijenili temu. To je tema o kojoj nije mnogo razgovarano.

Turizam se u Siriji taman počeo dobro razvijati kad je počeo rat i sve uništio. Turisti su mnogo posjećivali Damask, a zatim Palmiru. Osobno poznajem mnogo putnika koji su bili u Halepu i koje je taj grad fascinirao. Za one koji vole historiju i islamsku kulturu i arhitekturu, Halep je bio pravi biser. I još jednu stvar je bitno naglasiti: muke u Halepu nisu počele jučer, borbe traju pune četiri godine, a odgovorni su svi s oružjem u rukama – kaže Hrvije Ivančić, hrvatski bloger i svjetski putnik u svojoj izjavi za “Azru”.

halep3

Halep, Bejrut, Sarajevo via Damask

Abdulah S. (22), dolazi iz Halepa i već dvije godine živi u Sarajevu, gdje studira. S obzirom na to da ima hrvatski pasoš, bježeći iz Damaska je došao u Bejrut, iz Bejruta je došao u Sarajevo. Imao je priliku ići bilo gdje, u Pariz, recimo, no ostao je ovdje.

– Bilo je teško kada su teroristi počeli ulaziti u grad. Mi to u Halepu nismo očekivali. Prijatelj mog oca, koji je bio ovdje, rekao mi je da dođem u Sarajevo. Došao sam ovdje, naučio jezik. Sarajevo je za mene “top” grad, ovdje se osjećam kao da sam u Halepu. Ljudi su kao u mom gradu, nije mi mnogo dugačije nego u mom gradu, atmosfera i to sve. Halep je bio jedan od najbitnijih gradova u arapskom svijetu. Imao je najjaču ekonomiju, imali smo sve i nije nam ništa nedostajalo. Sve smo imali besplatno: škole, bolnice… Jednostavno smo “živjeli”, ali zbog interesa nekih ljudi desilo se šta se desilo. Bio je to grad koji je bio jako lijep i normalan za život. Ljudi su imali sve, pa i noćni život. U gradu se osjećao mir, ljudi su imali zadovoljstvo. Ljudi u Halepu nisu navečer zaključavali vrata svojih kuća, nisu osjećali strah. Bio je to treći najsigurniji grad na svijetu – kaže Abdullah, student iz Halepa sa sarajevskom adresom.

– Mi nismo mogli vjerovati da se to može desiti u Halepu i mislili smo da će sve to trajati dan ili dva, da će se sve riješiti. Pojavljuju se neki nepozanti ljudi koji uništavaju jedan od najstarijih gradova na svijetu. U mom kvartu granata je ubila dvijicu dječaka od osam i devet godina. Gotovo kompletna moja porodica je još tamo i dobro su, koliko znam. Ipak, naša kuća, odmaralište i poslovni prostori koji su se nalazili pod kontrolom terorista, sve je to uništeno – kaže Abdulah.

On tvrdi da Sirijici, poput njega, koji žive širom svijeta, jedva čekaju da se stanje u njihovoj zemlji normalizira i da se vrate kući.

– Mi bez Sirije ne možemo – tvrdi on.

Od Sirije i veličanstvenog Halepa ostala su samo sjećanja. Ovaj grad, ni kriv ni dužan, još jednom se našao na vjetrometini interesa svjetskih sila i ponovo je platio visoku cijenu. Ipak, Halep, jedan od najstarijih gradova svijeta, grad koji je najmanje osam puta u svojih osam milenija u potpunosti uništen, svaki put bi se ponovo uzdigao iz ruševina. Držimo mu fige i vjerujemo da će ustati i ovog puta, biti još veći, važniji i ljepši.