IntervjuNovosti

Timothy John Byford: Djeci je potreban primjer, a ne autoritet

Timothy John Byford prije tridesetak godina bio je redovno posljednje ime i prezime na odjavnoj špici svih najboljih dječijih emisija, koje smo pratili na televizijama u Regiji. “Poletarac”, “Neven” i za nas najvažniji “Nedjeljni zabavnik” samo su neki od njegovih projekata. Britanac, rođen je u Salisburyiju u Engleskoj, u julu 1941. godine, odrastao je na farmi, ali je znao da tu ne želi provesti svoj život.

Nakon školovanja u internatu Salisbury Cathedral, pa gimnaziji Bishop Wordsworth’s School, upisao se na Central School of Speech and Drama u Londonu, na Odsjeku za inspicijente. Iako su se roditelji protivili njegovim izborima, Timothy je želio da ostvari san i postane reditelj. Godinama je radio u teatrima širom Engleske, ali i na BBC-u, sve do trenutka kada je zbog jedne priče trebao posjetiti Beograd. Bio je to početak sedamdestih, sjajno vrijeme u Jugoslaviji.

Zaljubio se u jednu ženu i zemlju koju i danas zove “svijet u malom”. Posljednih osam godina čovjek koji je djeci posvetio gotovo cijelu karijeru bori se s karcinomom. U centar medijskog interesovanja posljednjih mjeseci doveo ga je status koji je objavio na Facebooku:

– Ako povremeno čujete vrisak sa Zvezdare, moguće je da sam to ja, jer zavisim od određenog lijeka protiv bola kojeg više nema u apotekama. Znam da nisam sam, ali volio bih da čujem za bilo kog političara koji je ostao bez lijeka od koga zavisi – napisao autor kultnih serija za djecu, dodavši da neće umrjeti od raka, već od birokratije. U međuvremenu je, zahvaljujući prijateljima, nabavio dovoljne količine ovog lijeka pa smo razgovor počeli vedrijom temom.

Htjeli ste biti ratni pilot, sveštenik, učitelj, sve dok niste pogledali predstavu u lokalnom teatru u Salsburyiju. Šta Vas je to začaralo, pa ste se zaljubili u teatar na prvi pogled?

– Od dvanaeste godine sam znao šta želim da budem kad odrastem. To nije bila samo želja, nego i strast. Između ostalog, studirao sam francusku književnost i jedna od knjiga je bila Molijerov komad “Škola za žene”. Kad je ova predstava bila na repertoaru lokalnog pozorišta u Salisburyju, naš profesor je predložio da je pogledamo. Prije toga nisam bio mnogo puta u pozorištu, uglavnom, na dječijim predstavama za Božić i Novu godinu. Nikad neću zaboraviti šta mi se desilo čim se zavjesa podigla i glumci počeli da govore tekst.

Bilo je to kao da me je neko prebacio u čarobnu zemlju, gdje moram da idem po svaku cijenu i provedem cijeli život. Znao sam da se ta zemlja zove pozorište, ali nisam imao pojma šta se tamo nalazi ili radi. Riješio sam da ću ići tamo, da budem iza kulisa. I po cijenu toga da čistim pozornicu ili pravim čaj za glumce. Kasnije sam saznao za posao inspicijenta i riješio da ću to da radim. I pored protivljenja roditelja, uspio sam.

Tokom karijere bavili ste se različitim poslovima, kako bi bili blizu dasaka koje život znače. Radili ste i fizičke poslove. Danas je za put ka vrhu potrebno malo sreće, pa anonimusi postaju zvijezde preko noći. Šta mislite o vremenu instant uspjeha?

– Mogu iskreno da kažem da u životu nisam imao velike ambicije. Nikad nisam sebi rekao u stilu da kad budem imao 25 godina bit ću to, a sa 40 hoću ovo ili ono. Meni je uvijek bilo važno da to što radim, radim najbolje što mogu. Naučio sam zanat i ljudi su vidjeli da sam dobar i istrajan radnik. S vremenom su mi nudili unapređenja, svaki put stepenicu više. Nisam siguran da postoji instant uspjeh koji traje, osim možda kod izuzetno talentiranih ljudi.

 Za autorske emisije i projekte dobili ste brojne vrijedne nagrade, između ostalog i BAFTA nagradu. Koje Vam je priznanje najdraže i zašto?

– Moja najdraža nagrada je “Prix Jeunesse” za najbolju dječiju emisiju u Münchenu 1980. godine, koju je dobila emisija iz serije “Poletarac”. Moja bivša urednica iz BBC-a bila je na festivalu i bila je prva osoba koja mi je čestitala nakon projekcije. Kad sam 60-ih godina napravio emisije za predškolski uzrast tokom saradnje s njom, uvijek mi je govorila da nemam talenat za takve emisije. Nakon nagrade “Prix Jeunesse”, uzela je kasetu “Poletarca” da pokaže rediteljima BBC-a kako se prave emisije za predškolsku djecu.

 Kao polje svog rada i nadahnuća izabrali ste, uz dokumentarne emisije, one za djecu. Zašto baš taj segment programa?

– Nakon tri godine rada kao asistent režije u BBC-u pojavili su konkursi za reditelje u dokumentarnoj i dječijoj redakciji. Želio sam da radim dokumentarne filmove i odmah sam konkurisao za mjesto u toj redakciji, ali sam odlučio da konkurišem i za drugo mjesto. Za svaki slučaj. Nisam uspio u dokumentarnoj redakciji, ali su me primili u dječijoj. Riješio sam da prihvatim posao. Bolje išta nego ništa, mislio sam. Uvijek mogu da se prebacim u dokumentarnu redakciju. Čim sam počeo da radim, shvatio sam da mi taj posao leži i od tog momenta nikad nisam imao želju da radim ništa drugo. Iako sam tokom karijere radio i dokumentarne, muzičke i zabavne emisije uvijek sam smatrao da je moje mjesto u dječjoj redakciji.

Kad ste prvi put posjetili sedamdesetih Beograd, učinio Vam se kao “najprljaviji i najružniji grad koji ste posjetili”. Ipak ste odlučili ostati tu živjeti. Da li ste se ikad pokajali?

– Zaljubio sam se i odlučio da se preselim u Beograd. Ne zaboravite da se tada nisam preselio u Srbiju, nego u Jugoslaviju. Ta zemlja za mene je bila svijet u malom, sa mediteranskom morem i alpskim planinama. Kako je moja karijera procvjetala u toj divnoj i nezaboravnoj Jugoslaviji, imao sam još jedan jak razlog da ostanem. Bio sam svjestan da u BBC-u nikad ne bih mogao da napravim emisije kakve sam pravio ovdje. Nikad se nisam pokajao što sam ostao.

Od 1973. godine kad je krenuo dječiji serijal “Neven”, pa “Poletarac”, za nas u BiH Vaš najvažniji projekt bila je emisija koja do danas nema premca u kvaliteti sadržaja, “Nedjeljni zabavnik”. Svi moji vršnjaci nedjeljna jutra provodili su uz televiziju upravo zbog te emisije. Prisjetite se tih vremena i ljudi…

– Imao sam sreće da radim u BBC-u šezdesetih, koje su bile zlatne godine te kuće. Zatim sam radio u Beogradu 70-ih godina, koje su tamo bile najuspješnije godine TV Beograd, a u Sarajevo sam došao početkom 80-ih godina, a to su bile zlatne godine Televizije Sarajevo. Ono čega se najviše sjećam da sam u Sarajevu, prvi put otkad sam počeo da radim na Balkanu, bio tretiran kao “gospodin reditelj”. Izvanredno sam primljen i sve što sam tražio, to sam i dobio. Kad sam završio jednu seriju, urednici bi rekli: “Dođi opet iduće godine sa novom serijom”. I do kraja decenije sam dolazio uvijek s novim projektom. Imao sam potpunu slobodu, nešto o čemu većina umjetnika može samo da sanja.

 Kako ste doživjeli Sarajevo tada?

– Na početku mi je ono bosansko “lako ćemo” bilo malo teško da prihvatim, ali kasnije sam shvatio da je to, ustvari, pravi odnos prema životu. Uživao sam tokom mojih boravaka u Sarajevu, između 1981. i 1991. godine zbog ljepote grada i divnih ljudi. Prvu godinu proveo sam u privatnom smještaju, pa zatim sam dvije godine boravio u hotelu “Holiday Inn”, a kasnije u hotelu “Bosna” na Ilidži. Tamo mi je bilo najljepše. Svakog jutra šetao sam do Vrela Bosne, a slobodnim danima boravio na Igmanu. Proveo bio cio dan šetajući planinom, posmatrajući ptice i uživajući. Volio sam i da prošetam po gradu, a Baščaršija je unikat u svijetu.

 Imate li još prijatelja ovdje? Jeste li još u kontaktu i da li ste dolazili nakon rata?

– Kad je počeo rat, uspio sam neko vrijeme da razgovaram telefonom s prijateljima, ali kasnije sam totalno izgubio kontakt s njima, osim s nekoliko bivših saradnika, koji su došli u Beograd ili Novi Sad. Moja prva posjeta Sarajevu nakon rata desila se prije dvije godine, kad me je Zijo Mehić, moj videomontažer za snimanja “Nedeljnog zabavnika”, sada dekan ASU, pozvao da održim nekoliko predavanja o temi televizijske režije za djecu. Ono što me je najviše radovalo bilo je to Sarajevo, isto ono što je nekad bilo. Naravno, ima mnogo novih zgrada, ali kad sam prošetao od pozorišta do Baščaršije, sve je izgledalo kao prije 30 godina. Odmah sam se osjećao kao kod kuće. Znam da ima ljudi koji kažu da se Sarajevo promijenilo nagore, ali nisam saglasan s tim. Sarajevo je multikulturni grad, kao London i drugi gradovi i zbog toga je mnogo ljepše i bogatije.

 Emisije za djecu “Notna svaštara”, pa “Tragom ptice Dodo”, te “Otvori prozor” Televizije Sarajevo obilježile su period osamdesetih. Danas nema tako kvalitetnih dječijih emisija u Regiji. U čemu je problem, nedostatku ideja, znanja ili u novim medijima?

– Razlog definitivno nije nedostatak ideja. Sada radim kao savjetnik u Dječijoj redakciji RTS-a i okružen sam ljudima s izvanrednim projektima. Problem je nedostatak novca, investicija u dečije programe i u kulturu uopće. To je velika boljka u cijeloj Regiji. Naravno, pojava kompjutera igra svoju ulogu, ali zašto to ne predstavlja problem u Engleskoj, gdje svako dijete ima kompjuter, ali postoje dva kanala za djecu, po jedan za predškolski i školski uzrast. To je pitanje prioriteta. Djeca su ovdje, nažalost, na dnu svih piramida.

Znam da se već nekoliko godina borite s teškom bolešću, ali da se, ipak, držite i svaka Vam čast na optimizmu i želji za rad. Šta Vas najviše pokreće kad upadnete u teške trenutke krize?

– Teški trenuci krize su rijetki. Ali kad dolaze, na prvom mjestu, pomoć dolazi od moje požrtvovane supruge Zorice, koja me je čuvala od samog početka bolesti i koja se i sama razboljela zbog toga. Zatim dolazi moja ljubav prema poslu. Nisam uopće prestao da radim. Držao sam časove i prevodio između hemoterapija. Kad sam krajem prošle godine bio u bolnici tri i po mjeseca, preveo sam nekoliko tekstova na laptopu. Ne mogu da zaboravim ni svog psa, jorkširskog terijera Billyija, kojeg šetam tri puta dnevno i koji me jako voli, a i ja njega. Kad sam “really down”, slušam Handela. Jednom u bolnici, kad sam imao temperatura od 38.9 stepeni, slušao sam cijelu “Mesiju”. Kad sam poslije toga izmjerio temperaturu, bila je 37!

 Prije nekoliko dana na svom blogu napisali ste da imate 5000 prijatelja uz pomoć kojih ste sada dobili zavidne količine lijeka, koji vam je potreban da biste ublažili bolove, a kojeg je u Srbiji nestalo zbog neprovođenja određenog zakona. Također sam pročitala da ste uz pomoć podrške i peticije dobili i nacionalnu penziju te da Vas Facebook napuni pozitivnom energijom.

– Smatram da je Facebook pravi izraz demokratije. Ne samo zbog toga što svako može da kaže ono što misli, nego zbog toga što očigledno političari reaguju na ono što misle i kažu uglavnom mladi ljudi, njih na desetine hiljada putem ove mreže. Ranije, političari su totalno ignorisali mlade. Više ne mogu, zahvaljujući Facebooku.

 Imali ste tri braka, imate odrasle sinove i unučad. Šta je ono što nastojite da im prenesete iz bogatog životnog iskustva?

– To što sam imao tri braka dokaz je da uopće ne umijem sa ženama. Kao otac, smatram da je moja glavna uloga da budem primjer, da djelima pokažem kakav treba biti, a ne da slijepo slušaju šta govorim. Dakle, važno je kako i šta radim u životu. Svjestan sam da mladi prihvataju lekcije u stilu da slijede primjer, a ne autoritet. Znam da sam mješavina utjecaja svih ljudi s kojima sam bio u kontaktu od rođenja, roditelja, učitelja, profesora, prijatelja i da ću ostaviti nešto od sebe u svakom s kim sam u kontaktu. Ukratko, “primjer” je jedini učitelj.

Nakon toliko godina uspješnog rada i sad ste aktivni. Šta biste poručili novim generacijama, a i nama koji smo odrastali uz emisije s Vašim rediteljskim pečatom?

– Budućnost je sad. Nemam nikakvih ciljeva, osim da radim što bolje. Drugim bih savjetovao da budu ono što jesu. Mladi ljudi, pronađite sebe, uskladite mogućnosti i želje. Ako roditelji pokušavaju da vam nametnu njihove želje, borite se protiv toga. Roditeljima bih rekao da je njihova jedina uloga da pomognu svojoj djeci da pronađu sebe. Jedino tako možemo da očekujemo promjene nabolje u svijetu. U suprotnom, svaka će generacija biti klon prethodne.