IntervjuNovosti

Haris Pašović: Majka Nadžija postavila je temelj mom svjetonazoru

U velikom intervjuu za “Azru”, naš proslavljeni reditelj Haris Pašović govori o novom rediteljskom poduhvatu, predstavi “Otkrivanje žene”, ali i prvi put priča o svojoj majci, odnosno njenoj ulozi u porodičnoj kući u kojoj je odrastao. Haris i ovoga puta ne zaboravlja svoje najbliže saradnike

Razgovarala: Amela KESEROVIĆ

Haris Pašović je važan reditelj, kako naše ratne prošlosti (sjetimo se samo svih predstava koje je radio u opkoljenom Sarajevu), tako i u periodu nakon rata. Važan je, jer je kao reditelj i intelektualac svojim umjetničkim radom toliko mnogo učinio na promociji ove zemlje u svijetu. Navikao nas je na predstave u kojima istražuje, analizira, eksperimentira, otvara zatvorena poglavlja, to isto je učinio i u predstavi “Otkrivanje žene”, koja je premijeru imala u novembru. U njoj je progovorio o teškoj povijesti žene na Balkanu.

– I danas su žene na Balkanu podređene autoritarnom patrijarhalnom društvu. Žene su na Balkanu vijekovima bile u ropstvu. Do 1945., u zakonima su bile izjednačene sa “propalicama i maloumnim”; nisu imale gotovo nikakva prava; bile su u više od 90 posto slučajeva nepismene. Najčešće su bile identificirane po imenu ili prezimenu svoga muža, a ne po svom ličnom imenu. To je ostavilo duboke posljedice u balkanskim društvima. Ono što se i danas naziva “tradicijom i nacionalnom kulturom” uglavnom je pokušaj uljepšavanja ovog ropskog položaja.

S obzirom na dubinu problema, neobično je da nemamo više umjetničkih djela koja govore o ženama. Ja pitanje žene dugo tretiram u svom radu, od predstava “Alkestida” i filma “Greta” do predstave “Nora”, koja je bila vrlo popularna prije nekoliko godina. “Otkrivanje žene” je epopeja o ženama Balkana i prva je takva sveobuhvatna predstava na Balkanu. Ona je i tužna i smiješna i dramatična i komična – kao i život sam.

Kažete nedavno: “Mislim da je kod nas, na Balkanu i u svijetu, na sceni proces deemancipacije žena”. U čemu najviše vidite taj proces?

– Nedavno je jedno međunarodno istraživanje pokazalo da su žene u BiH plaćene 46 posto manje nego muškarci. U društvu se favorizuje tzv. “tradicionalna” uloga žene – da radi kućanske poslove i rađa djecu. U politici je minimalan broj žena. Nakon 1945. u tadašnoj Jugoslaviji dogodila se velika revolucija za žene. Među prvima u svijetu, žene su dobile pravo glasa; nepismenost žena je gotovo iskorijenjena; žene su bile plaćene jednako kao i muškarci za iste poslove; prvi put u historiji Balkana, žene su se približile ravnopravnosti s muškarcima.

To nije bila idealna situacija, jer su još mnoge posljedice vijekovnog ropstva bile ostale, ali je bila dramatična promjena u odnosu na prošlost. U balkanskim društvima danas žene imaju ponovo manje mogućnosti nego muškaci. Tome doprinose i loša ekonomska situacija i nacionalne ideologije.

U gradovima to postoji, ali manje se osjeti; u malim gradovima i na selima to je mnogo izraženije. Čak i neke žene prihvataju tu novu situaciju i nadaju se samo “dobroj” udaji. Svemu tome pogoduju i svjetski nacionalistički trendovi – od islamskog fundamentalizma, preko krščanskog ekstremizma do Donalda Trumpa, koji je izabran za američkog predsjednika, iako otvoreno vrijeđa i ponižava žene.

haris-pasovic-14-ff

Koje žene bi trebalo da pogledaju ovu predstavu?

– Sve žene, a i svi muškarci. Mi dobijamo fantastične reakcije – od učenica srednjih škola do penzionerki; od mlađih muškaraca do penzionera. Ljudi doživljavaju predstavu lično. Predstava omogućava razgovor, ona ne pretenduje da bude “jedina istina”. Na predstavu dolaze žene sa svojim partnerima ili sa sinovima. Mogu se vidjeti i grupe žena, vjerujem prijateljica, koje dođu na predstavu kao na “ženski izlazak”. Često, žene glasno komentiraju za vrijeme predstave, kao da su i same na sceni; to nije uobičajno i to je fenomen na ovoj predstavi zbog kojeg smo istinski sretni. Ima i žena koje dođu na predstavu same, kao da tako koriste neko svoje vrijeme za razmišljanje o svom životu.

23. decembar je novi termin za predstvu; kakav će biti njen dalji put?

– Predstava će biti na repertoaru Narodnog pozorišta i East West Centra, a planiramo i gostovanja u bh. gradovima i u Regionu.

Muzika, također, ima posebnu važnost u predstavi; vjerni ste dvojici saradnika; Danijelu Žontaru i Dini Šukalu, s kojim 12 godina radite zajedno. Kakvim saradnicima volite biti okruženi i kakve osobine kod glumca/glumice, osim glumačkog dara, još naročito cijenite?

– Dino Šukalo je jedan od najznačajnijih muzičara na Balkanu. On je fascinantan i kao gitarist i kao kompozitor. Njegov spektar muzičkih mogućnosti – od sedvalinke preko popa i džeza do savremene klasike, pokazuje da je to muzičar kakvog nismo imali decenijama. Mi savršeno radimo zajedno još od “Pobune u Narodnom pozorištu” i “Hamleta”.

Danijel Žontar je također genijalan muzičar. Jednako je impresivan i kao kompozitor, pijanist, aranžer i pjevač. Počeli smo zajedno, radeći na “Sarajevskoj crvenoj liniji”; zatim smo on, Aida Čorbadžić, naša neprikosnovena operska diva, i ja, napravili scensko-muzičko djelo “Pjesme o vodi, hljebu i ljubavi”, a zajedno sa Dinom Šukalom komponovao je muziku za veliki scenski događaj “Stoljeće mira nakon stoljeća ratova”, koji smo kreirali na Latinskoj ćupriji. Danijel je i veoma zanimljiva scenska ličnost, što u predstavi “Otkrivanje žene” pokazuje i tako što pleše, pjeva, a i skida se na sceni, što je razveselilo mnoge žene (smijeh).

U East Westu rade zaista brilijantne žene: projektna menadžerica Lejla Abazović-Muratović; glumice Sanela Krsmanović-Bistrivoda i Džana Džanić; rediteljica Elma Islamović i domaćica Selveta Džindo. Godinama radim zajedno sa Irmom Saje i Vanjom Ciraj, kostimografkinjama; Ladom Maglajlić, arhtekticom i scenografkinjom; Dinom Bahtanović, garderoberkom; Lidijom Inđić Kenović, krojačicom; Tamarom Curić, koreografkinjom. Legendarna prevoditeljica Senada Kreso je dio porodice East Westa. Odvjetnica East West Centra je fascinantna Alma Mulahasanović.

U ovoj predstavi igraju vrhunske glumice Mediha Musliović, Sanela Pepeljak, Merima Lepić-Redžepović, Minka Mufitić, a posebno je impresivno i da igraju i Irena Mulamuhić, jedna od naših najvećih glumica, koja je prešla sedamdesetu, i Berna Balić koja ima 18 godina i ovo joj je prva profesionalna uloga. Prvi put smo radili s čudesnom koreografkinjom Nadžom Pušilo i krasnom dramaturginjom Džejom Avdić.
Izvanredno sarađujem s Marijelom Margeta-Hašimbegović, prvom upravnicom Narodnog pozorišta. Sarađujem i s izvrsnim novinarkama, urednicama, ženama u biznisu, liječnicama. Sve su one samostalne, jake žene i mnogima od njih život nije bio lak, ali su bile hrabre i izborile su se. Ja od njih učim.

Melania Trump je goruća tema svjetskih medija, niko ovu ženu ne promatra kroz neke njene kvalitete, kao majku, naprimjer, kao ženu koja se bavi određenim zanimanjem, na koncu kao ljudsko biće sa svim svojim elementarnim pravima, naročito je zanimljiva činjenica, i zabrinjavajuća što većina feministkinja šute i ne osuđuju ovakvo razapinjanje žene. Kako komentirate i tu vrtu licemjerstva liberalne javnosti?

– U njenom slučaju se kao bumerang vratilo to što njen muž Donald Trump vrijeđa žene, a ona ga štiti. Međutim, vi ste u pravu, to ne smije biti razlog da ona postane žrtva ženomrzaca. Upravo na slučajevima koji nisu popularni, a to su često supruge političara i u svijetu i kod nas, treba da se pokaže da zaštita žena mora biti potpuna za sve žene, pa i za one s kojima se ne slažemo ili čije ponašanje ili stavovi nam se ne sviđaju. Svako je pojedinačno odgovoran za svoje akcije.

Svođenje žene na ulogu majke ili osobe kojoj je najbitnija životna investicija novi par cipela nije nikakva novost. Koliko su žene same doprinijele ovakvoj percepciji?

– Činjenica da su žene bile tako dugo u ropstvu, a i sada nisu potpuno ravnopravne, učinila je da neke žene povjeruju da su manje vrijedne. Jasno je da i žena može biti lijena, manipulativna, koristoljubiva. Biljana Plavšić je ratna zločinka; žene su ponekad ubice, kradljivice, podvodačice. Neke pristaju na jednu vrstu prikrivene prostitucije tako što se prodaju za lagodan život.

Neke su okrutne prema sebi i natjeraju se na pokornost. Neke žene pate od istog sindroma kao i neki muškarci, a to je strah od slobode. Radost otkrivanja svoje ličnosti, svoje jedinstvenosti, treba da zamijeni ženin strah ili osjećanje krivice ili lijenost. Majčinstvo je divno, ali ne može biti zamjena za vlastitu osobnost. Ako žena pobijedi paniku od samoće i strah od odgovornosti, ona će otkriti vlastiti svijet i postat će slobodna i sretna.

Jako rijetko govorite o privatnim stvarima, a budući da se bavimo temom žene i njene uloge kroz različite povijesne kontekste, kakva je bila Vaša majka, kakvom pamtite njenu ulogu u kući u kojoj ste odrasli?

– Moja majka, Nadžija Šetić-Pašović, postavila je temelj mom svjetonazoru. Bila je domaćica i od nje sam naučio šta je život, šta je umjetnost i šta je sloboda. I meni i mojoj sestri Lelji, i majka i otac su ostavili pravo da sami izaberemo svoj put. Iako je bila religiozna, bila je vrlo liberalna – zalagala se za ženin izbor u životu; bila je protiv pokrivanja, ali nije o tome nikome dijelila lekcije i poštovala je osobne izbore svake žene. Nadžija je bila veliki borac. Strašno ju je pogodio gubitak djeteta, moja starija sestra Halisa umrla je u šesnaestoj godini. Nadžija je preživjela dva rata, a život je bio stalna borba. Održali su je njen duh i osjećaj odgovornosti, ali i velika ljubav koju je davala svima nama. Pored nje, učio sam, a učim i danas od moje sestre Lejle Pašović-Mustafić i njene i Dinine kćerke Iman, koja će uskoro napuniti osamnaest godina. Lejla je uzor nezavisne žene, vrhunskog profesionalca i velikog čovjeka. Iman i nije mogla biti drugačija nego samostalna i svojeglava, pored svih nas uz koje je rasla, i s mamine i s tatine strane (smijeh).

Čudna su vremena u kojima živimo, šta radite da očuvate svoje mentalno i fizičko zdravlje?

– Učestvujem u stvarnom životu, radujem se, jedem sve, putujem, popijem ponekad neko alkoholno piće, slušam folk i klasičnu muziku, družim se s prijateljima, radim posao koji volim.

Radost da pobijedi depresiju i samovažnost

– U Bosni i Hercegovini većina ljudi su dobri, dragi ljudi koji vole život. Najviše kukaju ljudi u većim gradovima, pogotovu u Sarajevu oni koji žive vrlo dobro. Najveća borba će biti da radost pobijedi depresiju i samovažnost.