“Posjeta. Moji bliski. Drugačiji. I moj Ljubo Dapčević je tu. Moja djeca nisu. Ni Mili. S nama sjedi i jedan novi komandir, mlad, neupućen još, Đurović. Maja, moja žena, jeste tu, ali je nema. Majka u krilu, drhtavim rukama, drži mokar kišobran. Svi šutimo. Niko nikoga ne gleda. Do prije dva dana od svega nas je dijelila samo jedna privremena riječ – zatvor. Sada to više nije samo riječ. Ni privremena. To je sada novo vrijeme, novi pogledi, drugi život. Svi smo to mi, isti, pretvaramo se da jesmo, a nismo. Sada počinjemo da se lažemo. Ko može. Otac ne može. Plače, bezglasno. Traži čistu pregradu u svojoj platnenoj maramici. I ja bih plakao. Nigdje riječi nijedne. Ni od koga. Mili bi znao šta da kaže. Nedostaje mi. Ugrizoh se za jezik zbog tog nedostatka, da niko ne vidi. Ljubo se nešto nemo dogovara sa mojim ujakom. Moja sestra Branka se povremeno nakašlje, kao da bi nešto rekla, ali ni njoj danas ne ide”, dio je druge glave nove knjige Žarka Lauševića.
Nakon uspjeha autobiografije “Godina prođe, dan nikad”, glumac Žarko Laušević je napisao nastavak u kojem se bavi svojim životom nakon presude i četiri i po godine provedene u zatvoru. U prvom dijelu je opisao svoj život prije i posle tragedije 1993. godine, kada je nakon svađe u kafani u Podgorici ubio dvije i ranio jednu osobu, zbog čega je osuđen na robiju. Promocija ove knjige zakazana je za 18. septembar na velikoj sceni Ateljea 212, ali Žarko Laušević joj neće prisustvovati.