Peđa Bajović, pionir stand-up komedije u Regionu, pred sarajevskom publikom nastupit će 24. novembra u Domu mladih. Bit će ovo još jedan u nizu njegovih nastupa na prvoj regionalnoj turneji, a izvest će predstavu „S nogu” (Sredstvo protiv jugonostalgije i jugofobije). Peđa nije samo regionalno poznat i priznat stand-up komičar. Na njegove šale sa istom strašću smiju se ljudi širom svijeta, pa je tako Peđa nominiran za titulu „Najsmješnija osoba na svijetu”.
Riječ je o takmičenju „The Funniest Person in the World”, a Peđa se kvalificirao za samu završnicu i petog decembra pred žirijem nastupa u Helsinkiju. No, bez obzira na ishod ovog takmičenja, priliku da uživo uživate u njegovim šalama, ne treba propustiti, pogotovo ne u vrijeme kada nam je smijeh prijeko potreban. U razgovoru za naš magazin, komičar je govorio o tome koliko nas je teško danas nasmijati, zašto nije postao pilot, zbog čega se odrekao novinarstva, te zašto je njegova profesija plemenit posao.
Mnogi Vas svojataju, Bosanci kažu da ste Bosanac, Hrvati da ste Hrvat, Slovenci tvrde da ste iz Ljubljane. Gdje ste, zapravo, rođeni? Gdje je danas Vaša adresa?
– Adresa je u Zagrebu skoro 15 godina, osim jedne nedavne jednogodišnje sarajevske epizode. Prije toga redale su se adrese, od početne u Crnoj Gori, do one u Srbiji, gdje mi roditelji i danas žive, zatim nekoliko njih u BiH, i dvije godine Amerike. Meni ne smeta ako me bilo ko svojata, to je čak i jedan lijep osjećaj! Više mi smetaju oni prepametni prebrojavači krvnih zrnaca ili kopači „pravih” istina, koji znaju reći: „Ne možeš ti biti…”, ili „Znamo mi ko si ti!”.
U čemu se Vi najugodnije osjećate?
Nekako se najugodnije osjećam u jugoslovenskom kulturološkom identitetu. Radim na cijelom tom prostoru podjednako intenzivno i da nije birokratije, to bi za mene bilo jedno tržište. Također, putujem po svijetu i odmah se tamo vrlo lako prepoznam s bilo kim odavde, čak i s mlađim Kosovarima, koji ne govore srpski jezik. Takav osjećaj, i pored najbolje volje, nemam kad sretnem Rumune, Bugare, Mađare ili, naprimjer, Grke.
Zadnji primjer je moje učešće na svjetskom takmičenju „The Funniest Person in the World”, gdje sam uspio ući u završnicu i 5. decembra u Helsinkiju nastupam pred žirijem. Tamo sam kao predstavnik Hrvatske, odnosno moj takmičarski video na www.VotePedjaBajovic.com ima tu zastavu. Za mene je to tehnikalija, jer je neka zastava morala stajati, a upravo u tom videu govorim o svojoj bio-geografiji i o tome kako to zbunjuje Amerikance i Engleze. Ne! Odmah su se ukazale reakcije iz BiH i Srbije, čak nekoliko njih iz Crne Gore o tome – kako sam mogao biti hrvatski predstavnik, kad sam najmanje – Hrvat! Naša posla…
Nisam jugonostalgičan, osim možda na vrijeme kad sam bio mlađi i bezbrižniji. Ipak, mislim da je reintegracija ovog prostora unutar nečeg većeg, tipa EU, bilo rješenje za sve. Ovako, ovih nekoliko mini tvorevina služi za potkusurivanje većih sila i bogaćenje naših političkih kokošara.
Uskoro nam dolazite u Sarajevo s predstavom “S nogu”… No, i ranije ste nasmijavali ovdašnju publiku. Je li nam teško izvući osmijeh na lice? Koliko nas je, zapravo, teško, odnosno lako nasmijati?
– U Sarajevo dođem svako malo! Drago mi je da je to u dosta različitih prostora i različitih formata. Nekada je mali klub, nekada nešto veći, a ponekad i ovako velika dvorana! Na komediju dolaze ljudi koji se žele smijati, pa je dovoljno da si dobar i eto osmijeha, a ako si jako dobar – eto i grohota! Dakle, nije teško nasmijati ljude. Dobra komedija dolazi od jake frustracije. Ovog drugog nam svakako ne fali, pa to samo treba znati iskoristiti.
Koje šale, odnosno o čemu, uvijek prolaze bez obzira na profil publike?
– Čovjek se najlakše smije onome što mu je blisko! Ja bih to prikazao na način da nam je svima blisko iskustvo onoga što u nas fizički ulazi ili izlazi. Svi jedemo, nešto pijemo, idemo na WC i naravno, ali nikada dovoljno, radimo i one stvari! Ako pričam o tome, statistički će se najveći dio publike u tome i prepoznati. Ipak, ako se držim samo toga ili samo neke određene teme, to se zove uska komedija. Ne neophodno i loša, ali svakako mala.
U Vašoj biografiji stoji da ste željeli biti pilot. Zašto ste odustali od tog zanimanja?
– Nisam baš ni tako mnogo htio biti pilot. Te godine se pojavio film “Top Gun” (prije trideset godina, majko moja!) pa sam kao tinejdžer poželio biti pilot. A, koji klinac to nije nikada poželio? Znate, cure se i dan-danas lože na pilote!
Još je bila Juga, još je bila JNA, koja je imala i Vazduhoplovnu vojnu gimnaziju u Mostaru. Prijavio se, prošao preglede i testove i sljedećih pet i kusur godina, sve dok nije počeo rat, bio sam u vazduhoplovstvu. U međuvremenu mi se ukazala i dioptrija, a i nisam baš pokazivao neki pretjerani talent za letenje. I konačno, kada sam shvatio da je vojni poziv tu da se druga strana, neprijatelja, uništi – digao sam ruke od svega toga. Nemam ja tu kod nas neprijatelje.
A od novinarstva?
– Novinarstvo je nešto u čemu sam se jako prepoznao, u čemu sam uživao i, mislim, bio veoma dobar, a odustao sam iz jednostavnog razloga što je na drugoj strani medijskog posla bilo više novca! Može se reći da sam novinarstvo i izdao. Ipak, vjerujem da sam u ovom drugom poslu u medijima, koji je bio organizacijski, pomagao svojim kolegama u redakcijama.
Pionir ste stand-up komedije u Regionu. Jeste li znali u šta se upuštate kada ste se odlučili baviti ovim pozivom?
– Eh, da sam znao. Iskreno, nisam. Odnosno mislio sam da jesam, ali s ove vremenske distance, to se može nazvati popriličnom naivnošću, od prevelikih ambicija do potpune gluposti. Počeo sam, kao i mnogi drugi, iz hobija. Onda su se počele dobivati i neke pare, pa se krenulo putovati. U jednom trenutku sam shvatio da je odnos prihoda od toga i mog “pravog” posla pola-pola, pa sam odlučio da prelomim na ovu stranu. Ponekad se zapitam koliko je bila pametna ta odluka, ali samo ponekad!
U kojem trenutku ste postali svjesni činjenice da dobro obavljate taj posao?
– Nakon što sam sastavio tri mjeseca pristojne zarade samo od stand-up komedije. Imati prostor napunjen nasmijanom publikom je jako lijepa stvar, ali, tek kad se to naplati je dobro odrađen posao!
Zanima nas Vaš lični osjećaj, nakon što uspijete nasmijati cijelu salu. Koliko ste Vi tada ponosni, sretni, ispunjeni, jer ljudima definitivno danas, u stalnoj borbi za egzistencijom, nedostaje smijeha?
– Ovo je plemenit posao. Ima ih i plemenitijih, ali nasmijati ljude je odličan osjećaj. Istina, s vremenom to postane svojevrsna rutina, ali je svejedno jako dobra stvar. Svi mi trebamo sebi stvoriti vrijeme za lijepe stvari, a smijeh je jedna od njih. Može ga se naći, dohvatiti na jako puno mjesta. Ima ga u knjigama, na internetu, u teatru, po televizijama, u kafani, na poslu. Samo se treba otvoriti i eto ga! Onaj u stand-up komediji je svakako najintenzivniji! Za sat i kusur programa nasmijete se i po više stotina puta. Zato, dođite.
Je li Vas teško nasmijati? Kome to uvijek polazi za rukom?
– Mene nasmijavaju i ljudi i situacija i ljudi u situacijama. Nasmijem se često i sebi i svojim glupostima, a kojih ima nemalo. Ponavljam, treba se otvoriti.
Ovih dana svi samo (očekivano) govore o novom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. Kako analizirate njegovu pobjedu iz ugla komičara?
– Dolaze četiri godine izvrsne inspiracije! Ja sam u danu nakon njegovog izbora napravio nekih deset odličnih šala. Onomad, kad je George W. Bush odlazio, američki komičari su jedni drugima izjavljivali saučešće. Obama baš i nije bio pretjerano inspirativan.
Na kraju, kažite nam koliko je velika snaga smijeha? Koliko je, zapravo, smijeh moćan?
– Ne možeš se ljutiti na onoga ko te nasmijava. Toliko.
Na komediju dolaze ljudi koji se žele smijati, pa je dovoljno da si dobar i eto osmijeha, a ako si jako dobar – eto i grohota! Dakle, nije teško nasmijati ljude