Generacije rođene na ovim prostorima prije 1985. godine rado dijele vrijeme na “prije rata”, “u ratu” i “nakon rata”. Godine 1992., vijeme “prije rata” kada se automobilom išlo na more zamijenilo je vrijeme kada je lokalni seoski konj često bio jedino lokalno raspoloživi prijevozno sredstvo.Nosio je ranjene i bolesne, donosio humanistarnu pomoć, bio sastavni dio patriotskih odbrambenih snaga, nosio je ranjenike, oružje i hranu borcima na linijama. Imati u blizini ili svom vlasništvu konja u tom vremenu značilo je imati dodatni joker za opstanak. Tako se na kraju 20. stoljeća jedna evropska zemlja vratila stoljeće unatrag i to ne svojom voljom, ali se pokazalo koliko je konj važan u vremenima kada su automobili potpuno beskorisni i na mjestima gdje ni najsnažnije vojno vozilo ne može proći.
Spomenik na Malti
Kada je prije nešto više od deset godina pokrenuta javna inicijativa da se u Sarajevu podigne spomenik bosanskom brdskom konju, oni koji su pokrenuli ili podržali tu ideju, ismijavani su, nazivani pogrdnim imenima i prozivani zbog navodnog obmanjivanja javnosti, a njihova ideja nazivana “ridikuloznom” i “dnevno – političkom”.
Neka taj ko to predlaže stavi taj spomenik u svoju avliju…I neka umjesto glave konja stavi svoju glavu – vrištali su građani u radio emisjiama koje su se bavile ovim pitanjem.
Ipak, spomenik je postavljen u maju 2005.godine i ponosno stoji ispred zgrade Veterinarskog fakulteta u naselju Dolac Malta i ne smeta više nikome. Ne tako davno simbol siromaštva, nerazvijenosti i zaostalosti, konj je danas simbol prestiža, dobrog ukusa, vlastitog imetaka i moći. Samo najimućniji članovi našeg društva mogu priuštiti posjedovanje konja, koji ne samo da je skup kao jednokratna kupovina nego je i skup za brigu, uz velike troškove ishrane, liječenja, transporta i čuvanja. Oni koji sebi ne mogu priuštiti posjedovanje konja, ranč i štalu, rado koriste usluge brojnih i vrlo popularnih škola jahanja.
Raduje činjenica da se svijest o važnosti konja u našoj civilizaciji vraća i da mu se daje respekt kako zaslužuje. Za razliku od automobila koji treba gorivo sa drugog kraja svijeta, ispravne gume, napunjen akumulator i mehaničar da ga održava, konju i to onom izdržljivom, bosanskom, treba jako malo resursa, malo hrane i vode i malo pažnje i on nas nikada neće izdati. Konj je naš prijatelj, automobil nijem, on je samo mrzovoljni sluga koji svoje usluge skupo naplaćuje. Ipak, nepravde prema konjima iz bliske prošlosti još uvijek dolaze na naplatu. U vrijeme dok nastaje ovaj tekst, a to je sredina mjeseca septembra, najpoznatiji dom bosanskih brdskih konja, ergela Borike polako nestaje. Štale su srušene, a konji napušteni i zaboravljeni, ni krivi ni dužni, zbog loše privatizacije i još gore politike.
Uloga konja u svjetskoj revoluciji
Kada je o politici riječ, uloga konja u ratovima, kolonizaciji novootkrivenih zemalja, kreiranju granica i nastanku i nestanku civilizacije je neprocjenjiva. Često se govori da su pismo, vatra ili izum točka stvorili modernu civilizaciji, ali to baš nije tačno. Nešto posebno se desilo prije 6.000 godina kada je konj pripitomljen. Svijet je postao drugačiji. Njegova snaga i brzina dali su čovjeku novi pristup u svijet. Sada su plemena bila ujedinjena u imperije, putovanja na udaljena mjesta bila su moguća i kulture i jezici raširili su se širom svijeta – piše portal Equineheritageinstitute.org.
Historija ljudskog roda je zapravo historija konja i odnosa čovjeka prema konju. Svojevremeno ukusna hrana za pećinskog čovjeka jer njegovo meso obiluje proteinima i željezom, konj je postao uobičajen dio ljudske svakodnevnice, bilo da se obrađuju polja ili se na poljima ratuje i proljeva krv.
Gdje je zapravo konj pripitomljen, kako je to učinjeno, nije tačno poznato i do ovoga momenta nauka nije dala tačan odgovor na ova pitanja. Pretpostavlja s da se to desilo oko 4.000 godine p.n.e u području između Urala i Kaspijskog jezera. Pretpostavje se i da se vještina pripitomljavanja konja proširila i na jug, sve do Arabijskog poluotoka, odakle su krajem posljednjeg lednog doba stočarski narodi krenuli preko Male Azije i Balkana na Zapad i Sjever Evrope. Na tom putu desila se zanimljiva simbioza.
– U nauci je prihvaćeno stanovište da su konji ove pasmine daleki potomci divljih konja tarpana i przewalskog koji su ukrštanjem sa arapskim konjima oformili pasminu današnjeg Bosanskog brdskog konja. To je konj čelične tjelesne građe, nesrazmjerne snage, otporan na bolesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom ishranom i smještajem.
Vrlo je poslušan, a istovremeno dovoljno temperamentan. Prosječna visina grebena ovog konja, mjerena štapom, je 130-140 cm, obim prsa je 135-162 cm i obim cjevanice 16-18 cm.
Tjelesna težina se kreće između 300 i 400 kilograma. Konj je pretežno kvadratnog formata, slabijih dubinskih i širinskih mjera, te osrednje koščatosti. Ubraja se u tovarne životinje i na samaru može nositi između 100 i 120 kilograma. Pored toga koristi se i kao konj za vuču i jahanje, piše Wikipedia o Bosanskom brdskom konju.
Nomadska stočarska plemena koja su tada došla sa Bliskog istoka i preko Balkana prodrla u Evropu, imala su lagan zadatak i “oružje” protiv kojeg domorodačko stanovništvo nije imalo odbranu. Imali su konje i to pripitomljene. Istina, i na području današnje Bosne, koje je ostalo pošteđeno u posljednjem ledenom dobu, bilo je konja, ali malih rastom i divljih. Ti su se konjići stopili sa snažnim arapskim konjima koji su došli sa osvajačima, te je nastala nova vrsta, sa najboljim osobinama i jednih i drugih. Bosanski brdski konj je lijep, ponosan i elagantan, ali i izdržljiv, prijateljski nastrojen i skroman.
Bila je to prva velika historijska prekretnica za koju su “skrivili” konji. Da nije bilo konja, u Evropi bi danas živjeli neki drugi narodi i govorili drugačiji jezici. Uloga konja u ljudskoj civilizaciji i svim revolucionarnim promjena tokom posljednjih 6.000 godina bila je je dvostruka. Konj je stvarao gradove, kulture, civilizacije, ali ih i razarao i vodio u nestanak.
Borbena konjska kola i konjica su imali snažan efekata na prirodu ratovanja u civilizacijama Srednjeg istoka, Indije i Kine. Ipak, izvana bojnog polja, konjska je snaga omogućila veliki napredak u transportu, poljoprivedi, industriji i nauci. Brzina komunikacije konjima stvorila je mogućnost kreiranja imperija, gdje su jezik, zakoni, težine, mjere i sistemi za pisanje bili standardizirani i revolucionarne ideje i tehnologije bile su razasute širom kontineta.
Uvijek uvažavajući ovaj dualni karakter snage konja, i destruktivni i kontruktivni, političko -vojna i ekonomska važnost konja nezaobilazna je kada se govori o usponu Hetita, Ahemenida, Kineza, Grka i Rimljana, Arapa, Mongola i turskih država. Nakon dolaska Kolumba, Stari i Novi svijet su kulture kontrasta, kultura konja kontra kultura bez konja. Špansko osvajanje “Amerike bez konja” je više kao model za evropsko koloniziranje teritorija širom svijeta.
Mnogi smatraju da ni vatreno oružje ni blijeda koža došljaka sa mora, ni čudna odjeća nisu paralizirali domoroce kao pojava konja i jahača na njima. Indijanci bi samog konja nekako i shvatili i čovjeka koji upravlja životinjama mogli su samo doživjeti kao božanstvo.Bila je to kobna zabluda koja je izmijenila tok historije.
U sedlu ljubavi
Jednom kad je konj pripitomljen, nisu se samo mijenjale vojne taktike, trogovački putevi i načini na koji se hrana uzgaja. Promijenio se i način na koji ljudi upoznaju jedni druge. Sve do pojave konja, ljudi su svoje bračne drugove upoznavali u krugu od svega nekoliko stotina metara oko svoje kuće, stupajući u brak najčešće sa osobama iz vlastitog plemena i rađajući sa njima djecu. Izum konja omogućio je da svoje gene dijele ljudi udaljeni stotinama kilometara jedni od drugih.
– Ljudi nisu više održavali romanse kao u doba prije konja. Odjednom oni su mogli osvojiti nekoga sa druge strane rijeke ili u drugoj dolini. “Daljina ljubavi” bila je oko 30 kilomatra, toliko je jahač mogao udobno jahat, provest malo ugodnog vremena u posjeti i vratit se kući sve u jednim danu. Odnosi udate djece i roditelja su se promijenili. Jedni druge su mogli posjećivati, “zbogom” nije bilo zauvijek i nije bilo potrebe da se neko odbaci ako su se udali za nekoga iz dalekog grada. Ljudi nisu samo ratovali sa najbližim susjedima. Jahači su mogli nositi svilu, začine i drugu trgovčku robu u daleke zemlje. Porodice su mogle dogovoriti brakove sa velike udaljenosti, čak i sa ljudima iz drugih zemalja i genetička slika svijeta počela se mijenjeti. Jahači su posijali sjeme jezika i kulture širom svijeta. Tokom vremena konji su donijeli takve trendove, kao što su “romantična ljubav” sa Bliskog istoka, preko Španije do južne Francuske – piše autorica Diane Ackerman u knjizi “Duboka igra”
Tako konj, taj “plemić” među životinjama nije stvorio samo države, armije i unio revoluciju u prevoz, trgovinu i industriju. On je krivac za izum ljubavi koja nam nije urođena kako to mislimo, ona je civilizacijska tekovina, baš kao i pojam “djetinjstva. Žene dobro znaju šta znači izraz “pastuh”, to je sinonima za snažnog, vrlo vještog muškarca, izdržljivog u seksualnim igricama. Konj je univerzalni simbol snage, izdržljivosti, lojalnosti i povjerenja bez znaka pitanja. Nažalost, civilizacija koju su stvorili ih je odbacila i to je velika nepravda. Jer automobili postoje tek nešto više od jednog stoljeća, dok su konji uz ljudski rod više od 6.000 godina. Čovječanstvo sada ima još uvijek priliku da se iskupi. Da recimo spasi konje sa Borika, one koji su preživjeli ledeno doba, ali možda neće ljudski nemar i bahatost prema životinji kojoj dugujemo mnogo.
Nekadašnji kočijaši
Prvi automehaničari bili su zapravo nekadašnji kočijaši koji su ostali bez posla kada je automobil počeo osvajati svijet. A, prvi narod koji je u potpunosti upotrijebio sve mogućnosti koje konj pruža bili su Asirci. Oni su uveli revoluciju kada su omče oko vrata konja u pitanju, izumili su uzde, sedlo i jurišna borbena kola s konjem. Njihova vojska bila je okrutna i nepobjediva. Nekada moćna i napredna civilizacija, Asirci su danas tek nacionala manjina u Iraku.
Požurite konji moji
Konji su bili nezaobilazna tema i legendarnih „Dugmića” u pjesmi „Požurite konji moji”
Ponoć kuca nano moja
a ja nemam sna
gdje su sada konji moji
moja oka dva
zlatom ću ih potkovati
pozlatit ću sve
samo da me prije zore
odnesu do nje
dug je put
žurite konji moji
dug je put
brže jos brže
o brže
jurite kroz noć
i ne kuni stara mati
što ja nemam sna
i ne kuni konje moje
moja oka dva
znaš kad meni na um padnu
milovanja sva
ja ne gledam je li ponoć
ili sunce sja